Glasovi ispod površine

Draga Danielo, draga suatorice, draga Sve,

naša je priča dovela ne samo mene nego i tebe do točke koja će biti ključna.
Ti si osim lika iz moje priče postala stvaralac naše zajedničke priče.
Ja sam iz pozicije autora prešao u lik u priči.
Izmjenjivali smo uloge.

Kad Ilirka otvori vrata prostorije u kojoj su Tomek, Daniela kao lik i moja dva Druga Ja - tog će trenutka ona otvoriti i vrata nove priče.

Ti si u predživota bila zaručena.
Do danas nema odgovora gdje je nestao tvoj zaručnik.

Ilirkina životna i uskostručna ambicija da uhvati i snimi glasove u dalekoj pa čak i vrlo dalekoj prošlosti možda bi ti mogla pomoći da pronađeš zaručnika.

Istina je da ga ovdje nema ali isto tako je istina da se ponašaš kao da će se sljedeće sekunde pojaviti.

Pokušajmo zamišljati pitanja:

Može li naš predživot trajati usporedo s našim sadašnjim životom?
Može li tako naš fizički otac poginuti i nastaviti život u nama koju godinu kasnije?

Dakle, vrijedi li isti sat i kalendar i u tamošnjim bićima?
Možemo li postojati samo kronološki dosljedno?
Koliko nas može biti, u kolikim, kojim i kakvim vremenima?

Je li u našem moždanom centru zapis o nama ranijima slabiji što je naš predak živio u vremenski udaljenijem razdoblju?

Možemo li se sjećati sebe onog koji je živio u špilji, kad smo bili recimo vršnjaci s neandertalcima? Počinje li najdalja točka sjećanja s pojavom Homo erectusa ili kasnije tek od Homo sapiensa?

Je li zapis u našem genetskom atlasu samo evolucijski ili je dijelom i zapis naših osobnih predživota? Ako imamo, a imamo, samo dvije trećine gena više od vinske mušice na kojoj genskoj crti je počeo naš predživot?

Možemo li se vratiti u bilo koji ego iz predživota?

Ima li zakonitosti u prepoznavanju ljubavne veze s osobom iz predživota i s osobom iz sadašnjeg života? Ovisi li dubina, ili snaga, sadašnje ljubavi o povezanosti s predživotnim ljubavima?

Možda bi zaručnik kad ga pronađeš u svom predživotu bio neopisivo sretan. A ti?

Je li isključeno da ti ne bi taj susret doživjela duboko razočarana i sada kad si zaručnika našla i upoznala izgubila onaj dio sebe koji ti je davao snažan poticaj da u životu tražiš sreću. Bi li ostala bez razloga da dalje živiš?

Možda je razlog tvog života upravo u tome da u sadašnjost preneseš zaručnika koji će te ovdje, u ovoj stvarnosti, zlostavljati po svim pravilima i shvaćanjima kakva su bila u ono, koje?, davno prošlo!, vrijeme?

S Ilirkom bi morala vratiti one odnose i uzajamnost kakvu ste imale neposredno poslije dildo eventa.

Bit ćeš vjerojatno pred odlukom: da, želim pronaći zaručnika i zato moram Ilirku uvjeriti da s njenim Tomekom nemam ništa nego samo interes da njegovu struku upotrijebim za ostvarenje svojih nutricionističkih ciljeva.

Druga je mogućnost da s Ilirkom kreneš u rat do istrebljenja. Možeš joj čak i preoteti supruga.
Možda će Tomek moći više napraviti za tebe no Ilirka.

Na mene nemoj u ovoj situaciji misliti.
U ovom trenutku ja nisam važan.

Mi ionako uvijek možemo jedno drugo ubiti!

Ilirka je prva dva deci kvalitetnog čileanskog vina popila naiskap, što je Danieli govorilo da se ne radi o osobi koja sve čini traljavo, dapače Ilirka ili čini ili ne čini. To im je bilo zajedničko.

