Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

srijeda, 21.03.2018.

UMIRANJE IZNUTRA...

Tjelesni čovjek ne prima što je od
Duha Božjega; jer mu je to
ludost, i ne može razumjeti, jer
treba duhovno prosuđivati.
| 1.Kor 2:14 |

Godinama susrećem mnoge kršćane koji su napustili zajedništva u lokalnim crkvenim zajednicama nezadovoljni nebiblijskim učenjima, protubiblijskim praksama, toleriranjem grijeha, nedostatkom ljubavi ili zbog već nekog petog, stotog ili tisućitog razloga. Zapravo, nevjerojatno je koliko puno takvih ljudi ima. Pomislio bi čovjek kako su se ti svi pravednici okupili zajedno i utemeljili neku novu, doktrinalno i teološki ispravnu zajednicu, pa su se svi zdušno bacili na širenje radosne vijesti i spašavanje izgubljenih duša.

No osim rijetkih pojedinaca koji su oformili nove kršćanske zajednice ili kućne grupe, većina preostalih nezadovoljnika ostali su upravo to - nezadovoljni buntovnici kojima nitko i nigdje nije dovoljno dobar i pravovjeran ukoliko ne misli uvlas baš kao i oni. Pa čak i tada teško da se može naći netko kadar zadovoljiti visoke kriterije koje nadmašuju i njihova vlastita dostignuća. Ostaju tako besplodni i izolirani, zazirući od svih i svima pronalazeći mane. Jer, lakše je gledati trun u oku brata svojega, nego se vlastitim brvnom pozabaviti.

Postoje, moramo priznati, i sasvim valjani razlozi da bi se napustilo neko zajedništvo. Idolopoklonstvo, lažni nauci, manipulacija vjernicima u svrhu vlastitog dobitka, nametanje restrikrivnih obrazaca ponašanja, zabrana i nauka zbog kojih zajednica poprima obilježja kulta… Sve su to već snažna i duboka odstupanja od onog nauka što nam ga je Gospodin Isus, zajedno sa svojim učenicima, ostavio u naslijeđe.

Iz takvih pogubnih okruženja čovjek mora bježati glavom bez obzira, uče nas njihovi osvjedočeni protivnici, ni ne shvačajući da su najčešće i sami žtve crkvenih “totalitarnih” sustava. Postavljajući se strogo legalistički oni zaboravljaju da tako izranjavljeni i oštećeni nisu i ne mogu biti dobar primjer i savjetnik na putu za zdrav kršćanski život. I da ne bi tko krivo pomislio - daleko od toga da njihovo iskustvo treba prešutjeti ili ga se odreći, no bez temeljitog procesa oporavka unutar Tijela Kristovog oni i dalje ostaju ono što su u trenutku izlaska iz neke zajednice bili - “oštećena roba”. Oni su ranjenici kojima najprije treba poviti rane, zaliječiti ih i potom ponovno o svemu ispravno poučiti.

Ali kako nekome tko je jedva živu glavu izvukao iz neke sekte u kojemu su mu godinama ispirali mozak, utuviti u glavu da poniznost, pokornosti i poslušnost autoritetu nisu nužno negativne kategorije? Ne treba nas zato čuditi kada mnoštvo takvih zombi-kršćana svoje duhovno zajedništvo traži i ostvaruje u virtualnoj sferi, na društvenim mrežama i raznoraznim forumima, chatovima ili messenger porukama u kojima se sugovornicima mogu prikazati onakvima kakvi bi željeli biti, a ne onakvima kakvi zaista jesu.

Njihova duhovna poruka uvijek je jedna te ista: ovi ne valjaju - izađi van, oni ne valjaju - izađi van, ni ovi treći, ni peti, ni šesti ne valjaju - izađi van! Da, mnoge stvari na koje upozoravaju istinite su. Sve je više hereza, krivih nauka, suradnji sa bezbožnicima ili idolopoklonicima, ili pak liberalizma i zloupotrebe samonametnutog duhovnog položaja. No, kada ih upitate koja to onda zajednica po njihovim kriterijama drži zadovoljavajući standard, da bi u njoj vrijediloi biti, čuti ćete samo floskule o “univerzalnoj crkvi Božjoj koju tvore svi koji su nanovorođeni bez obzira gdje se nalaze”, uz onu obaveznu često krivo protumačenu Isusovu izjavu iz Mateja 18:20 koja kaže “gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima”. Ali, konkretan odgovor u koju se to lokalnu zajednicu valja uključiti, u pravilu nikada nećete dobiti.

