Marketing
Daniela-autor zaklapa laptop
Daniela-autor preuzme riječ i prijeđe na stvar:
- On je tu! Tu dolje, ispod površine. Čula sam ga, plakao je, želio je opet
čuti onu bajku, tražio me... Umorna sam, ne mogu to više podnijeti, ponekad
se pretvara u mog brata, ponekad u sebe samog, u zaručnika, više i ne znam tko je on?
Daniela-autor kaže drugoj od više njih bitnu stvar: - Danielo, jesi li ikada pomislila da su tvoj brat i tvoj zaručnik jedna te ista osoba?
- Kako to misliš – pita Daniela.
- Tvoj zaručnik je bio divan čovjek, voljela si ga, znamo koliko i kako, znamo koliko si sebe u njega unijela. Poslije njega, baš nakon njegove smrti, ti si dobila brata, i nije li čudno što se i on utopio? Pogledaj, sve je jasno, ti doduše imaš samo dvadeset i pet godina, ali ne shvaćaš li da ovo vrijeme koje ljudi ovdje mjere ne znači ništa? Znaš i sama da proletimo cijelu vječnost u jednoj minuti?
Daniela-autor govorila je svima sva zadihana kao da i sebe samu želi uvjeriti u misli koje joj naviru. Ne želi im dati prilike da se uravnotežuju.
- ... da je otkucaj srca dugačak jedan cijeli ljudski život? Znaš, kako možemo
putovati vremenom, kako mijenjamo oblik, i sada kad imaš novu budućnost,
ovdje, ti si tu i pričaš ovim običnim ljudima o svom bratu koji ne postoji u
knjizi rođenih, o zaručniku kojeg nitko nije vidio, jer se to odvilo u
drugoj dimenziji. Danielo, postaješ neoprezna, strašno neoprezna,
trebaš se odmoriti, pogledaj se, počela si širiti boje, znaš da se to uvijek
događa kad se počinješ prazniti, kad puštaš iz sebe sam život. Daniela, ovaj
put imaš šansu otkriti tajnu do kraja, našu tajnu, svoju tajnu, mi
se moramo prestati vraćati tebi, ti se moraš prestati vraćati nama. Moramo
svaka živjeti u svom paralelnom svemiru.
- Znam - uzdahnula je peta od sedam Daniela - ali što ćemo sada s njim!?
- Ništa, ispričala sam mu bajku i otišao je, opet me napustio, rekao je da će se još vratiti, to sam znala i sama – objasni im Daniela-autorica.
- Njegova sam prošlost i budućnost, samo smo u sadašnjosti razdvojeni. Ilirka nam može pomoći, on sanja snove u meni, Ilirka može dešifrirati glasove, želim pronaći ključ.
Daniela-autorica gledala je u oči jednoj po jednoj, redom, ali nije bila sigurna koliko ih dobro razaznaje. Varaju li je čula ili doista nisu potpuno jednako prisutne. Pomislila je da bi bilo najjednostavnije kad bi sve provjerila ispitujući njih, jednu po jednu, redom.
Nije imala dovoljno volje ili snage ili vremena, svejedno, ionako će se dimenzije mijenjati. Tko zna u kojim sve oblicima. Osjetila je teret autorstva. – Što sa svim tim ljudima? Što sa svim tim Ja?
Činilo joj se da može izabirati. Da može biti baš onako kako ona, Daniela-autorica, želi.
Ne samo s njima, s jednom po jednom, redom, nego i sa sobom koja živi baš u ovoj dimenziji.
- A sad idite, vratit ću se sama, dobro sam, zbilja jesam - odlučno izusti i zakorača prema Sandrovoj tvornici. Druge Daniele se rasprše poput vilinske prašine... ali ovo nije bajka, nasmije se autorica, i zaklopi laptop.
Post je objavljen 21.12.2008. u 04:51 sati.