Nakon sat vremena Ilirka je već bila na stolu. Svi iz ovog malog multi-birca su pljeskali dok je ona plesala na pjesmu Čerge Zlatka Pejakovića koji je tugljikavo zavijao s radija Blaupunkt proizvedenog negdje u doba paleozoika.

Varate se ako ste pomislili da ju je Daniela u bilo kojem trenutku pokušala spriječiti. Daniela ju je promatrala pod povećalom i svaku njenu reakciju bilježila je u svom umu. Dakako, i ona je pljeskala i ona je pjevala i ona je navijala za Ilirku koja je iznenada grabila svoj život s obje ruke. Ona koja je do dildo eventa, do slučajnog dolaska u školu na privremeno radno mjesto bila umjerena u svemu.


Ilirka se tog popodneva napila po prvi put u životu. Poslije nekoliko sati alkoholiziranja opustila se i ispričala je svoju tajnu, sada ne više učenici već prijateljici Danieli. Ispričala joj je sve o svojim ambicijama, o svojoj ženskoj ranjivosti, koju autor kao muškarac uopće nije mogao naslutiti, predvidjeti, ispisati je i predati je na pladnju kao što to može njena učenica Daniela, u ovom slučaju Daniela kao lik, Daniela kao suautor, Daniela kao Sve.


Daniela je tog popodneva saznala da je Ilirka imala tajnu sklonost. Voljela je ponekad u prigušenoj rasvjeti sobe promatrati porno časopise i nježno se dodirivati... dakako, Daniela je to smatrala kao nešto sasvim prirodno, ali moramo istaknuti da je Ilirka odgajana u strogom katoličkom duhu gdje je bilo koja vrsta bludnosti strogo zabranjena.

Svoju vezanost za vjeru Ilirka je vrlo lako ugradila u znanstvenički projekt. Ako ostvari svoj istraživački san i doista otkrije glasove starih Rimljana – to nimalo neće biti na štetu Isusa. Njen racionalni dio čvrsto joj je držao jezik za zubima. Daniela je prva osoba kojoj je Ilirka to otvoreno iznijela. Eto, bila je razapeta među svjetovnim, svetim i umnim sferama. Daniela joj se u svakoj pojedinosti činila potpuno kompatibilnom.


Ispričala joj je kako si nije mogla pomoći. Nakon svake noćne ili dnevne igrice koju je vodila sama sa svojim tijelom i samom sobom u cijelosti, u svoje bedro laganim rezom skalpela (koji je drpila u laboratoriju) urezivala je ispočetka površinske, a kasnije i dubinske rezove, kojima je kažnjavala samu sebe.

- Ajme, Ilirko, dobro je što smo se našle - ponavljala je Daniela u više navrata – oslobodit ćeš se besmislenog osjećaja krivnje. Sve ćemo učiniti da uživaš, a ne da patiš!

Godinu dana nakon toga Ilirka se više nije rezala, niti je smatrala da čini bilo što loše, no nakon godinu dana napustila je školu u kojoj je radila na zamjeni i otišla svojim putem punim velikih znanstvenih uzleta.

Daniela je pak imala svoje putove, svoja raskrižja, štoviše svoj osobni kompas koji je pokazivao strane svijeta kako joj se tog trena htjelo!

Poslije prohujalih godina njih dvije za nekoliko sekundi pogledat će se licem u lice.

Ilirka se trgne od žestine kucanja po vratima. Prije no što je stigla pustiti glas od sebe Daniela - kao da je progoni sam Kerber sa svim svojim glavama - već je stajala pred njom.

- Evo me! - obznani Daniela pobjednički i bez stanke odmah doda: - Ajmo mi, Ilirko, na jednu pivu!

Ilirka je začuđeno pogleda u oči, jer ono što je čula činilo joj se da jednostavno ne može biti. Tada je prvi put pomislila koliko su ljudska čula varljiva. Pitala se u tim strelovito nabijenim tisućinkama sekunde nije li njen izbor da se oda proučavanju akustike možda ipak najbolji mogući, pa i najsigurniji, istraživački put u nepoznato.