Hvala Bogu na onima koji su na vrijeme shvatili da kršćanstvo nije poslušnost doktrinama niti crkvenim naucima, nego je to poslušnost Božjoj Riječi i vodstvu Duha Božjega. Nažalost, dok će većina s lakoćom ispovijedati nezabludivost Biblije, koju će uzgred budi rečeno, njačešće tumačiti i citirati onako kako im najbolje odgovara, malo ih je koji će jednakovrijednim držati, i još k tome u stvarnosti prakticirati, život vođen Božjim Duhom.

Istina, skoro svatko danas kaže da je “vođen Duhom” ili da mu “Bog govori”, no većinom su to samo fraze u koje ni oni, ako im je ostalo još imalo osjećaja za realnost, ne mogu vjerovati.

Ali, postoje i takvi koji uistinu imaju stvaran odnos sa živim Bogom! To su oni koji su odustali od sebe i svojih sebičnih tjelesnih prohtjeva i potpuno se podložili Božjim zapovijedima i Božjem vodstvu. Ne da su oni postali savršeni i da nikada ne pogriješe. Tko tako što kaže ne zna o čemu govori. Ali, one koji su zaista Duhom vođeni lako je prepoznati.

Znate, oni su jednomisleni i u istom Duhu. Njima ne treba trošiti vrijeme na beskonačne rasprave i dokazivanja. Kada o nečemu govore, njihove rečenice nisu prepune mudrih i uzvišenih riječi, sa bezbroj teoloških opisa. Ne, one su jasne i koncizne, posve lišene suvišnih riječi. U kraljevstvu nebeskom na cijeni je naime rad, a ne priča. A za priču će već biti vremena, tamo gore, ako nam tada do priče uopće bude stalo. No, do tamo tek valja stići…

Ne možemo i ne smijemo, međutim, zanemariti neoborivu činjenicu da je stvarno tjelesno, a ne samo duhovno zajedništvo sa drugim kršćanima iznimno važno za zdrav kršćanski život.

Božji naum nikada nisu, a nikada neće ni biti, izolirani kršćani tamo gdje već ima drugih kršćana. Kad kažem 'kršćana', mislim isključivo na nanovorođenu Djecu Božju, a ne na nominalne kršćane.

Kako samo griješimo ako se, kada govorimo o Crkvi Božjoj, hvatamo stihova 'Gdje vas je dvoje ili troje...' tumačeći kako se to odnosi na crkvu? Ali, to nije crkva, to je samo okupljeni maleni dijelić crkve. Tri ili četiri uda ne čine tijelo, iako su njegov dio. Tako ni moja tri nožna prsta nisu moje tijelo, već dio njega - ali gdje su oni tu sam i ja. Međutim, ako su odsječeni od tijela, mogu ti prsti biti uvjereni kako se ništa nije promjenilo, ali je neopoziva činjenica kako ja više nisam s njima. Ako hitno ne bi bili prišiveni natrag na svoje mjesto, te brižno povijeni i zbrinuti, umrijeti će. Ma koliko god mi šutili o tome.

Nemojmo se zavaravati kako je sa Tijelom Kristovim drugačije!

Istina je, postoje pojedinci koji su nakratko otrgnuti od Tijela bez vlastite krivnje, ali njih će Gospodin zaštiti i pricjepiti iznova u svoje tijelo kroz isto ili neko drugo lokalno zajedništvo Tijela.

A postoje ponegdje i oni pojedinci koji nemaju fizičku mogučnost zajedništva sa drugim kršćanima. U tim vanrednim situacijama Gospodin im udjeljuje izvanrednu milost da opstanu i rastu. No ne i nama koji imamo braću i sestre na dohvat ruke. Dapače, izbjegavamo li to stvarno, praktično zajedništvo sa drugima, a 'pravdamo' se nekim virtualnim zajedništvima, u grijehu smo prema Bogu, jer nismo ostali poslušni njegovoj riječi.

