Pregled posta

ODVOJENI OD STADA?

Ali ako jedan drugoga grizete i izjedate,
gledajte, da jedan drugoga ne istrijebite!
(Gal 5:15)

Dok promatram lokalne zajednice Tijela Kristovog u gradu u kojem živim, ali i u drugim gradovima u regiji, ne mogu se ne zapitati kamo smo se to mi zaputili? Možda ovo pitanje nekome izgleda čudno, ali kada uzmemo u obzir raznorodnost lokalnih zajednica daleko čudnije zvuči podatak o brojnim kršćanima koji ne pripadaju niti jednoj organiziranoj kršćanskoj skupini. Otkud, dakle, “nesvrstani” kršćani među nama?

Jedan dio čine zasigurno oni na koje nas pastiri vole upozoravati i njima plašiti. To su oni nepokorni, samoživi, nepoučljivi “kršćani” puni prezira i zamjeranja prema onima koji revnuju za kraljevstvo Božje. Oni su sami besplodni i beskorisni, ali uvijek imaju spremno mišljenje o nekome ili nečemu. Dakako, takvi su uistinu “neprijatelji križa”, “bezvodni oblaci što ih vjetri raznose”.

No, postoje i oni drugi. Oni povrijeđeni, razočarani i osamljeni, ali gladni i žedni istine i ispravnog bogosluženja. Takvi se ne mogu i ne žele zadovoljiti kompromisnim i mlakim kršćanstvom koje danas, nažalost, prevladava. Mnogi su upravo zbog toga napustili zajednice u kojima su stasali. A to je nešto što se, zapravo, u većini slučajeva nije trebalo dogoditi.

Crkva se mora iznova obnavljati kroz obnovu pojedinaca koji ju tvore. Kada to kažem ne mislim samo na univerzalnu Crkvu - Tijelo Kristovo, koju sačinjavaju svi nanovorođeni kršćani, neovisno o tome kojoj loklanoj zajednici pripadaju. Mislim na lokalnu Crkvu. Crkvu u Splitu, Crkvu u Zagrebu, Crkvu u Sarajevu, u Beogradu, u New Yorku…, bilo gdje.

Moramo razumjeti da proces degradacije crkvenog nauka i praksi nije slučajnost, nego pravilo. Svjedoče nam o tome novozavjetni izvještaji i brojna upozorenja o lažnim učiteljima i krivim naucima što su ih apostoli već tada izrekli. Crkva se suočava za herezama i zloupotrebama u svakom danu od svog postanka. I suočavati će se s njima sve do Kristova povratka. Stoga ne postoji niti jedna lokalna zajednica na svijetu, u bilo kojem vremenu, koja bi od toga bila izuzeta. Nužno je zato da budemo budni, ali i da sve preispitujemo. Ne znači to samo preispitivati one koji nam dolaze da bi nam služili ili one koji nam već služe, već u prvom redu znači biti spreman na svakodnevno preispitivanje samoga sebe. Jer od pogreške i krivog razumjevanja nitko nije cijepljen.

Postoji anegdota koju uvijek rado prepričavam. Prije dosta godina, kao još mlad kršćanin, molio sam Boga da mi razjasni što trebamo uraditi ako bi, nedaj Bože, došlo do te žalosne situacije da pastir i crkveno vodstvo zastrane i odlutaju od istine? Odgovor koji sam dobio jako me iznenadio. Bog mi, naime, nije rekao da trebam napustiti takvu zajednicu ili da se trebam silom suprotstaviti onima koji zajednicu vode putem propasti. Baš naprotiv, rekao mi je da to nije moja, nego njegova stvar!

Dozovolite mi da tu poruku napišem onakvu kakva se ona oblikovala u mom srcu, jer iako nisam čuo Božji glas ušima, te su se riječi urezale duboko u moj um. Evo što mi je Gospodin tada kazao:

“U mojoj Crkvi nema buna i revolucija! To je moja Crkva i ja njome upravljam. Ako su ljudi kojima sam ja dozvolio da čuvaju stado zgriješili i odlutali od ispravnog puta, ja ću se s njima parbiti. A ti budi moje svjetlo tu gdje jesi. Gradi i jačaj svoj osobni odnos sam mnom i slijedi moje upute. Ti ćeš tada zrcaliti moju svetost i rasvjetljavati tamu koje se nadvila nad zajednicu. A ja ću pozvati i druge da ti se priduže i zrcale moju svijetlost. Tako će biti sve više svjetla među vama, a sve manje tame. Svojom ću svjetlošću ozdraviti crkvu i neću dati da propadne ni jedan koji sve svoje pouzdanje stavi u mene.”

Vratimo se sada onima koji su se našli suočeni sa grijesima i krivim naucima u zajednicama kojima pripadaju. Prije nego se odluče donijeti tako drastičnu odluku kao što je napuštanje zajedništva svetih, postoji nekoliko stvari kojih moraju biti svjesni.

Lokalnu crkvenu zajednicu kojoj pripadaš, ili je osnovao Krist, ili ju je ustanovio čovjek.

Činjenica je da su neke crkvene zajednice nastale rascjepom neke druge crkvene zajednice kao posljedica žalosnih događaja koji se nisu smjeli desiti. Vođe lokalnih crkvenih zajednica će nas revno upozoravati na zajednice koje su utemeljili nepokorni, samoživi ljudi koji se nisu bili spremni podvrgnuti nijednom drugom autoritetu osim svoga, no rijetko će tko spomenuti zajednice koje su utemeljili pojedinci protjerani iz nekog zajedništva iz jednostavnog razloga što su - čvrsto stajali na Riječi i govorili istinu.

