Pregled posta

UMIRANJE IZNUTRA...

Tjelesni čovjek ne prima što je od
Duha Božjega; jer mu je to
ludost, i ne može razumjeti, jer
treba duhovno prosuđivati.
| 1.Kor 2:14 |

Godinama susrećem mnoge kršćane koji su napustili zajedništva u lokalnim crkvenim zajednicama nezadovoljni nebiblijskim učenjima, protubiblijskim praksama, toleriranjem grijeha, nedostatkom ljubavi ili zbog već nekog petog, stotog ili tisućitog razloga. Zapravo, nevjerojatno je koliko puno takvih ljudi ima. Pomislio bi čovjek kako su se ti svi pravednici okupili zajedno i utemeljili neku novu, doktrinalno i teološki ispravnu zajednicu, pa su se svi zdušno bacili na širenje radosne vijesti i spašavanje izgubljenih duša.

No osim rijetkih pojedinaca koji su oformili nove kršćanske zajednice ili kućne grupe, većina preostalih nezadovoljnika ostali su upravo to - nezadovoljni buntovnici kojima nitko i nigdje nije dovoljno dobar i pravovjeran ukoliko ne misli uvlas baš kao i oni. Pa čak i tada teško da se može naći netko kadar zadovoljiti visoke kriterije koje nadmašuju i njihova vlastita dostignuća. Ostaju tako besplodni i izolirani, zazirući od svih i svima pronalazeći mane. Jer, lakše je gledati trun u oku brata svojega, nego se vlastitim brvnom pozabaviti.

Postoje, moramo priznati, i sasvim valjani razlozi da bi se napustilo neko zajedništvo. Idolopoklonstvo, lažni nauci, manipulacija vjernicima u svrhu vlastitog dobitka, nametanje restrikrivnih obrazaca ponašanja, zabrana i nauka zbog kojih zajednica poprima obilježja kulta… Sve su to već snažna i duboka odstupanja od onog nauka što nam ga je Gospodin Isus, zajedno sa svojim učenicima, ostavio u naslijeđe.

Iz takvih pogubnih okruženja čovjek mora bježati glavom bez obzira, uče nas njihovi osvjedočeni protivnici, ni ne shvačajući da su najčešće i sami žtve crkvenih “totalitarnih” sustava. Postavljajući se strogo legalistički oni zaboravljaju da tako izranjavljeni i oštećeni nisu i ne mogu biti dobar primjer i savjetnik na putu za zdrav kršćanski život. I da ne bi tko krivo pomislio - daleko od toga da njihovo iskustvo treba prešutjeti ili ga se odreći, no bez temeljitog procesa oporavka unutar Tijela Kristovog oni i dalje ostaju ono što su u trenutku izlaska iz neke zajednice bili - “oštećena roba”. Oni su ranjenici kojima najprije treba poviti rane, zaliječiti ih i potom ponovno o svemu ispravno poučiti.

Ali kako nekome tko je jedva živu glavu izvukao iz neke sekte u kojemu su mu godinama ispirali mozak, utuviti u glavu da poniznost, pokornosti i poslušnost autoritetu nisu nužno negativne kategorije? Ne treba nas zato čuditi kada mnoštvo takvih zombi-kršćana svoje duhovno zajedništvo traži i ostvaruje u virtualnoj sferi, na društvenim mrežama i raznoraznim forumima, chatovima ili messenger porukama u kojima se sugovornicima mogu prikazati onakvima kakvi bi željeli biti, a ne onakvima kakvi zaista jesu.

Njihova duhovna poruka uvijek je jedna te ista: ovi ne valjaju - izađi van, oni ne valjaju - izađi van, ni ovi treći, ni peti, ni šesti ne valjaju - izađi van! Da, mnoge stvari na koje upozoravaju istinite su. Sve je više hereza, krivih nauka, suradnji sa bezbožnicima ili idolopoklonicima, ili pak liberalizma i zloupotrebe samonametnutog duhovnog položaja. No, kada ih upitate koja to onda zajednica po njihovim kriterijama drži zadovoljavajući standard, da bi u njoj vrijediloi biti, čuti ćete samo floskule o “univerzalnoj crkvi Božjoj koju tvore svi koji su nanovorođeni bez obzira gdje se nalaze”, uz onu obaveznu često krivo protumačenu Isusovu izjavu iz Mateja 18:20 koja kaže “gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima”. Ali, konkretan odgovor u koju se to lokalnu zajednicu valja uključiti, u pravilu nikada nećete dobiti.

Hvala Bogu na onima koji su na vrijeme shvatili da kršćanstvo nije poslušnost doktrinama niti crkvenim naucima, nego je to poslušnost Božjoj Riječi i vodstvu Duha Božjega. Nažalost, dok će većina s lakoćom ispovijedati nezabludivost Biblije, koju će uzgred budi rečeno, njačešće tumačiti i citirati onako kako im najbolje odgovara, malo ih je koji će jednakovrijednim držati, i još k tome u stvarnosti prakticirati, život vođen Božjim Duhom.