Bog je, naime, “dao jedne za pastire, druge za učitelje, treće za proroke”... Oprostite što pitam, ali za koga je taj pastir, učitelj ili prorok? Za one koji stoje po kućama i ne žele se podvrgnuti Božjoj volji da njegov narod bude zajedno i tjelesno i duhovno i duševno? Ili za one koji se okupljaju u njegovo ime u nekom obliku lokalnog zajedništva?

Nažalost, mnogi su prevareni idejom kako su toliko sveti da se ne smiju prljati zajedništvom sa drugim grešnim kršćanima. Da stvar bude gora, mnoge njihove primjedbe su točne i ispravno adresirane, ali su donjeli pogrešne zaključke o tome kako se trebaju nositi sa istinom koju im je Bog dozvolio da vide.

Napuštanje zajedništava nikad ni jedno zajedništvo nije učinilo boljim, ali je napuštanje zajedništva mnoge pojedince učinilo gorim.

I ne, nisu svi kršćani zdravi i nije svako kršćansko zajedništvo dobro. Neka treba kao kugu izbjegavati, jer su toliko kontaminirana da bi svako zadržavanje u njima moglo biti pogubno. No, nisu sva takva. Ima mnogo dobrih zajednica, formalnih i neformalnih koje su, iako nesavršene i pune pogrešaka, formirane po Božjoj volji. Zato moramo biti veoma oprezni kada se suočimo sa praksama ili naucima s kojima se ne slažemo.

Nipošto ne trebamo napuštati takva zajedništva samovoljno, baš kao što samovoljno ne bismo smjeli ni ulaziti u njih. Zar ne kažemo za sebe da smo Djeca Božja, vođena njegovim Svetim Duhom? Zapitajmo se onda da li smo tamo gdje nas je on pozvao ili tamo gdje smo mi smatrali da trebamo biti?

Ali, ako se nalazimo tamo gdje nam je sam Bog kazao da trebamo biti, zašto bi sumnjali u njegovu prosudbu? Tu smo gdje nas je pozvao da budemo i to sasvim sigurno nije bilo bez razloga. Možda baš tu gdje jesmo trebamo nešto važno iskusitii ili doživjeti, nešto što bi nas trebalo poučiti ili možda promjeniti. Zar smo smetnuli sa uma kako i nama treba promjena, jer smo i sami nesavršeni i pogrešivi?

Sjetimo se još nečega. Isus nije išao zdravima nego bolesnima. U 'bolesnoj' zajednici mi smo pozvani živjeti autentičan kršćanski život, vjerno prema njegovoj riječi. To će neke iritirati ali će nekima sasvim sigurno biti na blagoslov. Dobar primjer vrijedi više nego mnogo riječi, baš kao što malo svijetlo rasvjetluje mnogo tame. A upravo smo to pozvani da budemo!

S druge strane, nismo pozvani šutjeti o zlu koje vidimo, nego govoriti istinu. Ali ne 'po ljudsku' kako to rade bunđije i nepokorni, nego onda kada, kako i gdje nam Duh Gospodnji to pokaže!

Evo, baš tu se pokazuje stvarna razlika između onih koji ljube Krista i koji njega radi žele promjenu, od onih koji ljube sebe i samo sebe radi žele inicirati promjenu. Uistinu, ti drugi ne čuju vodstvo Duha pa djeluju u tijelu i na koncu bivaju progonjeni zbog vlastitog grijeha, a ne zbog istine koju su možda izrekli.

Ali onaj tko je Duhom vođen uvijek kaže pravu stvar u pravo vrijeme. Često se tada njegova riječ glasno čuje, čak i ako se njezino svjedočanstvo ne primi. Da, i on tada može biti proglašen nepoželjnim i naći se odstranjen iz zajedništva, ali tko takvoga potjera navlači prokletstvo na sebe!

Ja sam prošao tu situaciju u dvije različite zajednice. Ni iz jedne nisam protjeran, iako sam jednu zbog prigovora savjesti bio primoran napustiti. Ali nikada nisam i neću biti neprijatelj nijedne Kristove zajednice, niti želim raditi onako kako Bogu nije ugodno. Stoga, ako nešto nekome imam reći, ja to nastojim kazati u ljubavi, onda kada osjetim da je pravo vrijeme. I moram priznati da nikada nisam bio progonjen zbog toga mada sam mogao biti, jer i ti ljudi koji, eto, misle i rade drugačije od mene, nisu neki nitkovi i zločinci samo zato jer revnuju za Boga u pogrešnom razumjevanju!

