Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

ponedjeljak, 28.12.2015.

NESNOŠLJIVA TOLERANCIJA

NISI ZA GAY BRAK? Nemoj ga sklopiti.
NISI ZA POBAČAJ? Nemoj ga napraviti.
NE VOLIŠ SEKS? Nemoj ga imati.
NE VOLIŠ CIGARETE? Nemoj pušiti.
NE VOLIŠ KADA TI SE ODUZIMAJU PRAVA? Nemoj ih ni ti oduzimati drugima.

(citat sa društvene mreže, autor nepoznat)



Nekoć sam imao lijep običaj šetati ulicama Splita sa svojim prijateljem koristeći poduže vrijeme hodanja za mnoge ugodne i korisne razgovore. Prošlo je od toga skoro trideset godina, no jedan mi se detalj zauvijek urezao u pamćenje. “Znaš li što je sloboda izbora?”, zapitao me jednom moj prijatelj. Ni najmanje ne sumnjajući u sebe, odgovorio sam mu kako je sloboda izbora nesputana mogućnost da svojom slobodnom voljom izaberem bilo koju raspoloživu opciju. Pojma nisam imao koliko je moj odgovor bio suštinski pogrešan, iako naizgled ništa pogrešno nisam rekao.

Možda će reakcija na netom pročitane retke biti začuđeno izvijanje obrva ili čak glasno negodovanje, no moja je reakcija tada bila kudikamo žešća. Bio sam uvjeren ateist, mlad i nadobudan, kojemu je posebno zadovoljstvo predstavljalo opovrgnuti mišljenje mog dragog, ali religioznog prijatelja. No, njegov me odgovor duboko zamislio. Zapravo, i dan danas o njemu često razmislim, pronalazeći uvijek iznova neočekivanu dubinu u jednoj naizgled sasvim jednostavnoj tvrdnji.

“Sloboda izbora je od svih mogućnosti izabrati dobro.”, rekao je, a ja sam ga tada vrlo začuđeno pogledao. Činio mi se taj odgovor onako na prvu nekako trivijalno i jeftino, no došao je iz usta čovjeka nesklonog paušalnim ocjenama. Objašnjenja koje mi je tada dao jedva da se sjećam, no čini mi se da mi je govorio o odgovornosti, moralu i nužnosti razumjevanja tko je zapravo čovjek i koja je njegova svrha u svijetu.

Godine su prošle od tog razgovora, no još ni jedna nije prošla a da me neki životni događaj ili situacija na njega nisu podsjetili. Tako je bilo i ovaj put.

Pregledavajući dokono objave na jednoj popularnoj društvenoj mreži zapazio sam jedan u nizu pamfleta koji me uvijek iznova natjeraju da se zamislim kamo to ide ovaj svijet. Uistinu, već sam dobrano sit jednostrane moralnosti i pristrane slobode uma, pa mi ponekad naprosto dođe da vrisnem na neviđenu razinu infantilnosti među mladima i onima malo manje mladima na kojima bi, ako je vjerovati prastaroj krilatici, ovaj svijet trebao ostati.

Ajme i joj svitu moj, rekao bi jedan moj lucidni poznanik, i ne bi pogriješio. Jer, malo imaju veze ideologije i svjetonazori sa glupošću koja danas više nego ikada obilato pršti sa svih strana. Na koncu, kao da više nije važno s koje strane izjave dolaze. Slušam li kršćane ili nekršćane, liberale ili konzervativce, napredne ili nazadne, posvuda umjesto razložnih prijedloga i sugestija očitavam samo zaglušujući “bijeli šum” površnosti ili gluposti koji zbog osobnog interesa navodi vodu na svoj mlin. Zbilja, kuda to ide ovaj svijet?

U naravi je čovjekovoj da griješi, ali i da srcem teži dobru. No, ako nije svjestan da je glas savjesti darovan čovjeku, kako da razabere svoju ulogu u vječnoj borbi dobra i zla što se, htjeli mi to ili ne, oko nas neprekidno odvija? Nisu li uistinu pravednost, istina i ljubav nepromjenjive odrednice svekolikog življenja svih ljudi u svim vremenima, ili one ovise o ljudskim potrebama, trenutačnoj modi ili hiru?

Jer što nam vrijedi tamu nazvati svjetlom kad ćemo svejednako njome tumarati spotičući se i lupajući glavom o prepreke koje ne vidimo, ali ih itekako dobro osjetimo? Postoji uistinu jedinstveno mjerilo za sve ljude, neovisno o onima koji se mjere, ali čvrsto usađeno u rukama Onoga koji je jedini i vlastan i kadar nepristrano nas izmjeriti.

