Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

utorak, 25.06.2019.

LICEMJERJE MODERNIH FARIZEJA



Jer ti si stvorio moje bubrege, satkao si me u krilu moje majke.
(Ps 139:13)



Već godinama svjedočimo snažnoj antiabortus kampanji koja se u medijima prikazuje kao nazadno i vulgarno kršenje ljudskih prava. Organiziraju se protestni marševi nazvani “Hod za život”, a skupine rimokatoličkih aktivista česti su posjetitelji bolničkih dvorišta u kojima pokušavaju skrenuti pažnju javnosti, ali i žena koje se odlučuju pobaciti dijete, na zdravorazumsku činjenicu kako ubojstvo neželjene djece nikako ne može i ne smije biti “rješenje problema”.

Suprotstavljenu stranu čine uglavnom ateistički orijentirani pojedinci koji sebe iz raznih razloga drže naprednim, obrazovanim i slobodoumnim ljudima. Mnogima od njih ipak više smeta govor o grijehu, nego nečija stvarna ili zamišljena prava.

Nažalost, dovoljno je tek malo racionalnog razmišljanja da se uvidi kako ostrašćeni pojedinci sa obje strane barikada proizvode više štete nego koristi.

Povod za ovaj tekst je komentar jednog čovjeka medicinske struke koji ne može razumjeti kako to da se od 30 ginekologa u KBC-u Split, svi osim tek jednog jedinoga, pozivaju na prigovor savjesti odbijajući provoditi pobačaje.

Nekome to možda izgleda kao zavjera sa političkom ili crkvenom pozadinom, no već površna razmjena mišljenja sa pobornicima pobačaja pokazuje kako je problem znatno veći. Po nekima od njih, naime, valjan liječnik bi mogao biti samo i jedino atest. A ako takva osoba privatno i ima kakvu vjersku pozadinu ili uvjerenje, onda to mora strogo ostati skriveno između četiri zida njegovog doma, te on nipošto ne smije dozvoliti da to i takvo “privatno” vjerovanje utječe na njegovu profesionalnu izvedbu.

Iako to većini pobornika pobačaja nikada ne bi palo na pamet, oni zapravo razmišljaju poput dobro utreniranih “SS”-ovca. Jer ako nemaš odgovarajuća krvna zrnca, ili u ovom slučaju odgovarajuću vjersku nepripadnost, ti ne možeš biti dobar liječnik. Proizlazi iz toga kako liječnik mora imati čistu bezbožnu savjest, operiranu od bilo kakvih moralnih sustezanja.

Problem zapravo nije u njima. Problem je u smrtno bolesnom društvu koje svjesno proizvodi dvije oštro odijeljene struje mišljenja na čijem dirigiranom sukobu gradi vlast i nad jednima i nad drugima. A te se dvije beznadežno začarane skupine spremno i bez preispitivanja očajnički drže dogmi koje su im već odavno podvaljene.

Nema uistinu velike ni bitne razlike između prosječnog rimokatolika koji spremno i nekritički prihvaća nauk i dogme matične mu crkve, i prosječnog samozadovoljnog ateista koji svoje navodno bezvjerstvo također uzima kao samorazumljivu dogmu u čiju istinitost ne treba sumnjati. I jedan i drugi, naime, slijepo vjeruju autoritetu koji ih porobljava. Jedan autoritetu Crkve čiji nauk ne provjerava u knjizi koju ispravno naziva Riječju Božjom, a drugi autoritetu moderne znanosti koju, unatoč brojnim pogreškama kroz povijest, neopravdano smatra neprikosnovenom i svemoćnom.

Na koncu i jedan i drugi ostaju praznih ruku, dok stvarnu korist ostvaruju oni koji se njihovom ludošću naslađuju i na njoj bogate.

Razmotrimo načas poziciju Rimske crkve u Hrvata. Ugled koji uživaju ima težinu jednaku ugledu Hrvatske Demokratske Zajednice. Naime, unatoč brojnim i evidentnim grijesima, ne baš osobito bistar, ali zato prevladavajući dio hrvatskog naroda i dalje im slijepo vjeruje. Paradoksalno, ali i bolno ponižavajuće je što se institucija opterećena stigmom enormnog bogaćenja, pedofilije i homoseksualizma pandemijskih razmjera usuđuje sebe promovirati kao moralnu vertikalu! Stoga se neumitno dešava da čak i onda kada zastupa ispravne stavove, ta prebogata Crkva koja sebe voli nazivati jedinom pravom i ispravnom, poput medvjeda u staklariji počinja neprocjenjivu i teško popravljivu štetu istinskom Isusovom nauku. Tko ju uopće, osim onih koji joj već pripadaju može shvatiti ozbiljno? Ukoliko niste rimokatolik, bilo da ste kršćanin ili nevjernik, pobjeći ćete od nje glavom bez obzira.