Na koncu, budimo realni. Nisam ni ja uvijek i u svemu u pravu, pa nisu ni sve moje zamjerke ispravno adresirane, niti baš sve tako dobro vidim i tumačim kako se to meni može činiti!

Nemojmo se zato igrati Boga i donositi zaključke za njega! Molimo ga da nam da mudrosti i pokaže nam put. Tako ćemo, tko zna, možda i spasiti brata, ali sasvim sigurno nećemo biti oni koji dižu bune i prave rascjepe, što mnogi među nama rade.

I za kraj. Ako je netko toliko prevaren od zloga da misli kako je Božja volja da bude sam i izoliran od svih drugih kršćana u gradu, a koji nisu idolopokonici ili heretici, sam je sebe osudio na duhovno izgladnjivanje i na koncu, ne ispravi li se, i na duhovnu smrt.

Moguće je da si dio neke zajednice u kojoj su stvari zaista kardinalno pošle po zlu, pa si ju bio prislijen napustiti. Ali zasigurno postoji još Djece Božje s kojima možeš imati kvalitetno i prisno zajedništvo. Ako ih iz nekog razloga u mjestu gdje živiš još nema, uzmi si truda i evangeliziraj pa će ih biti.

No ako ne možeš biti ni s kim, a tvoj život ne proizvodi dobro svjedočanstvo da bi se drugi obratili ili tobom ohrabrili, te se izgradili da u zajedništvu budu dio Crkve Božje, a ne isfrustrirani pojedinci, onda si već duhovno mrtav ma što god ti mislio o sebi.

I, da, uzaludno ti je to govoriti.




U Splitu, 20.03.2018.g.
https://www.facebook.com/notes/misli-srca/umiranje-iznutra/1389123364527738/

KOME VJEROVATI?

Vi, koji ne znate, što će biti sutra,
jer što je vaš život? Jer ste dim,
koji se zamalo pokaže, i onda, ga nestane.
| Jak 4:14 |

U prvoj glavi knjige govorili smo o mnoštvu lažnih bogova i objasnili kako postoji samo jedan stvarni, živi Bog. Taj Bog stvoritelj je neba i zemlje. On je suvereno i svemoćno biće neizmjerne moći, mudrosti i snage. A kada već govorimo o njegovim atributima, dobro se podsjetiti kako u to ne moramo slijepo i bezrazložno vjerovati. Iako nam o tome vrlo detaljno govori Biblija, zapisana riječ Boga živoga, to nije jedini dokaz. Kao što smo već rekli, sve što je stvoreno svjedoči Božju silu, mudrost i moć.

Zastanimo načas i razmislimo o jednom primjeru. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i učinio ga je savršenim. To izvorno čovjekovo savršenstvo narušeno je grijehom. Zato, od onog zlosretnog dana do danas, svaki čovjek stari, razboljeva se i umire. No, čak i tako oštećen, čovjek svjedoči savršenstvo Božje kreacije. Razmotrimo to.

Zvanična znanost podupire teoriju evolucije kao pokušaj da se postanak života na zemlji i njegova zapanjujuća različitost objasni znanstvenim metodama. Nesumnjivo, postoje određeni znanstveni dokazi koji upućuju na činjenicu da određeni organizmi imaju sposobnost prilagodbe okolini u kojoj žive. Međutim, nedostaju nepobitni dokazi koji bi potvrdili teoriju da se život razvio iz tzv. “primordijalne juhe”, mješavine beživotnih kemijskih elemenata koji su se, na nekakav nama nepoznat način, tijekom vremena udruživali u različite kombinacije atoma i molekula koje su na koncu urodile onim što nazivamo život. U zbilji, nemamo valjanih dokaza da je ikada iz bezivotnih kemijskih elemenata spontano nastavo život, baš kao što nemamo nikakvih dokaza da je jedna živa vrsta uistinu evoluirala u nešto suštinski različito.