Žalosti me stoga, kada neki ljudi, inteligentni, školovani i sposobni olako uzmu sebi za pravo da svoje stavove bezobzirno nameću drugima u ime nekih “sloboda” i “prava”. Takav je upravo i ovaj, u uvodu članka citirani pamfletić, u kojem se brkajući “kruške i jabuke” pod parolom prava na vlastiti stav to isto pravo bezoćno uskraćuje svima koji se eto drznu ne suglasiti sa izrečenim.

Ne želim nikome braniti da ima vlastito mišljenje. Baš naprotiv, ohrabrujem te, cijenjeni čitatelju da upregneš sve svoje Bogom dane sposobnosti da iskrena i čista srca pomno istražiš kako stvari uistinu stoje. Jer možda i nije baš sve onako kako na prvi pogled izgleda. I, ne manje važno, znaš li s kojim razlogom zastupaš stavove u koje vjeruješ?


Pitam te sada, ako podupireš istospolne brakove, tko ti daje pravo da moje dijete učiš da ne smije misliti drugačije?

Pitam te, ako si jedan od onih koji odobravaju pobačaj, zašto mi braniš da iskažem svoj stav da se radi o ubojstvu?

Pitam te, ako si pušač, moram li ja koji sam nepušač biti kažnjen udisanjem tvoga kancerogenog dima?

I na koncu, zašto ti koji ne voliš da ti se oduzimaju prava, tako zdušno želiš oduzeti ta ista prava nama koji razmišljamo drugačije?





U Splitu, 27.12.2015.g.

petak, 25.12.2015.

KOGA BOG LJUBI?

Kad smo se prije godinu i pol supruga, djeca i ja našli u pobješnjelom moru milju od obale, usred jedne od najžešćih nevera koje su posljednjih godina pogodile Jadran, nismo ni na trenutak posumnjali odakle je došao naš spas i kome smo se sve nakon toga trebali zahvaliti. Za nas, ni tada ni danas, nije postojala niti najmanja mrvica sumnje u pomoć odozgor, a istini za volju, nije postojao ni najmanji razlog zbog kojega bi i bilo drugačije.

Žalosti me, ipak, vidjeti kako ljudi olako i površno prihvaćaju objašnjenja svojih situacija. No još me više žalosti kada vidim kako neki drugi ljudi s drskom lakoćom bezobzirno svoja mišljenja plasiraju drugima. I sve to čine bez razlike objašnjava li se ono što se desilo naravnim ili nadnaravnim uzrocima.

Ima uistinu nešto prokleto u ljudima što nas sve, bez izuzetka, stalno iznova navodi da u svojim sudovima i reakcijama budemo brzopleti i površni, pa čak i onda kada smo svjesni da nam taj i takav pristup prijeti neugodnim ishodom.

“Gdje je tu Bog?”, zapitati će se neki. “Što će tu Bog?”, odvratiti će ljutito drugi. I potegnuti će svatko svoje argumente polemizirajući i prepirući se do u nedogled. Dakako, bez uspjeha.

Meni je to sve dobro poznato, jer i ja sam, znate, nekoć bio ateist. Kada to kažem, koristim izraz koji sam tada koristio da sam sebe opišem. No, on nije točan. Jer u zbilji, svatko od nas u nešto vjeruje, pa je govoriti o nekome tko “ne vjeruje ni u što” zapravo tek obična floskula koja služi samo da zamagli pogled na suštinu problema. A upravo se oko takvih floskula nepopravljivo mrse konci naših misli upravljajući nekom čudnom silom naše živote u smjerovima kojima nismo kanili ići.

“Sudbina!”, kazati će jedni. “Nedostatak trezvenog raznišljanja.”, odvratiti ću im ja.

Samo prije nekoliko dana svi su mediji popratili tragediju petero mladih ljudi koji su automobilom sletjeli u hladne vode Neretve. Nešto kasnije, kada je prvotni šok prošao, jedini preživjeli osjetio je u svom srcu potrebu javno zahvaliti Onome za koga vjeruje da ga je izbavio iz smrtne pogibli.

“Nikoga ne krivim za ovu tragediju, ali me boli kad čitam da sam skočio, da sam razbio prozor...prozor je bio razbijen i samo me je dragi Bog izvukao. Nisam nikakav superjunak da skačem kroz prozor, da golim rukama razbijam prozor i ostale gluposti...samo mi je Bog podario da izronim iz hladne Neretve!” kazao je ovaj mladić novinaru.