Istina, skoro svatko danas kaže da je “vođen Duhom” ili da mu “Bog govori”, no većinom su to samo fraze u koje ni oni, ako im je ostalo još imalo osjećaja za realnost, ne mogu vjerovati.

Ali, postoje i takvi koji uistinu imaju stvaran odnos sa živim Bogom! To su oni koji su odustali od sebe i svojih sebičnih tjelesnih prohtjeva i potpuno se podložili Božjim zapovijedima i Božjem vodstvu. Ne da su oni postali savršeni i da nikada ne pogriješe. Tko tako što kaže ne zna o čemu govori. Ali, one koji su zaista Duhom vođeni lako je prepoznati.

Znate, oni su jednomisleni i u istom Duhu. Njima ne treba trošiti vrijeme na beskonačne rasprave i dokazivanja. Kada o nečemu govore, njihove rečenice nisu prepune mudrih i uzvišenih riječi, sa bezbroj teoloških opisa. Ne, one su jasne i koncizne, posve lišene suvišnih riječi. U kraljevstvu nebeskom na cijeni je naime rad, a ne priča. A za priču će već biti vremena, tamo gore, ako nam tada do priče uopće bude stalo. No, do tamo tek valja stići…

Ne možemo i ne smijemo, međutim, zanemariti neoborivu činjenicu da je stvarno tjelesno, a ne samo duhovno zajedništvo sa drugim kršćanima iznimno važno za zdrav kršćanski život.

Božji naum nikada nisu, a nikada neće ni biti, izolirani kršćani tamo gdje već ima drugih kršćana. Kad kažem 'kršćana', mislim isključivo na nanovorođenu Djecu Božju, a ne na nominalne kršćane.

Kako samo griješimo ako se, kada govorimo o Crkvi Božjoj, hvatamo stihova 'Gdje vas je dvoje ili troje...' tumačeći kako se to odnosi na crkvu? Ali, to nije crkva, to je samo okupljeni maleni dijelić crkve. Tri ili četiri uda ne čine tijelo, iako su njegov dio. Tako ni moja tri nožna prsta nisu moje tijelo, već dio njega - ali gdje su oni tu sam i ja. Međutim, ako su odsječeni od tijela, mogu ti prsti biti uvjereni kako se ništa nije promjenilo, ali je neopoziva činjenica kako ja više nisam s njima. Ako hitno ne bi bili prišiveni natrag na svoje mjesto, te brižno povijeni i zbrinuti, umrijeti će. Ma koliko god mi šutili o tome.

Nemojmo se zavaravati kako je sa Tijelom Kristovim drugačije!

Istina je, postoje pojedinci koji su nakratko otrgnuti od Tijela bez vlastite krivnje, ali njih će Gospodin zaštiti i pricjepiti iznova u svoje tijelo kroz isto ili neko drugo lokalno zajedništvo Tijela.

A postoje ponegdje i oni pojedinci koji nemaju fizičku mogučnost zajedništva sa drugim kršćanima. U tim vanrednim situacijama Gospodin im udjeljuje izvanrednu milost da opstanu i rastu. No ne i nama koji imamo braću i sestre na dohvat ruke. Dapače, izbjegavamo li to stvarno, praktično zajedništvo sa drugima, a 'pravdamo' se nekim virtualnim zajedništvima, u grijehu smo prema Bogu, jer nismo ostali poslušni njegovoj riječi.

Bog je, naime, “dao jedne za pastire, druge za učitelje, treće za proroke”... Oprostite što pitam, ali za koga je taj pastir, učitelj ili prorok? Za one koji stoje po kućama i ne žele se podvrgnuti Božjoj volji da njegov narod bude zajedno i tjelesno i duhovno i duševno? Ili za one koji se okupljaju u njegovo ime u nekom obliku lokalnog zajedništva?

Nažalost, mnogi su prevareni idejom kako su toliko sveti da se ne smiju prljati zajedništvom sa drugim grešnim kršćanima. Da stvar bude gora, mnoge njihove primjedbe su točne i ispravno adresirane, ali su donjeli pogrešne zaključke o tome kako se trebaju nositi sa istinom koju im je Bog dozvolio da vide.

Napuštanje zajedništava nikad ni jedno zajedništvo nije učinilo boljim, ali je napuštanje zajedništva mnoge pojedince učinilo gorim.

I ne, nisu svi kršćani zdravi i nije svako kršćansko zajedništvo dobro. Neka treba kao kugu izbjegavati, jer su toliko kontaminirana da bi svako zadržavanje u njima moglo biti pogubno. No, nisu sva takva. Ima mnogo dobrih zajednica, formalnih i neformalnih koje su, iako nesavršene i pune pogrešaka, formirane po Božjoj volji. Zato moramo biti veoma oprezni kada se suočimo sa praksama ili naucima s kojima se ne slažemo.