Kada o tome učimo u školi, sve je naizgled jasno. Mi vjerujemo autoritetu koji nas poučava. Naše povjerenje je stupnjevano i sa svakim višim stupnjem postaje sve više apstraktno. Mi vjerujemo profesoru jer ga poznajemo, ali i zato što vjerujemo da je valjano educiran o materiji koju podučava. Vjerujemo, nadalje, autoritetu obrazovne ustanove u kojoj se naš učitelj školovao. Vjerujemo i autoritetu države koja podupire i održava obrazovni sustav. Zatim vjerujemo i autoritetu znanstvene zajednice koja stoji, ili bi trebala stajati iza sveukupnog nauka kojemu smo poučeni.

Nije mi namjera obezvrjeđivati znanost ili trud i znanje znanstvenih radnika. Štoviše, znanost držim potrebnom, korisnom i dobrom. No, kao i sve što postoji na ovome svijetu, tako i znanost mora biti podložna provjeri i kritičkom preispitivanju. Naime, izravna posljedica današnjeg obrazovnog sustava jest da mnoštvo podataka kojima smo naučeni prihvaćamo bez valjane provjere. Tako naše poznavanje svijeta i zakonitosti koje u njemu vladaju nije u potpunosti utemeljeno na znanju, nego više na vjeri u autoritet onoga od koga učimo. Mi, naime, u većini slučajeva bespogovorno vjerujemo kako je ono čemu smo poučeni istina, te na temelju tih i takvih spoznaja gradimo daljnje zaključke i vjerovanja.

Međutim, moramo se prisjetiti kako je znanost mnogo puta u povijesti opovrgla samu sebe i novim spoznajama zamijenila do tada važeće spoznaje, u koje se do tada bez pogovora vjerovalo. Stoga nema jamstva da je sve čemu smo poučeni nužno i potpuna istina.

Brzi napredak znanosti tijekom 19. i 20. stoljeća uvjerio nas je kako znanost omogućava čovjeku da bude gotovo svemoćan, mudar i snažan. Velika čovjekova dostignuća postala su tako kao omča oko vrata čovjekovom razumu. Lako nam je, naime, upasti u zamku da više vjerujemo onome čemu smo poučeni, nego vlastitim očima.

Vratimo se sada na teoriju evolucije i naš primjer o stvaranju čovjeka. Teorija evolucije je i danas, više od 150 godina od njezinog predstavljanja javnosti i dalje - teorija! Nemojmo preko te činjenice olako prelaziti. Iako nas uče o evoluciji kao nedvojbenoj činjenici, to naprosto nije istina. Teorija je samo pretpostavka, a samo potpuno potvrđena teorija može biti potvrđena kao nepobitno utvrđena istina. Kada bi nauk o evoluciji zaista bio dokazana znanstvena činjenica imali bismo “Zakon evolucije”, a to ni nakon stoljeća i pol - nemamo!

Spomenuli smo Božje stvaranje čovjeka i to je nešto u što kao biblijski kršćanin doista vjerujem. Nije to samo zbog toga što u Bibliji tako piše, već i zato što mi tako nalaže zdrav razum. Nisam znanstvenik da bih se trebao priklanjati najboljim dostupnim podacima koje valja nekako znanstveno objasniti, već znanstvene činjenice promatram u svjetlu onoga što sam o svijetu, životu, ali i o Bogu, imao prilike spoznati do sada.

I evo što sam zaključio. U našem tijelu ima više od 50.000.000.000.000 (pedeset tisuća milijardi) stanica. Prosječna veličina stanice u ljudskom tijelu je 10 mikrometara (miljuntnih dijelova metra). Najmanje su crvene krvne stanice koje su velike 0,0075 mm, a najveća je jajna stanica veličine 0,2 mm. Kada bi se sve krvne žile u jednom čovjeku spojile bile bi duge 100.000 km! Unutar svake stanice nalazi se DNK, složena spirala aminokiselina od nekih 3.000.000.000 (tri miljarde) jedinica. DNK je svojevrsno “uputstvo za sastavljanje organizma”, a u njemu se, kodirani uz pomoć samo četiri osnovne aminokiseline, nalaze zapisani svi podaci o organizmu. Primjera radi, tvoj DNK sadrži informacije o građi svakog dijelića tvoga tijela, od boje očiju, kose, oblika ušiju, duljine ruku, boje kože i sl. Zanimljivo je da se samo 0,2% zapisanih informacija odnosi na ono što te čini jedinstvenim i različitim od drugih. Pojednostavljeno rečeno, DNK je kao računalni program po kojem organizam izgrađuje i održava sam sebe. Zapanjujućih podataka ima još mnogo. Na primjer, u krvi imamo oko 25 milijardi eritrocita (crvenih krvnih stanica). Kada bi ih poredali jedne do drugoga mogli bi 4 puta opasati zemljinu kuglu. Vjerujem da ne trebamo i nabrajati dalje. Sa svim ovim iznesenim podacima jedva da smo dotakli djelić čudesnog ustroja ljudskog organizma. Ali, već bi i ovo trebalo biti dovoljno da se zamislimo nad čudnim učenjem koje nas želi uvjeriti kako je svo to silno čudo besprijekornog funkcioniranja nastalo sasvim slučajno iz neke pretpostavljene nakupine anorganskih tvari.