Zamislimo se načas nad ovim. Strašna se tragedija dogodila, četiri mlada života su bespovratno izgubljena, a jedini preživjeli tek se mora uhvatiti u koštac sa dugačkim nizom novonastalih realnosti. I tada on, usred svoje i tuđe nevolje, čini nešto nesvakidašnje i ovome svijetu sasvim čudno, no u potpunosti dobro i ispravno. Nemojte se dati zavarati, ta njegova izjava nipošto nije hir, niti nesuvisla artikulacija potresenog uma. Ona je izraz duboke zahvalnosti i razumijevanja kako su naši životi tek krhka slamka na vjetrometini života. Znate, u toj je strašnoj nevolji on susreo živog Boga, i sada samo svjedoči ono što je vidio.

Ne zanima me sada ulaziti u teološke rasprave o stanju njegove duše. Ja govorim samo o onome što vidim, a to što vidim hrabri moje srce uljevajući mi nadu da će se možda iz sveg toga zla izroditi i nešto zaista dobro.

Užasno je, međutm, nešto sasvim drugo, nešto o čemu novine nikada neće pisati, niti će o tome najšira javnost popitivati. Mnogo gore od neopisive tragedije je žalostan stav mnogih među nama koji su o tragediji čuli, a da se nisu zapitali što je bilo sa dušama ono četvero nesretnika koji iz Neretve živi nisu isplivali? Što se uistinu s njima desilo? Da li su oni poznavali Gospodina? I jesu li na vrijeme uredili svoj odnos sa Bogom pa sada spokojno čekaju dan uskrsnuća?

Da, to su pitanja na koja bih volio znati odgovor. I vjerujem kako je pozitivan odgovor na njih uvijek velika utjeha svakome tko je izgubio nekoga njemu bliskoga, jer uistinu nikome ne bi smjelo biti svejedno kamo ćemo ići jednom kada se prekine “zlatna nit”, a naša duša uplovi u onakvu vječnost kakvu je za života sama sebi izabrala.

No, umjesto toga, javljaju se neki “dušebrižnici” kojima je u svemu najvažnije ispoljiti zamišljenu intelektualnu nadmoć, pa makar to značilo povrijediti nečije osjećaje ili bahato popljuvati nečiju vjeru. Ne znam što to u čovjeku mora biti da tako nesmiljeno nasrne na bližnjega koji se ne može, a i nema potrebe braniti? Ali,eto, netko je smogao snage i za to, pa je u komentaru članka napisao: “Izgleda da Bog nije volio onih ostalih 4 nesretnika.”

Kao odgovor na taj cinični komentar poslužiti ću se riječima kćeri poznatog evangelizatora Bilija Grahama, koja je dala jednu zanimljivu i veoma znakovitu izjavu odgovarajući na slićno provokativno pitanje “kako je Bog mogao dopustiti nezapamćenu tragediju u New Yorku 11. studenog 2011.godine”.

Dozvolite mi da završim ovaj osvrt njezinim riječima:

“Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?”




U Splitu, 25.12.2015.g.

petak, 11.12.2015.

TKO SU BAŠTINICI NEBA?

Čini se kako je došlo vrijeme da se iznova ispriča priča o kršćanima. Ali ne poznata priča o pripadnicima jedne posvuda rasprostranjene religije, niti o ljudima koji sami sebe kršćanima nazivaju. Priča je to zapravo o onom malom i vrlo posebnom soju ljudi koje je sam Bog nazvao svojim.

Takva kvalifikacija, priznati ćete, mora zasigurno imati težinu neusporedivu sa svime što smrtan čovjek sam o sebi može reći. Štoviše, ako znamo da ništa što bi čovjek imao za kazati ne bi moglo biti obavezujuće za svemogućeg Boga, tada moramo priznati i da je sve što je Bog ikada kazao uvijek i potpuno bilo obavezujuće za čovjeka.

Dakle, postoje neki ljudi koji se zovu kršćanima. Po definiciji oni su, ili barem trebali biti, kristoliki - Kristu nalik. Oni su također, govori nam o tome Riječ Božja, i učenici i naslijedovatelji Isusa Krista iz Nazareta, čovjeka i Boga u jednom tijelu, kojemu je sva svrha kratkog boravka na ovome svijetu bila otvoriti ljudima put spasenja.

A da je u tome uspio, neupućeni bi promatrač gledajući to šareno mnoštvo što se naziva njegovim imenom lako mogao i posumljati. Jer, iako se zaklinju u jednu te istu knjigu, nazivaju istim imenom svoga Boga, te ustima ispovijedaju barem naizgled istu vjeru, ipak ih previše često dijeli nepremostiv ponor razlika i suprotstavljenih shvaćanja.