Ateisti ili oni koji sebe takvim smatraju, predstavljaju se kao nevjernici. To, dakako, nije istina. Potrebno je nevjerojatno puno vjere za biti i ostati ateist. Kao netko tko je trideset i pet godina svog života bio zakleti nevjernik mogu to kazati sa potpunom sigurnošću. Jer, za vjerovati u neke bajke koje se čovjeku današnjice serviraju kao neupitne znanstvene istine što se moraju zdravo za gotovo prihvatiti zajedno sa nezanemarivim brojem neprovjerenih informacija i špekulacija, treba imati toliko slijepe vjere da je vjerovati u Jonino putovanje u utrobi ribe naspram toga daleko jednostavnije i razumnije.

Kako god, oba gledišta počivaju na dogmama, a protiv dogmi se nemoguće boriti. Sve dok neka osoba ne prihvati pošteno i objektivno preispitivanje svakog djelića svojih uvjerenja, bilo kakav suvisao dijalog ostaje nemoguć. A da stvar bude gore, gotovo svaka rasprava o abortusu u očima zagovornika pobačaja biva odmah okarakterizirana kao sukob zatucane i zaostale Crkve i naprednih i slobodoumnih ateista. Suludo, jer niti je Rimska crkva jedini protivnik, niti su ateisti jedini zagovaratelji pobačaja.

Vratimo se sada pobačaju, toj referentnoj točki za koju smo suglasni kako se u svom stavu prema njoj nikako ne možemo usaglasiti.

Dok sam se deklarirao kao zakleti ateist smatrao sam život rijetkom i dragocjenom pojavom u kozmičkim razmjerima, više nego vrijednim svakog poštovanja i očuvanja. Iako sam bio sklon odobriti pobačaj u slučaju nekih medicinskih komplikacija ili deformacija, načelno sam ipak uvijek vjerovao u potrebu da se život na svaki mogući način zaštiti i očuva.

Pogled na planetu Zemlju iz svemirskih visina, iako hipotetički i zamišljen, dobro razotkriva mnoge uvriježene zablude. Jedna od njih je zamisao kako je čovjek mjerilo svih stvari. Bez tog “kozmičkog” pogleda, mnoge činjenice je lako previdjeti.

Iz ograničene ljudske perspektive logično je da promišljanje o praktičnim pitanjima svakodnevnog ljudskog življenja započne sa čovjekovom najbližom okolinom. Iako razuman, ovakav pristup može bitno utjecati na objektivnost pristupa temama koje se tiču velikog broja ljudi. A pitanje pobačaja nipošto nije i ne smije biti razmišljanje koje ostaje u domeni interesa dvoje pojedinaca ili jedne obitelji. Utjecaj i implikacije takvog čina kao što je ubojstvo nerođenog djeteta izravno utječu na društvo u cjelini ostavljajući ožiljke i povrede na svim razinama ljudskog postojanja.

“Svemirska” perspektiva pokazuje nam dva vrlo dragocjena elemenata za promišljanje o životu i čovjekovom mjestu u toj složenoj slagalici.

Najprije, čini se kako je u kozmičkim razmjerima život iznimno rijetka pojava. Unatoč čovjekovim dugogodišnjim naporima da otkrije izvanzemaljski život bilo gdje u bespućima poznatog svemira, za sada nema ni najmanje naznake da se život, u smislu u kojem ga mi shvaćamo i razumijemo, dogodio bilo gdje osim na jednoj za svemir zanemarivo sićušnoj grudi materije, zvanoj Zemlja.

A ako je život uistinu takva rijetkost kakvom nam se za sada pričinja, ne čini li ga to izuzetno važnim i dragocjenim?

Drugo, razumni život je još veća rijetkost. Realno govoreći, i na vlastitoj planeti čovjek zamjećuje kako se inteligencija opaža tek kod nekolicine životinjskih vrsta, a u svom najrazvijenijem obliku, samo u čovjeka.

Nije li onda oduzimanje života tragičan događaj koji je po svojoj naravi uvijek negativan, neželjen i zao? I nije li očuvanje života i njegova zaštita obaveza i odgovornost svakog čovjeka kao razumnog i inteligentnog bića?

Temeljni problem priče o abortusu, gledano iz ateističke perspektive je svjesno uništavanje nečega što s pravom smatramo najvećim blagom ne samo čovjekove civilizacije, nego i čitavog svemira. Uzmimo u obzir da se nasilno oduzimanje nečijeg života smatra teškim grijehom u svim ljudskim civilizacijama svih vremena.

Dakako, u određenim situacijama pojedina društva su ozakonila neke vrste oduzimanja života, pa tako i danas imamo praksu izvršenja smrtne kazne u mnogim zemljama svijeta, a i neka ljudožderska plemena smatraju časnim pojesti svog neprijatelja ili umrlog srodnika. No, ako ostavimo po strani te “izuzetke koji potvrđuju pravila”, vidimo kako u svim državama svijeta koje smatramo prosvječenima i civiliziranim postoji tendencija da se smrtna kazna ukine i zamjeni drugim, humanijim, vrstama kažnjavanja.