Na kraju, svatko mora razlučiti za sebe kome ili čemu želi vjerovati. Ja ne mogu povjerovati da je život nastao slučajno. Vjerujem da je život na zemlji namjerno stvoren i da ga je stvorilo biće neshvatljive mudrosti i sposobnosti. Čovjek je, dakle, stvoren a ne nastao; planiran, a ne slučajan. Kada tako sagledamo stvari postaje jasno i razumljivo da Tvorac neba i zemlje nije neka neosobna sila nezaintersirana za svoje stvorenje, već dobar Otac koji i danas još uvijek brine za nas i želi s nama uspostaviti blizak odnos pun ljubavi!



Iz knjige: Kršćanstvo 21. stoljeća: Istina ili mit?
https://www.facebook.com/notes/misli-srca/kome-vjerovati/1383729415067133/

subota, 10.03.2018.

ODVOJENI OD STADA?

Ali ako jedan drugoga grizete i izjedate,
gledajte, da jedan drugoga ne istrijebite!
(Gal 5:15)

Dok promatram lokalne zajednice Tijela Kristovog u gradu u kojem živim, ali i u drugim gradovima u regiji, ne mogu se ne zapitati kamo smo se to mi zaputili? Možda ovo pitanje nekome izgleda čudno, ali kada uzmemo u obzir raznorodnost lokalnih zajednica daleko čudnije zvuči podatak o brojnim kršćanima koji ne pripadaju niti jednoj organiziranoj kršćanskoj skupini. Otkud, dakle, “nesvrstani” kršćani među nama?

Jedan dio čine zasigurno oni na koje nas pastiri vole upozoravati i njima plašiti. To su oni nepokorni, samoživi, nepoučljivi “kršćani” puni prezira i zamjeranja prema onima koji revnuju za kraljevstvo Božje. Oni su sami besplodni i beskorisni, ali uvijek imaju spremno mišljenje o nekome ili nečemu. Dakako, takvi su uistinu “neprijatelji križa”, “bezvodni oblaci što ih vjetri raznose”.

No, postoje i oni drugi. Oni povrijeđeni, razočarani i osamljeni, ali gladni i žedni istine i ispravnog bogosluženja. Takvi se ne mogu i ne žele zadovoljiti kompromisnim i mlakim kršćanstvom koje danas, nažalost, prevladava. Mnogi su upravo zbog toga napustili zajednice u kojima su stasali. A to je nešto što se, zapravo, u većini slučajeva nije trebalo dogoditi.

Crkva se mora iznova obnavljati kroz obnovu pojedinaca koji ju tvore. Kada to kažem ne mislim samo na univerzalnu Crkvu - Tijelo Kristovo, koju sačinjavaju svi nanovorođeni kršćani, neovisno o tome kojoj loklanoj zajednici pripadaju. Mislim na lokalnu Crkvu. Crkvu u Splitu, Crkvu u Zagrebu, Crkvu u Sarajevu, u Beogradu, u New Yorku…, bilo gdje.

Moramo razumjeti da proces degradacije crkvenog nauka i praksi nije slučajnost, nego pravilo. Svjedoče nam o tome novozavjetni izvještaji i brojna upozorenja o lažnim učiteljima i krivim naucima što su ih apostoli već tada izrekli. Crkva se suočava za herezama i zloupotrebama u svakom danu od svog postanka. I suočavati će se s njima sve do Kristova povratka. Stoga ne postoji niti jedna lokalna zajednica na svijetu, u bilo kojem vremenu, koja bi od toga bila izuzeta. Nužno je zato da budemo budni, ali i da sve preispitujemo. Ne znači to samo preispitivati one koji nam dolaze da bi nam služili ili one koji nam već služe, već u prvom redu znači biti spreman na svakodnevno preispitivanje samoga sebe. Jer od pogreške i krivog razumjevanja nitko nije cijepljen.