Žalosno, ali ljudi koji za sebe odlučno tvrde da su vođeni Duhom jednog te istog Boga, vlastitim životima pokazuju kako nešto među njima opako ne štima. Jasno i neuvijeno rečeno, kršćanstvo 21. stojeća izgubilo je gotovo sve one atribute koji su odlikovali onih dvanaest junaka što su svojom vjernošću nekoć davno zapalili cijeli poznati svijet.

Što se to desilo i što se to danas dešava među tom neobičnom bratijom? Ne mogu se ne prisjetiti Pavlovih riječi nekoć davno upućenih mladome pastiru ljudskih duša Timoteju, a zapisanih za opomenu svima nama:

“Ali ovo znaj, da će u posljednje dane nastati vremena teška; jer će ljudi biti samoživi, lakomi, hvalisavci, oholice, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, opaki, neljubazni, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, nemilosrdni, okrutni, izdajnici, drzoviti, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli; i ovih se kloni!” (2.Tim 3:1-5)

Teško da je potrebno išta više reći da se opiše stvarnost vremena koja upravo živimo. Nisu ljudi ni prije dvije tisuće godina bili bitno drugačiji, no bezakonje je nakon svih stoljeća posljednjih godina naprosto kulminiralo. Treba li nas to, zapravo, čuditi? Vjerojatno ne. Ali ono što nas mora čuditi i do srži našeg bića zabrinuti jest poražavajuća činjenica da se u ovom strašnom opisu zala lako mogu prepoznati mnogi deklarirani kršćani.

Pa što onda znači biti kršćanin, ako je slika koju kršćanstvo ostavlja svijetu tako otužna i obeshrabrujuća?

Možda je vrijeme da tu riječ, taj nekada zvučan i gord naziv spremimo u ropotarnicu povijesti? Možda se naziv “kršćanin” zaista do kraja potrošio i obezvrijedio da ga se sada već moramo i stidjeti? Možda. Jer čini se kako iza njega već odavno ne stoji ništa od onoga što je to ime značilo stoljećima prije…

Postoje među nama ipak neki koji vjerno slijede naputke i zapovijedi svog Gospodina, Isusa iz Nazareta. To su oni koji se nisu okaljali prljavštinom ovoga požudnog i bogohulnog svijeta. Nazovimo ih sada onako kako i Pismo kazuje o njima: učenici Gospodinovi.

Netko će se zacijelo zapitati po čemu se ti i takvi učenici razlikuju od svih onih nebrojenih ljudi koji se nazivaju kršćanima? I kojoj to crkvi takvi ljudi pripadaju? Da li Rimskoj, Istočnoj, Protestantskoj, Reformiranoj ili već nekoj trećoj? Na koncu koja je od preko 41.000 kršćanskih denominacija ona prava? I gdje je tu istina koju svi svojataju, a nikako se o njoj dogovoriti ne mogu?

Pitanja su brojna, ali odgovor može biti samo jedan. No jesmo li ga spremni čuti? Ako ipak jesmo, uzmimo svoje stare Biblije i otvorimo ih. Nemojmo je samo čitati - dozvolimo da ona počne čitati nas! Jer, ili je ona Riječ Boga živoga, potpuna i dostatna za svekoliki kršćanski život, ili smo svi mi koji svoja vjerovanja temeljimo na riječima te knjige posve promašili cilj.

Crkva je, znate, uistinu samo jedna. I samo je jedno Tijelo Kristovo na zemlji. Ali pogriješili ste ako ste pomislili kako ju tvore ljudske organizirane skupine ili interesni savezi. Baš naprotiv! Za Gospodina ne postoje ni rimokatolici, ni pravoslavci, ni baptisti, ni pentekostalci... Za njega su sve naše podjele samo još jedan čavao zaboden u njegove ispružene ruke, još jedna bolna i nepotrebna povreda koja nas odvaja od Onoga tko je svoj život dao da bismo mi mogli živjeti.

Crkva je uistinu sveto Tijelo, sastavljeno od nanovorođenih pojedinaca koje sam Bog naziva svojom ljubljenom Djecom. I ma što god čovjek pokušao svojim umovanjem dokučiti, nikada ništa time neće postići. Jer kreirajući neprestalno iz istoga uvijek različite nauke, sam sebi muti vodu iz koje se napaja. Stoga, dok se čovjek posvema ne ponizi pred Gospodinom i ne prizna da bez njegovog vodstva naprosto pojma nema ni što činiti, ni kako živjeti, nikada neće ova priča o kršćanstvu biti na pravi način ispričana.



U Splitu,11.12.2015.g.

Komentari da/ne?

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com

Zadnji postovi...

Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak

Linkovi...