petak, 04.01.2008.
bez naslova
Gledam nas jučer navečer, nakon što su nam djeca zaspala. Sjedimo zajedno pred televizorom u povećoj fotelji s nogama na tabureu. Moje omiljeno mjesto kad uhvatim kakvih pola sata nakon što sam napravila sve po kući i nakon što klinci odu spavati. Sjedimo jedan pored drugoga, nestalo je ono nešto što me vezivalo uz njega i sada sam nakon svega, toga potpuno svjesna. Nemam potrebu nasloniti se na njega kao prije, nakon proteklih događaja nemam ni potrebe ni volje za intimnostiima, tek tu i tamo poneka pusa mi je i više nego dovoljna. Da li je poražavajuće ili ne, no čini mi se da i tu poneku pusu odrađujem, a zapravo je ne želim. Kad potpuno izgubite povjerenje u osobu s kojom živite, kad u njoj nemate nikakvog oslonca, kad vas je u stanju dovesti do toga da ne samo psihički (to je zavisno o svakoj jedinci) već i fizički dođete gotovo do kraja znajući pritom da je on i njegovo ponašanje razlog tome, i napokon svega toga postanete svjesni, onda ovo što sam prethodno rekla više i nije tako nezamislivo. Zajedno smo, do kada i kako, pokazat će samo vrijeme.
Poslije kulminacije, stvari su se odvijele na slijedeći način. Reklo se da se treba ići na abortus, s one strane nije se mrdnulo malim prstom, već se hladno iskomentiralo OK. Stanje u kojem sam se tada nalazila ne mogu vam niti opisati. Znam samo da to nikome ne bih poželjela. To se napravilo. Nakon vikenda sam odmah išla raditi. Moje stanje nakon toga bilo je još gore nego prije toga. S se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Iskreno, tada više nisam ni očekivala bilo što drugo. Ja sam svaki dan pila po jedan sedativ samo da preživim dan i da se svojoj djeci mogu nasmješiti i s njima se poigrati. Onda je starijem djetetu trebalo reči da bebe neće biti. Odvartno je kada lažete vlastitom djetetu, a ono više nije malo već vas pita je li se to tako dogodilo ili si to namjerno napravila. Da stvar bude gora shvatila sam odakle je došlo do tog pitanja u njegovoj glavi. baka II koja voli kopati po stvarima je tako prekopala moju torbu i izvukla papire vezane uz to iz moje torbe i lijepo ih ostavila na izvolte nasred kuhinjskog stola. Sedativ je i tada pomogao da ne puknem na pola. U nekim trenucima imala sam osjećaj da me netko smišljeno hoće natjerati da puknem. Istovremeno su se nekako na poslu počele događati neke čudne zakulisne igrice s jednim klijentom. I tu sam pokušala biti staložena koliko je bilo moguće. Kao šećer na kraju i starije dijete se počelo ponašati čudno. Pokušao bi me izbaciti iz takta svakom mogućom prilikom. Ne znam pravog razloga, mogu samo nagađati da je razlog koji sam već navela. U mojoj glavi dodatno su se redale slike i nebrojene negativne situacije iz našeg odnosa iz prethodnih godina. Dani su prolazili i ovakva potpuna agonija potrajala je mjesec dana. Tu i tamo bih zavirila na blog da vas pročitam, odgovorila na komentare onih dragih ljudi koji su iste ostavili meni, ali snage za pisanje nisam imala. I sada vam zapravo pišem u vrlo skraćenoj verziji zato što se posebno nekih dana iz proteklog mjeseca ne želim ni sjećati.
