Marketing
Što Ilirka radi u Danielinoj majici?
Ilirka i Tomek bili su do grla u svojoj priči. Nije ih se ticalo mijenja li se ikoji dio stvarnosti oko njih. Disali su neki drugi, samo njihov zrak.
Ilirka je prostrijelila Tomeka svojim opakim laserskim pogledom: - Znam da si bio zaveden Danielinim prividom putovanja na dno oceana što ga čine atomi ljubavi, njena danieloplazma. I još si uvijek zaljubljen iako više i ne znaš u koju od Daniela. Sram te bilo! Stidi se, kolega bez ijedne čestice časti! Ponašao si se kao sroljo! A i sada si takav. Bojiš se da ti ne dešifriram pravi sadržaj žene koju nisi pošteno ni poljubio u usta a kamoli joj ga onako mužjački uvalio i hajdučki rasturio. Sram te bilo, Tomek. Mene je sram što sam ti žena. Mene, da, ali tebe ni najmanje!
Odmaknuo se ne korak nego čak tri od bijesne ženice i shvatio da doista nikad i nigdje ne smije njoj, ambicijom ispunjenoj do koštane srži, nikako stati na put koji ju vodi do najviših priznanja, do tog sanjanog Nobela. Uredu, pomoći će joj, eto, uvijek, pa i sada.
- Reci gdje si trenutno?
- U Danielinoj majci. U onoj fazi kad signal iz njene hipofize šalje signal da se prepolovi 46 kromosoma u jajnoj stanici, u tih tridesetak sati nevjerojatnog preobražaja poslije kojeg je spremna za susret sa spermatozoidom u kojem će se začeti svih sedam Daniela. Eto, dragi Tomek, tu sam, s najvećom pažnjom promatram to odvajanje kromosoma. Slutim da ću u toj podjeli naći strukturu budućeg Danielinog uma, da ću razabrati tko šalje te glasove ispod površine, iz dubina danielaplazme. Što si ti htio jebuckati nedužnu djevojku – to ne želim sada istraživati. Drago mi je, priznajem što nisi. Jer da jesi samo bi poremetio putanje koje skladno vode kroz cjelokupni sustav jednog ljudskog uma.
Iako se osjetio pogođen Tomek ni jednim znakom nije htio ponovno otvarati osjetljivo područje osjećaja koji su se u Sandrovom uredu iznenada u njemu probudili. Njega osjećaji sa stručne strane i nisu nešto posebno zanimali. Vjerovao je da se osjećaji stvaraju i traju u kemijskim sastojcima tijela i da nikako ne sežu u dublju subatomsku strukturu. Jasno, kad ih dohvati moć i snaga ljudskog uma tada nema nikakvih granica. Jedina granica je čovjek i taj pakleni stroj zvan mozak. Ali sa znanstvenog stanovišta ljubav doista nema što tražiti među bozonima.
Ilirka je oduvijek sumnjala u svoju ženskoću. I poslije iskustava koja joj dok je u radila kao profesor u srednjoj školi na pladnju servirala mala, nestašna učenica, ona ista koja joj je sada zavela muža, njeno osjećanje spolne vezanosti za ikoga osim za sebe samu nije se znatnije promijenilo. Nije znala naći odgovor. Nije joj se gadio njen podatni i pokorni Tomek, ali nikad nije bio u samome središtu njenog bića. Gostovao je. Bio sa strane, na bočnoj stolici, iza suvozačkog mjesta. Nikad vozač. Nikad sprijeda. Osjećala ga je na potiljku, čula ga kako diše, povremeno bi joj lagano zatreperile nosnice ispunjene njegovim muškim porukama. To je bilo sve.
Tomekova prijevara ipak ju je uzdrmala. Nije samo zbog ambicije za čije ostvarenje joj je Tomek bio neophodan nego i zbog pustinje u koju bi se morala vratiti ako bi Tomek nezaustavljivo krenuo prema Danieli, ili nekoj od Daniela, ili potaknut sinoćnjim otkrićem ženske moći otperjao za nekom tko zna kojom suknjom. Kopkalo je da bi Tomek možda mogao čak zapostaviti svoju struku ako bi ga suknja povukla u virove gdje se Tomek baš i ne snalazi najbolje. Dolazilo je da ga iz sve snage ošamari, da ga kao kakvog zločestog dečkića isprebija po goloj guzi, da ga stavi da cijelu noć kleči kraj njenog kreveta na podlozi posutoj solju. To bi i učinila ali nije mogla predvidjeti njegovo ponašanje. Ni najmanje nije željela da ga udalji od sebe. Trebao joj je više nego ikad u životu, i intimnom i stručnom.
Odlučila je da mu pokaže ključni tekst o neobjašnjivom fenomenu koji se prošle noći očitovao. Neće mu reći kako je došla do tog Danielinog mejla. Svakako će mu reći da je pisan nekoliko godina prije nego što je znanost došla do otkrića o fantastičnoj zahuktalosti koja se zbiva u prvih petnaestak minuta nakon ulaska spermija u jajašce. Ilirkinoj nadziranoj svijesti nastajanje novog ljudskog bića bilo je ravno nastajanju Svemira. U njenoj se unutrašnjosti javljao zvuk kakvoga ni u jednoj drugoj prilici nije čula. Nije mogla odrediti ni svojstva zvuka, ni njegovo podrijetlo, ni izvor, ni količini. Bio je svuda u njoj. Zvuk je Ilirku pretvarao u sebe, u zvuk. Iako je znala da se to ne može vidjeti strepila bi da se na neki vidljivi način ipak ne otkrije što se u njoj zbiva. Tješila da se nikad neće otkriti glasovi koji se javljaju ispod njene površine.
I to će prešutjeti uglednom znanstveniku Tomekoviću.
Objasnila mu je neobjašnjivu anticipaciju znanstvenog otkrića kojeg će Tomek za koju sekundu pročitati na Danielinom mejlu. Samo to. Daniela joj je bila sve i ništa. Samo je dodala: - Možda pjesnici doista vide dalje od nas znanstvenika.
Tomek je pažljivo čitao...
Post je objavljen 06.02.2009. u 13:13 sati.