Marketing
TKO SU BAŠTINICI NEBA?
Čini se kako je došlo vrijeme da se iznova ispriča priča o kršćanima. Ali ne poznata priča o pripadnicima jedne posvuda rasprostranjene religije, niti o ljudima koji sami sebe kršćanima nazivaju. Priča je to zapravo o onom malom i vrlo posebnom soju ljudi koje je sam Bog nazvao svojim.
Takva kvalifikacija, priznati ćete, mora zasigurno imati težinu neusporedivu sa svime što smrtan čovjek sam o sebi može reći. Štoviše, ako znamo da ništa što bi čovjek imao za kazati ne bi moglo biti obavezujuće za svemogućeg Boga, tada moramo priznati i da je sve što je Bog ikada kazao uvijek i potpuno bilo obavezujuće za čovjeka.
Dakle, postoje neki ljudi koji se zovu kršćanima. Po definiciji oni su, ili barem trebali biti, kristoliki - Kristu nalik. Oni su također, govori nam o tome Riječ Božja, i učenici i naslijedovatelji Isusa Krista iz Nazareta, čovjeka i Boga u jednom tijelu, kojemu je sva svrha kratkog boravka na ovome svijetu bila otvoriti ljudima put spasenja.
A da je u tome uspio, neupućeni bi promatrač gledajući to šareno mnoštvo što se naziva njegovim imenom lako mogao i posumljati. Jer, iako se zaklinju u jednu te istu knjigu, nazivaju istim imenom svoga Boga, te ustima ispovijedaju barem naizgled istu vjeru, ipak ih previše često dijeli nepremostiv ponor razlika i suprotstavljenih shvaćanja.
Žalosno, ali ljudi koji za sebe odlučno tvrde da su vođeni Duhom jednog te istog Boga, vlastitim životima pokazuju kako nešto među njima opako ne štima. Jasno i neuvijeno rečeno, kršćanstvo 21. stojeća izgubilo je gotovo sve one atribute koji su odlikovali onih dvanaest junaka što su svojom vjernošću nekoć davno zapalili cijeli poznati svijet.
Što se to desilo i što se to danas dešava među tom neobičnom bratijom? Ne mogu se ne prisjetiti Pavlovih riječi nekoć davno upućenih mladome pastiru ljudskih duša Timoteju, a zapisanih za opomenu svima nama:
“Ali ovo znaj, da će u posljednje dane nastati vremena teška; jer će ljudi biti samoživi, lakomi, hvalisavci, oholice, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, opaki, neljubazni, nepomirljivi, klevetnici, neuzdržljivi, nemilosrdni, okrutni, izdajnici, drzoviti, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli; i ovih se kloni!” (2.Tim 3:1-5)
Teško da je potrebno išta više reći da se opiše stvarnost vremena koja upravo živimo. Nisu ljudi ni prije dvije tisuće godina bili bitno drugačiji, no bezakonje je nakon svih stoljeća posljednjih godina naprosto kulminiralo. Treba li nas to, zapravo, čuditi? Vjerojatno ne. Ali ono što nas mora čuditi i do srži našeg bića zabrinuti jest poražavajuća činjenica da se u ovom strašnom opisu zala lako mogu prepoznati mnogi deklarirani kršćani.
Pa što onda znači biti kršćanin, ako je slika koju kršćanstvo ostavlja svijetu tako otužna i obeshrabrujuća?
Možda je vrijeme da tu riječ, taj nekada zvučan i gord naziv spremimo u ropotarnicu povijesti? Možda se naziv “kršćanin” zaista do kraja potrošio i obezvrijedio da ga se sada već moramo i stidjeti? Možda. Jer čini se kako iza njega već odavno ne stoji ništa od onoga što je to ime značilo stoljećima prije…
Postoje među nama ipak neki koji vjerno slijede naputke i zapovijedi svog Gospodina, Isusa iz Nazareta. To su oni koji se nisu okaljali prljavštinom ovoga požudnog i bogohulnog svijeta. Nazovimo ih sada onako kako i Pismo kazuje o njima: učenici Gospodinovi.
Netko će se zacijelo zapitati po čemu se ti i takvi učenici razlikuju od svih onih nebrojenih ljudi koji se nazivaju kršćanima? I kojoj to crkvi takvi ljudi pripadaju? Da li Rimskoj, Istočnoj, Protestantskoj, Reformiranoj ili već nekoj trećoj? Na koncu koja je od preko 41.000 kršćanskih denominacija ona prava? I gdje je tu istina koju svi svojataju, a nikako se o njoj dogovoriti ne mogu?
Pitanja su brojna, ali odgovor može biti samo jedan. No jesmo li ga spremni čuti? Ako ipak jesmo, uzmimo svoje stare Biblije i otvorimo ih. Nemojmo je samo čitati - dozvolimo da ona počne čitati nas! Jer, ili je ona Riječ Boga živoga, potpuna i dostatna za svekoliki kršćanski život, ili smo svi mi koji svoja vjerovanja temeljimo na riječima te knjige posve promašili cilj.
Crkva je, znate, uistinu samo jedna. I samo je jedno Tijelo Kristovo na zemlji. Ali pogriješili ste ako ste pomislili kako ju tvore ljudske organizirane skupine ili interesni savezi. Baš naprotiv! Za Gospodina ne postoje ni rimokatolici, ni pravoslavci, ni baptisti, ni pentekostalci... Za njega su sve naše podjele samo još jedan čavao zaboden u njegove ispružene ruke, još jedna bolna i nepotrebna povreda koja nas odvaja od Onoga tko je svoj život dao da bismo mi mogli živjeti.
Crkva je uistinu sveto Tijelo, sastavljeno od nanovorođenih pojedinaca koje sam Bog naziva svojom ljubljenom Djecom. I ma što god čovjek pokušao svojim umovanjem dokučiti, nikada ništa time neće postići. Jer kreirajući neprestalno iz istoga uvijek različite nauke, sam sebi muti vodu iz koje se napaja. Stoga, dok se čovjek posvema ne ponizi pred Gospodinom i ne prizna da bez njegovog vodstva naprosto pojma nema ni što činiti, ni kako živjeti, nikada neće ova priča o kršćanstvu biti na pravi način ispričana.
U Splitu,11.12.2015.g.
Post je objavljen 11.12.2015. u 22:44 sati.