Nikada nije okusila ni kap alkohola, a kamoli takvo jeftino kočijaško piće kojemu se mlađarija predavala nasjevši promidžbenim manipulacijama da je pivo zapravo hrana sa zanemarivom količinom alkohola. Ali, Danielu se ne može odbiti. Daniela je očito u svemu izuzetak. Dok je zamatala šal oko vrata Ilirka je u sebi donijela zaključak i odluku da će dok Daniela bude u njenoj blizini prvo popustiti a poslije razmisliti. Drukčiji redoslijed bi je mogao dovesti u nevolju iz koje bi se teško mogla izvući.

Kad je odjenula svoj sivi kaput, Daniela je ostala zgrožena i bez oklijevanja dala ocjenu takvom dizajnu: - Ženo, malo boje molim!



Na velikom tramvajskom okretištu i polaznom autobusnom terminalu u Črnomercu, ljudi su žurili, jurili, vukli torbe i najlon vrećice činilo se bezglavo. U tom ljudskom mravinjaku nitko nije obraćao pozornost na njih dvije; mogle su biti čak i sestre, ili majka i kći u najgorem slučaju.



Daniela veselo uhvati Ilirku pod mišicu i povede je niz stepenice u njen omiljen kafić koji je sa svojim separeima djelovao jako intimno. Ilirka odahne jer je mjesto bilo kao stvoreno za neformalne susrete, ovdje je sve bilo potpuno prirodno.

Daniela naruči butelju crnog vina. Ilirka se opet nađe iznenađena. Očekivala je da će piti pivo, ali ono što nije znala je upravo to da je i Daniela dama, čak i više od toga - može biti što god odluči da bude! Njih dvije u miru svoga separea mogle su se mirno prepustiti toku priče. Ako je ta priča uopće imala biti započeta.

Ostatak svijeta bi ovakav razgovor između profesorice i učenice smatrao neprimjerenim, ali i Ilirka i Daniela nisu bile obične i to ih nije nimalo diralo. Osim toga sada su bliže no što su ikada mislile biti.

Daniela užurbano sjedne u klupu očekujući dosadan sat iz matematike. Fino, pomisli, sad ću se konačno malo odmoriti! Matematika je nikada nije zanimala, dapače uvijek je imala bijednu dvojku. U tu po njenom shvaćanju enigmatsku disciplinu nije ulagala niti jedan jedini posto rada; ono što je znala pokupila je na satu krajičkom oka. Uživala je u toj svojoj nezainteresiranosti, uvjerena da joj ama baš nikada ove akrobacije s brojevima neće ni najmanje trebati. Tada joj nije bilo ni na kraj pameti da će jednoga dana studirati prirodne znanosti i da će se nekim čudom u matematici kretati kao riba u vodi. Mora da je neki posebni dio u mozgu otključavao zaporke na zupčanicima o kojima nije ni slutila da ih ima. Ta krajičkom oka metoda kojom je ipak pratila što se tumači na satima matematike mora da je nečujno, gotovo potajice, radila punom parom!

Promatrala je izrazito dlakavog profesora koji je imao ljubavni tepih rasprostrt i po ušima i po prstima. U njoj je to u isto vrijeme izazivalo gađenje i interes. U sebi se pitala bi li profa doista mogao biti živ dokaz Darwinove teorije o podrijetlu vrsta.

Sat joj je prošao u takvim nematematičkim razmišljanjima. Na zvono skočila je iz klupe kao
da je do sada sjedila u velikoj praćki što ju je dječak iz kvarta upravo nategnuo i prepustio letom kroz zrak do odredišta - Ilirkinog kabineta.