Nipošto ne trebamo napuštati takva zajedništva samovoljno, baš kao što samovoljno ne bismo smjeli ni ulaziti u njih. Zar ne kažemo za sebe da smo Djeca Božja, vođena njegovim Svetim Duhom? Zapitajmo se onda da li smo tamo gdje nas je on pozvao ili tamo gdje smo mi smatrali da trebamo biti?

Ali, ako se nalazimo tamo gdje nam je sam Bog kazao da trebamo biti, zašto bi sumnjali u njegovu prosudbu? Tu smo gdje nas je pozvao da budemo i to sasvim sigurno nije bilo bez razloga. Možda baš tu gdje jesmo trebamo nešto važno iskusitii ili doživjeti, nešto što bi nas trebalo poučiti ili možda promjeniti. Zar smo smetnuli sa uma kako i nama treba promjena, jer smo i sami nesavršeni i pogrešivi?

Sjetimo se još nečega. Isus nije išao zdravima nego bolesnima. U 'bolesnoj' zajednici mi smo pozvani živjeti autentičan kršćanski život, vjerno prema njegovoj riječi. To će neke iritirati ali će nekima sasvim sigurno biti na blagoslov. Dobar primjer vrijedi više nego mnogo riječi, baš kao što malo svijetlo rasvjetluje mnogo tame. A upravo smo to pozvani da budemo!

S druge strane, nismo pozvani šutjeti o zlu koje vidimo, nego govoriti istinu. Ali ne 'po ljudsku' kako to rade bunđije i nepokorni, nego onda kada, kako i gdje nam Duh Gospodnji to pokaže!

Evo, baš tu se pokazuje stvarna razlika između onih koji ljube Krista i koji njega radi žele promjenu, od onih koji ljube sebe i samo sebe radi žele inicirati promjenu. Uistinu, ti drugi ne čuju vodstvo Duha pa djeluju u tijelu i na koncu bivaju progonjeni zbog vlastitog grijeha, a ne zbog istine koju su možda izrekli.

Ali onaj tko je Duhom vođen uvijek kaže pravu stvar u pravo vrijeme. Često se tada njegova riječ glasno čuje, čak i ako se njezino svjedočanstvo ne primi. Da, i on tada može biti proglašen nepoželjnim i naći se odstranjen iz zajedništva, ali tko takvoga potjera navlači prokletstvo na sebe!

Ja sam prošao tu situaciju u dvije različite zajednice. Ni iz jedne nisam protjeran, iako sam jednu zbog prigovora savjesti bio primoran napustiti. Ali nikada nisam i neću biti neprijatelj nijedne Kristove zajednice, niti želim raditi onako kako Bogu nije ugodno. Stoga, ako nešto nekome imam reći, ja to nastojim kazati u ljubavi, onda kada osjetim da je pravo vrijeme. I moram priznati da nikada nisam bio progonjen zbog toga mada sam mogao biti, jer i ti ljudi koji, eto, misle i rade drugačije od mene, nisu neki nitkovi i zločinci samo zato jer revnuju za Boga u pogrešnom razumjevanju!

Na koncu, budimo realni. Nisam ni ja uvijek i u svemu u pravu, pa nisu ni sve moje zamjerke ispravno adresirane, niti baš sve tako dobro vidim i tumačim kako se to meni može činiti!

Nemojmo se zato igrati Boga i donositi zaključke za njega! Molimo ga da nam da mudrosti i pokaže nam put. Tako ćemo, tko zna, možda i spasiti brata, ali sasvim sigurno nećemo biti oni koji dižu bune i prave rascjepe, što mnogi među nama rade.

I za kraj. Ako je netko toliko prevaren od zloga da misli kako je Božja volja da bude sam i izoliran od svih drugih kršćana u gradu, a koji nisu idolopokonici ili heretici, sam je sebe osudio na duhovno izgladnjivanje i na koncu, ne ispravi li se, i na duhovnu smrt.

Moguće je da si dio neke zajednice u kojoj su stvari zaista kardinalno pošle po zlu, pa si ju bio prislijen napustiti. Ali zasigurno postoji još Djece Božje s kojima možeš imati kvalitetno i prisno zajedništvo. Ako ih iz nekog razloga u mjestu gdje živiš još nema, uzmi si truda i evangeliziraj pa će ih biti.

No ako ne možeš biti ni s kim, a tvoj život ne proizvodi dobro svjedočanstvo da bi se drugi obratili ili tobom ohrabrili, te se izgradili da u zajedništvu budu dio Crkve Božje, a ne isfrustrirani pojedinci, onda si već duhovno mrtav ma što god ti mislio o sebi.

I, da, uzaludno ti je to govoriti.




U Splitu, 20.03.2018.g.
https://www.facebook.com/notes/misli-srca/umiranje-iznutra/1389123364527738/

Post je objavljen 21.03.2018. u 20:30 sati.