Marketing
KOGA BOG LJUBI?
Kad smo se prije godinu i pol supruga, djeca i ja našli u pobješnjelom moru milju od obale, usred jedne od najžešćih nevera koje su posljednjih godina pogodile Jadran, nismo ni na trenutak posumnjali odakle je došao naš spas i kome smo se sve nakon toga trebali zahvaliti. Za nas, ni tada ni danas, nije postojala niti najmanja mrvica sumnje u pomoć odozgor, a istini za volju, nije postojao ni najmanji razlog zbog kojega bi i bilo drugačije.
Žalosti me, ipak, vidjeti kako ljudi olako i površno prihvaćaju objašnjenja svojih situacija. No još me više žalosti kada vidim kako neki drugi ljudi s drskom lakoćom bezobzirno svoja mišljenja plasiraju drugima. I sve to čine bez razlike objašnjava li se ono što se desilo naravnim ili nadnaravnim uzrocima.
Ima uistinu nešto prokleto u ljudima što nas sve, bez izuzetka, stalno iznova navodi da u svojim sudovima i reakcijama budemo brzopleti i površni, pa čak i onda kada smo svjesni da nam taj i takav pristup prijeti neugodnim ishodom.
“Gdje je tu Bog?”, zapitati će se neki. “Što će tu Bog?”, odvratiti će ljutito drugi. I potegnuti će svatko svoje argumente polemizirajući i prepirući se do u nedogled. Dakako, bez uspjeha.
Meni je to sve dobro poznato, jer i ja sam, znate, nekoć bio ateist. Kada to kažem, koristim izraz koji sam tada koristio da sam sebe opišem. No, on nije točan. Jer u zbilji, svatko od nas u nešto vjeruje, pa je govoriti o nekome tko “ne vjeruje ni u što” zapravo tek obična floskula koja služi samo da zamagli pogled na suštinu problema. A upravo se oko takvih floskula nepopravljivo mrse konci naših misli upravljajući nekom čudnom silom naše živote u smjerovima kojima nismo kanili ići.
“Sudbina!”, kazati će jedni. “Nedostatak trezvenog raznišljanja.”, odvratiti ću im ja.
Samo prije nekoliko dana svi su mediji popratili tragediju petero mladih ljudi koji su automobilom sletjeli u hladne vode Neretve. Nešto kasnije, kada je prvotni šok prošao, jedini preživjeli osjetio je u svom srcu potrebu javno zahvaliti Onome za koga vjeruje da ga je izbavio iz smrtne pogibli.
“Nikoga ne krivim za ovu tragediju, ali me boli kad čitam da sam skočio, da sam razbio prozor...prozor je bio razbijen i samo me je dragi Bog izvukao. Nisam nikakav superjunak da skačem kroz prozor, da golim rukama razbijam prozor i ostale gluposti...samo mi je Bog podario da izronim iz hladne Neretve!” kazao je ovaj mladić novinaru.
Zamislimo se načas nad ovim. Strašna se tragedija dogodila, četiri mlada života su bespovratno izgubljena, a jedini preživjeli tek se mora uhvatiti u koštac sa dugačkim nizom novonastalih realnosti. I tada on, usred svoje i tuđe nevolje, čini nešto nesvakidašnje i ovome svijetu sasvim čudno, no u potpunosti dobro i ispravno. Nemojte se dati zavarati, ta njegova izjava nipošto nije hir, niti nesuvisla artikulacija potresenog uma. Ona je izraz duboke zahvalnosti i razumijevanja kako su naši životi tek krhka slamka na vjetrometini života. Znate, u toj je strašnoj nevolji on susreo živog Boga, i sada samo svjedoči ono što je vidio.
Ne zanima me sada ulaziti u teološke rasprave o stanju njegove duše. Ja govorim samo o onome što vidim, a to što vidim hrabri moje srce uljevajući mi nadu da će se možda iz sveg toga zla izroditi i nešto zaista dobro.
Užasno je, međutm, nešto sasvim drugo, nešto o čemu novine nikada neće pisati, niti će o tome najšira javnost popitivati. Mnogo gore od neopisive tragedije je žalostan stav mnogih među nama koji su o tragediji čuli, a da se nisu zapitali što je bilo sa dušama ono četvero nesretnika koji iz Neretve živi nisu isplivali? Što se uistinu s njima desilo? Da li su oni poznavali Gospodina? I jesu li na vrijeme uredili svoj odnos sa Bogom pa sada spokojno čekaju dan uskrsnuća?
Da, to su pitanja na koja bih volio znati odgovor. I vjerujem kako je pozitivan odgovor na njih uvijek velika utjeha svakome tko je izgubio nekoga njemu bliskoga, jer uistinu nikome ne bi smjelo biti svejedno kamo ćemo ići jednom kada se prekine “zlatna nit”, a naša duša uplovi u onakvu vječnost kakvu je za života sama sebi izabrala.
No, umjesto toga, javljaju se neki “dušebrižnici” kojima je u svemu najvažnije ispoljiti zamišljenu intelektualnu nadmoć, pa makar to značilo povrijediti nečije osjećaje ili bahato popljuvati nečiju vjeru. Ne znam što to u čovjeku mora biti da tako nesmiljeno nasrne na bližnjega koji se ne može, a i nema potrebe braniti? Ali,eto, netko je smogao snage i za to, pa je u komentaru članka napisao: “Izgleda da Bog nije volio onih ostalih 4 nesretnika.”
Kao odgovor na taj cinični komentar poslužiti ću se riječima kćeri poznatog evangelizatora Bilija Grahama, koja je dala jednu zanimljivu i veoma znakovitu izjavu odgovarajući na slićno provokativno pitanje “kako je Bog mogao dopustiti nezapamćenu tragediju u New Yorku 11. studenog 2011.godine”.
Dozvolite mi da završim ovaj osvrt njezinim riječima:
“Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami, ali mi smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?”
U Splitu, 25.12.2015.g.
Post je objavljen 25.12.2015. u 16:08 sati.