Postoji anegdota koju uvijek rado prepričavam. Prije dosta godina, kao još mlad kršćanin, molio sam Boga da mi razjasni što trebamo uraditi ako bi, nedaj Bože, došlo do te žalosne situacije da pastir i crkveno vodstvo zastrane i odlutaju od istine? Odgovor koji sam dobio jako me iznenadio. Bog mi, naime, nije rekao da trebam napustiti takvu zajednicu ili da se trebam silom suprotstaviti onima koji zajednicu vode putem propasti. Baš naprotiv, rekao mi je da to nije moja, nego njegova stvar!

Dozovolite mi da tu poruku napišem onakvu kakva se ona oblikovala u mom srcu, jer iako nisam čuo Božji glas ušima, te su se riječi urezale duboko u moj um. Evo što mi je Gospodin tada kazao:

“U mojoj Crkvi nema buna i revolucija! To je moja Crkva i ja njome upravljam. Ako su ljudi kojima sam ja dozvolio da čuvaju stado zgriješili i odlutali od ispravnog puta, ja ću se s njima parbiti. A ti budi moje svjetlo tu gdje jesi. Gradi i jačaj svoj osobni odnos sam mnom i slijedi moje upute. Ti ćeš tada zrcaliti moju svetost i rasvjetljavati tamu koje se nadvila nad zajednicu. A ja ću pozvati i druge da ti se priduže i zrcale moju svijetlost. Tako će biti sve više svjetla među vama, a sve manje tame. Svojom ću svjetlošću ozdraviti crkvu i neću dati da propadne ni jedan koji sve svoje pouzdanje stavi u mene.”

Vratimo se sada onima koji su se našli suočeni sa grijesima i krivim naucima u zajednicama kojima pripadaju. Prije nego se odluče donijeti tako drastičnu odluku kao što je napuštanje zajedništva svetih, postoji nekoliko stvari kojih moraju biti svjesni.

Lokalnu crkvenu zajednicu kojoj pripadaš, ili je osnovao Krist, ili ju je ustanovio čovjek.

Činjenica je da su neke crkvene zajednice nastale rascjepom neke druge crkvene zajednice kao posljedica žalosnih događaja koji se nisu smjeli desiti. Vođe lokalnih crkvenih zajednica će nas revno upozoravati na zajednice koje su utemeljili nepokorni, samoživi ljudi koji se nisu bili spremni podvrgnuti nijednom drugom autoritetu osim svoga, no rijetko će tko spomenuti zajednice koje su utemeljili pojedinci protjerani iz nekog zajedništva iz jednostavnog razloga što su - čvrsto stajali na Riječi i govorili istinu.

I dok su ove prve nastale iz grijeha pa neminovno baštine prokletstvo minulih događaja, ove druge su nastale voljom Božjom sa svrhom da sačuva pravednike. Međutim, kada govorimo o ovim zajednicama gledajući na okolnosti njihovog nastanka, ne smijemo smetnuti sa uma kako su se tijekom vremena tim zajednicima vjerojatno pridružili i neki drugi ljudi. Tako u njima istovremeno borave i oni koji su učestvovali u stvaranju zajednice, kao i oni koji sa početnim okolnostima nemaju ama baš nikakve veze.

Ono što se sada moramo zapitati jeste čini li takvo stanje neku zajednicu ne-Kristovom?

Nažalost, sasvim je moguće da neka zajednica toliko zastrani da ona manjina zaista (pravo)vjernih u njoj više ne bude dostatna da Gospodin tu zajednicu nazove svojom.
No, dok u toj zajednici postoje oni koji ljube Krista ima i nade da se stvari mogu promjeniti. Zbog njih će Krist, koji je Glava svome Tijelu, poduzeti sve što je potrebno da se zajednica kao cjelina odvrati od grijeha.