Tamo pred božić S i ja smo imali i dva razgovora, prilično mučna kad sam ja htjela da više okončamo ovu farsu. Razlog nije bio da sam ga prestala voljeti, već činjenica da će me psihički i fizički dotući. To mu se nije svidjelo pa je dao kojekakve prijedloge. Jedan od njih je da si damo neko vrijeme, rok i vidimo da li stvari idu na bolje, drugi da provodimo više vremena zajedno. Meni je to sve izgledalo bez veze. Toliko sam ga puta molila proteklih godina za sve takve nekakve stvari i svaki puta bi rekao OK, a već pri prvoj prilici bi nešto iskrslo pa se eto nije dalo izrealizirati. Ništa se pametno nije zaključilo. Samo nekako od tog dana pa nadalje, nešto se u meni prelomilo - nije se ništa dogodilo preko noći u smislu da sam se probudila i stvari počela gledati ili doživljavati drugačije. Dapače, sada sam postala svjesna da zadnjih tjedan dana funkcioniram drugačije. Funkcioniramo kao brat i sestra. Svak izvršava svoje dužnosti. Neobavezna komunikacija nam je OK. Kod nekih stvari koje nas se oboje tiču ja razgovaram kako bih inače razgovarala sa npr. sestrom koja me poznaje u dušu od malih nogu pa si ne zamjeramo stvari kakve god bile. Nije mi važno sviđa mu li se taj način razgovora ili ne. Zapravo se time ne opterećujem. U par navrata sam doduše uhvatila njegov zbunjen pogled, kao da nije očekivao to čuti. Nisam bezobrazna, samo više ne obračam pažnju na to kako ću formulirati rečenicu, da mu se kojim slučajem ne svidi. Da li to znači da sam otupjela? Ne znam. Imam osjećaj da se sad i polomi od popravljanja stvari, da se ništa ne bi popravilo, ali ovaj puta zbog mene. Je li to ono što zaista želim? Iskreno, ja više ništa ne želim, od silnih pozitivnih želja, htijenja, nadanja i strpljenja sve vrijeme koje smo zajedno, sve je otišlo k vragu. kao da sam se umorila od svega, podvukla crtu, pogledala do kud me sve skupa dovelo i ono što sam vidjela, izuzimajući moj eventualno povrijeđeni ego, došla do zaključka da živim s čovjekom koji me ili ne voli ili uopće ne zna voljeti, s čovjekom koji se doslovno hrani mojom životnom energijom.
Nikad za vrijeme naše veze, braka nisam niti pomišljala da bih trebala gledati sa strane. To jednostavno nije u mojoj naravi. Tako da ni to nije rezultat mog stanja.
Ne mogu ne primjetiti da me i vi koji me zapravo ne poznajete možda i bolje razumijete nego čovjek s kojim živim i s kojim sam toliko puta iznova pokušavala naći onu pravu bliskost i razumijevanje. I njemu sam rekla da je naša situacija zapravo vrlo žalosna. I zapravo manje više ovo što sam ispričala vama, rekla sam i njemu. Smatrala sam da je bolje da kažem sve i po cijenu razilaženja, samo da ako ništa drugo, onda u najmanju ruku oboje pa makar i svak na svojoj strani vodimo zdrav život.
Vidim neku inicijativu s njegove strane sada, ali meni više nije do toga. I baš kad je predlagao nešto jučer, meni je kroz glavu prošlo, a kako da mu na lijep način kažem da više nemam volje. Kad počinješ novu vezu onda nekako normalno malo po malo gradiš povjerenje i predanost drugoj osobi. Kad u vezi shvatiš da si to možda imao u početku, a da se s vremenom sve srušilo i kad si to napokon priznaš, bar ja sam izgubila volju. Do te mjere da mi čak nije mučno priznati da se sad dogodi da opet na nešto naletim sa stopostotnom potvrdom što bi potvrdilo takvu situaciju, povrijeđen bi bio isključivo moj ego u odnosu na okolinu i ništa više.
Je li ovo faza ili prirodan odabir puta nakon svega - ne znam. Jedino što vam mogu reči da isto onako kako sam osjećala agoniju, tako sad osjećam ovo što sam napisala.
04.01.2008. u 13:11 •
12 Komentara •
Print •
#
0