I dok su ove prve nastale iz grijeha pa neminovno baštine prokletstvo minulih događaja, ove druge su nastale voljom Božjom sa svrhom da sačuva pravednike. Međutim, kada govorimo o ovim zajednicama gledajući na okolnosti njihovog nastanka, ne smijemo smetnuti sa uma kako su se tijekom vremena tim zajednicima vjerojatno pridružili i neki drugi ljudi. Tako u njima istovremeno borave i oni koji su učestvovali u stvaranju zajednice, kao i oni koji sa početnim okolnostima nemaju ama baš nikakve veze.

Ono što se sada moramo zapitati jeste čini li takvo stanje neku zajednicu ne-Kristovom?

Nažalost, sasvim je moguće da neka zajednica toliko zastrani da ona manjina zaista (pravo)vjernih u njoj više ne bude dostatna da Gospodin tu zajednicu nazove svojom.
No, dok u toj zajednici postoje oni koji ljube Krista ima i nade da se stvari mogu promjeniti. Zbog njih će Krist, koji je Glava svome Tijelu, poduzeti sve što je potrebno da se zajednica kao cjelina odvrati od grijeha.

To naprosto znači da će oni koji se protive zdravom nauku Evanđelja i koji se u svojoj duhovnoj sljepoći, zavaranosti ili nadmenosti protive Bogu, ili odvratiti od svojih grijeha i zabluda ili biti zauvijek odbačeni od Krista. Možda je ipak točnije reći kako oni koji rade krivo vlastitim grijehom sami sebe izopćuju iz Božje prisutnosti. Oni uistinu sami na sebe gomilaju Božji gnjev do onog trenutka kada će se ili slomiti pod Božjim osvjedočenjem o vlastitom grijehu da bi se vratili pravednosti, ili do trenutka kada će im srca postati tako nepopravljivo tvrda da ih Bog, poštujući slobodu njihove volje, više ni na kakav način neće moći potaknuti da se odvrate od grijeha.

Božji plan ozdravljenja neke zajednice, međutim, može biti ugrožen ako oni koji su Bogu vjerni samovoljno odluče napustiti zajednicu. Jer bez njih ta zajednica više nema nikoga da je posvećuje i svjedoči za istinu. Zato takva zajednica ostaje duhovno mrtva i bez nade za oporavak. S druge strane, dokle god u njoj ima svetih pojedinaca, postojati će i nada za njezino ozdravljenje. Dakle, kada u nekoj zajednici ima i samo nekoliko vjernih ljudi, ili čak samo jedan, njihov ostanak u zajednici može imati svrhu.

Da, ponekad će Bog nekome jasno staviti do znanja da je vrijeme da ode. Kako li je samo žalosna i jadna takva skupina “kršćana” koju Bog ostavi bez nade i smisla! Oni mogu nastaviti sa izvanjskim obličjem pobožnosti, mogu imati brojno članstvo i tehnički besprijekorna bogoslužja, ali neće imati najvažnije - Duha Božjeg da ih vodi ka istini.

Zapitajmo se ipak, što bi se desilo kada bi Bog tim ljudima kazao: “Ostani tu gdje jesi, ne napuštaj tu iskvarenu, nefunkcionalnu zajednicu!”. Uistinu, što ako ih je Bog postavio da budu i ostanu dio te zajednice, kako bi svetim življenjem posvećivali čitavu zajednicu prinoseći je ustrajno Bogu sa molitvom da se otvore zatvorene duhovne oči prevarenima?

Ostati, otići, služiti ili mirovati - sve ovisi o tome što će Bog u konkretnoj situaciji reći!

Nađemo li se i sami u takvoj situaciji da vidimo mnoge krive nauke i prakse unutar zajednice, moramo biti mudri i oprezni da ne uradimo ni jedan korak bez Boga. A da bismo imali Božje vodstvo i bili vođeni od Duha Božjega, a ne od duha ovog svijeta, moramo zaboraviti na naš ljudski način razmišljanja. Uradimo li tada kako nam pamet nalaže sva je prilika da ćemo postupiti legalistički i samostalno poduzeti naredni korak. Bez obzira što uradili, time se suprotstavljamo Bogu, jer mu djelovanjem u vlastitoj snazi odričemo pravo i mogućnost da nas vodi!

Susreo sam mnogu braću koja su u takvoj situaciji dozvolili da im neprijatelj Božji, sotona, šapće u srce otrovne laži i tako nagomila gorčinu u njihovim srcima. Mnogi od njih i danas lutaju od zajednice do zajednice ili dokono sjede u svojim kućama. Ali dok svima nalaze mane, sebe nikada ne mjenjaju. Oni nisu ostali vjerni Bogu, jer nisu tražili Njegovo lice i nisu u molitvi i postu čekali da čuju naputke Duha o tome što Bog želi da urade.

Nije zato problem što vidimo mnoge loše stvari u našim lokalnim zajednicama. One postoje zbog naše nesavršenosti i uvijek će ih biti. No, mi ne vidimo uvijek dobro. Neke “loše” stvari zapravo nisu loše, baš kao što ni neke “dobre” stvari nisu uvijek dobre. I da, neke loše stvari su ponekad i puno gore nego što nam se čini.

Ali ne zaboravimo da Bog dobro zna što radi! On nijednu zajednicu nije ostavio bez zaštite - on i dalje brine o njima i nastoji uvesti red. Za sada to možda još uvijek čini na nježan način, no uskoro možda i 'zamahne metlom'.



Split, 09.03.2018.g.


Post je objavljen 10.03.2018. u 20:21 sati.