To naprosto znači da će oni koji se protive zdravom nauku Evanđelja i koji se u svojoj duhovnoj sljepoći, zavaranosti ili nadmenosti protive Bogu, ili odvratiti od svojih grijeha i zabluda ili biti zauvijek odbačeni od Krista. Možda je ipak točnije reći kako oni koji rade krivo vlastitim grijehom sami sebe izopćuju iz Božje prisutnosti. Oni uistinu sami na sebe gomilaju Božji gnjev do onog trenutka kada će se ili slomiti pod Božjim osvjedočenjem o vlastitom grijehu da bi se vratili pravednosti, ili do trenutka kada će im srca postati tako nepopravljivo tvrda da ih Bog, poštujući slobodu njihove volje, više ni na kakav način neće moći potaknuti da se odvrate od grijeha.

Božji plan ozdravljenja neke zajednice, međutim, može biti ugrožen ako oni koji su Bogu vjerni samovoljno odluče napustiti zajednicu. Jer bez njih ta zajednica više nema nikoga da je posvećuje i svjedoči za istinu. Zato takva zajednica ostaje duhovno mrtva i bez nade za oporavak. S druge strane, dokle god u njoj ima svetih pojedinaca, postojati će i nada za njezino ozdravljenje. Dakle, kada u nekoj zajednici ima i samo nekoliko vjernih ljudi, ili čak samo jedan, njihov ostanak u zajednici može imati svrhu.

Da, ponekad će Bog nekome jasno staviti do znanja da je vrijeme da ode. Kako li je samo žalosna i jadna takva skupina “kršćana” koju Bog ostavi bez nade i smisla! Oni mogu nastaviti sa izvanjskim obličjem pobožnosti, mogu imati brojno članstvo i tehnički besprijekorna bogoslužja, ali neće imati najvažnije - Duha Božjeg da ih vodi ka istini.

Zapitajmo se ipak, što bi se desilo kada bi Bog tim ljudima kazao: “Ostani tu gdje jesi, ne napuštaj tu iskvarenu, nefunkcionalnu zajednicu!”. Uistinu, što ako ih je Bog postavio da budu i ostanu dio te zajednice, kako bi svetim življenjem posvećivali čitavu zajednicu prinoseći je ustrajno Bogu sa molitvom da se otvore zatvorene duhovne oči prevarenima?

Ostati, otići, služiti ili mirovati - sve ovisi o tome što će Bog u konkretnoj situaciji reći!

Nađemo li se i sami u takvoj situaciji da vidimo mnoge krive nauke i prakse unutar zajednice, moramo biti mudri i oprezni da ne uradimo ni jedan korak bez Boga. A da bismo imali Božje vodstvo i bili vođeni od Duha Božjega, a ne od duha ovog svijeta, moramo zaboraviti na naš ljudski način razmišljanja. Uradimo li tada kako nam pamet nalaže sva je prilika da ćemo postupiti legalistički i samostalno poduzeti naredni korak. Bez obzira što uradili, time se suprotstavljamo Bogu, jer mu djelovanjem u vlastitoj snazi odričemo pravo i mogućnost da nas vodi!

Susreo sam mnogu braću koja su u takvoj situaciji dozvolili da im neprijatelj Božji, sotona, šapće u srce otrovne laži i tako nagomila gorčinu u njihovim srcima. Mnogi od njih i danas lutaju od zajednice do zajednice ili dokono sjede u svojim kućama. Ali dok svima nalaze mane, sebe nikada ne mjenjaju. Oni nisu ostali vjerni Bogu, jer nisu tražili Njegovo lice i nisu u molitvi i postu čekali da čuju naputke Duha o tome što Bog želi da urade.

Nije zato problem što vidimo mnoge loše stvari u našim lokalnim zajednicama. One postoje zbog naše nesavršenosti i uvijek će ih biti. No, mi ne vidimo uvijek dobro. Neke “loše” stvari zapravo nisu loše, baš kao što ni neke “dobre” stvari nisu uvijek dobre. I da, neke loše stvari su ponekad i puno gore nego što nam se čini.

Ali ne zaboravimo da Bog dobro zna što radi! On nijednu zajednicu nije ostavio bez zaštite - on i dalje brine o njima i nastoji uvesti red. Za sada to možda još uvijek čini na nježan način, no uskoro možda i 'zamahne metlom'.



Split, 09.03.2018.g.

Oznake: crkva bog zajednica raskol duh sveti pojedinac vod

Komentari da/ne?

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com

Zadnji postovi...

Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak

Linkovi...