Danieli se svidjelo što je dobila priliku da bude dominantna. Od malena voljela je biti u centru zbivanja, glavni pokretač... a možda je njena psiha ipak samo pod utjecajem tog ludog Urana zbog kojeg je ponekad djelovala kao ludničarka na trapezu između sna i jave? S njom čovjek ionako nikad ne može biti na sigurnom, sad je tu, sad je nema. Zanesena pa razumna, veliki uragan.

Daniela je hopsala veselo preskačući stepenice prema Ilirkinom kabinetu. Pomalo nervozna Ilirka pitala se zašto se osjeća ovako čudno, koji je vrag u toj djevojci što je istovremeno plaši i izmamljuje potrebu za neočekivanom akcijom; i zašto se ona sama osjeća kao djevojčica?

Najbolje da to razjasni sam susret, što prije tim bolje! Smjestila se u naslonjač i čekala.

Dok je Daniela užurbano koračala dugim hodnikom odjednom joj se učinilo da netko plače i da taj plač, iako prigušen, izlazi iz neke nježne osobe. Slaba na tuđu bol i patnju nije mogla a da ne skrene prema vratima wc-a u kojem je bilo to nepoznato, tko zna čime ranjeno biće.

Ušavši pokuca i ne začuje odgovor. Spusti glavu malo niže i pogleda ispod vrata wc-a. Ukažu joj se Ilirkine noge. Vidjela je pravu Ilirkinu reakciju i to ju ponovno odobrovolji. Ilirka, dakle, ipak nije samo hladnokrvni stroj s mesom, kostima, žilama i krvi! Njeno srce nije samo uređaj za pumpanje crvene tekućine nego je isprepleteno finim žilicama kroz koje teče koktel spravljen od likvora osjećaja, duše, misli i sudbine. Ilirka je čovjek! – klikne Daniela u sebi i ta ju spoznaja učini velikom i plemenitom.

Obrati joj se samouvjereno ali s toplinom u glasu: - Ilirka, ti sada nisi samo naša profesorica već žena... izađi iz smrdljivog wc-a odmah van... ili ću razvaliti vrata... sad već znaš da sam sposobna na sve!

Ilirka nije mogla - ili nije željela - odbiti Danielinu zapovijed jer je cijelog života slušala naredbe, prvo od dominantne majke a onda u seksualnim odnosima od muškaraca. Žudjela je da bude podređena, iako je glumila snažnu i samouvjerenu ženu. Daniela kakva već jest odmah prokuži o čemu se tu radi. Lagano joj dodirne blijedu, hladnu ruku oblivenu blagim, nimalo ljepljivim, ali činilo se gotovo vapijućim znojem.

- Ilirko - izusti Daniela - ne uzimaj to k srcu, to je samo moj način nošenja s monotonijom...
doista te nisam željela uvrijediti... hajde, ne zamjeri, ako treba ispričat ću se pred cijelim razredom!

No Ilirka je jako dobro znala da se Daniela i kada se ispričava ne ispričava kao drugi ljudi. Prepoznala je u toj prividno prostodušnoj i iskrenoj isprici djelić sarkazma a taj djelić joj je bio više nego dobro poznat. Nekada, možda čak i u godinama u kojima je sada Daniela, ona je i sama osjećala taj pomak u primanju ili odbacivanju ljudi. Na tren joj se učini da je Daniela jedan dio nje koji je ona nekad bila čak i preko granice prihvatljivog ponašanja, no kojeg je progutao mrak u vrtoglavim ponorima njene vlastite duše.

Obje su shvatile da ih je dildo event zbližio. Usprkos svim razlikama između njih pružao se most podudarnosti. Tako različite, a opet tako slične!

Ilirka je prihvatila Danielinu ruku. Daniela je predložila da se nađu poslije nastave, da moraju o svemu ovome porazgovarati. Ilirka klimne glavom, čekat će je u kabinetu nakon sljedećeg sata. Daniela kaže dobro i doda, opet s onim njima sada već tako prepoznatljivim dodatkom sarkazma: - A sad, Ilirko, ispišaj se do dna i na sat, pa nećeš valjda cijeli dan cmizdriti kao mala beba.