Upravo ovo me i najviše čudi kod pobornika ubojstva nerođene djece. S jedne strane zalažu se za ukidanje smrtne kazne, spašavaju napuštene životinje i donose brojne nove zakone kojima, primjera radi, sankcioniraju zlostavljanje i ubijanje životinja, a istovremeno bez krzmanja zagovaraju hladnokrvno ubojstvo bespomoćnih ljudskih bića koja čak nemaju nikakvu mogućnost da se izjasne ili izbore za vlastito pravo na život. Paradoksalno, ali čini se da je humanije i korektnije spriječiti ubojstvo štenaca ili mačića, nego li ljudskog bića.

Dragi pobornici pobačaja, ako je ovo vama normalno, ja ozbiljno sumnjam u vaše duševno zdravlje i sposobnost rasuđivanja! Jer između kiretaže i plinske komore ja zaista ne vidim nikakve suštinske razlike: u oba slučaja radi očuvanja sebičnih interesa jednog ljudskog bića oduzima se život drugog ljudskog bića, odričući mu pri tome ne samo pravo na život, nego i negirajući njegovu ljudskost.

Iz teističke perspektive problem je daleko jasniji. Uz sve ranije izložene argumente koji bi, ruku na srce, trebali biti sasvim dovoljni da se pobačaj zakonom zabrani, štovatelji živog Boga krajnje ozbiljno shvaćaju zapovijedi svog Boga i Stvoritelja koje su vrlo jasne i izravne. “Ne ubij!”, zapovijeda Bog, a nešto kasnije za ubojicu bezuvjetno traži smrtnu kaznu. Što se kršćana tiče, ovdje prestaje svaka rasprava i svaka dilema. Abortus je ubojstvo i točka.

Po ovom pitanju za kršćane nema i ne može biti nikakvog razgovora, čak i ako su liječnici. Na koncu, postali su liječnici da bi liječili ljude i spašavali živote, a ne da bi ih oduzimali. Za razliku od ateista koji ne poznaju Boga oni znaju da je Bog Stvoritelj i kadar i voljan pobrinuti se valjano za svaku osobu u svakoj situaciji.

Zbog svega navedenog, za vjernika, jedina moralna dvojba može se voditi se oko toga treba li u slučaju rizičnog porođaja spašavati život majke ili život djeteta, i tu, bojim se, nema nekog gotovog recepta, već svaku situaciju liječnik kršćanin treba na licu mjesta raspraviti sa Bogom, čineći ono što mu savjest odobrava i što je pravo u Božjim očima.

Za bezvjernike ovakvo gledište nema i ne može imati smisla. Iz njihove perspektive, ne postoje ni čuda, ni Čudotvorac, nego samo i jedino Znanost prema kojoj se, de facto, odnose kao prema nekoj vrsti božanstva koje daje mnoge dobre odgovore, ali ponekad, često i kada je to najpotrebnije, nemoćno šuti.

Za kraj valja nam postaviti pitanje odakle tolika navala za legalnim ubojstvima nerođene djece. Iskren i realan odgovor glasi: iz obijesti, nemorala i neodgovornosti sve većeg broja ljudi današnjice koji u svemu ponajprije gledaju vlastiti interes i zadovoljstvo, a tek nakon toga, možda samo ponekad i samo u nekim područjima života, i na dobrobit drugih.

Nažalost, kada je takvih ljudima kvalitet života doveden u pitanje, ili ne daj Bože, sam život, ne postoji to “pravo” za kojim neće posegnuti kako bi ostvarili cilj koji su su zadali. I vjerujte mi, nimalo ih neće biti briga za žrtve koje će netko drugi radi njihovog sebičnog interesa morati platiti.

Rješenje problema pobačaja ili bolje rečeno ozakonjenog čedomorstva zato nisu ni zabrane, ni legalizacija, ni protestni skupovi,ni nametanje religijskog stava, nego moralna obnova dekadentnog i sebičnog društva koje je već odavno premašilo mjeru grijeha zbog koje su jednom davno zbrisane sa lica zemlje Sodoma i Gomora.

Jer u društvu kojem nedostaje empatije i odgovornosti ništa ne može valjati, niti valjano funkcionirati. Ozdravljenje društva kao cjeline ne može donijeti ni ekonomija, ni politika, ni religija, ni aktivizam bilo koje vrste, iako mogu biti od koristi ako su valjano usmjereni.

Stoga, sve dok svoju djecu vlastitim primjerom ne poučimo pravom značenju već dobrano zaboravljenih pojmova kao što su: poštenje, čast, odgovornost, suosjećanje, socijalna osjetljivost, moralnost, radišnost, iskrenost, bogobojaznost i dobrota, sve što radimo i govorimo neće imati nikakve trajne vrijednosti.




Kambelovac, 25.06.2019.g.
https://www.facebook.com/notes/zoran-bijeli%C4%87/licemjerje-modernih-farizeja/10159137786914848/

Oznake: abortus priziv savjesti licemjerje

25.06.2019. u 20:25 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>



Komentari da/ne?

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na:
zoki.bijelic@gmail.com

Zadnji postovi...

Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak

Linkovi...