"BOG IH JE PREDAO SRAMOTNIM STRASTIMA"
Bezbožnost i nepravednost čovjeka koji odbacuje naravnu spoznaju Stvoritelja očitovanu u svem stvorenju, uključujući i njega samoga, nepobitno izaziva gnjev Božji.
Međutim, Bog ne odbacuje olako svoje stvorenje. Dokle god postoji i najmanja mogućnost da zabludjeli čovjek spozna veličinu vlastite grešnosti, Bog se trudi privoliti ga da se odvrati od grijeha kako bi stupio u zajedništvo s njim.
Neki ljudi na koncu ipak spoznaju odgovornost koju imaju zbog znanja o Bogu, kojega su već prepoznali u svemu stvorenom, pa se odvrate od grijeha i najzad prepuste Njegovom vodstvu.
Neki drugi, na žalost, odluče ne priznati Bogu pravo da odlučuje u pogledu svega stvorenog, jer to uključuje i kritiku njihovih života.
Dvije su karakteristike koje su oduvijek pratile one koji odbacuju spoznaju Boga: umišljenost i krajnje neznanje, tj. kako to Pavao lijepo kaže “umišljajući da su mudri, postali su ludi” (22)
Što se događa kada čovijek posve odbaci Boga?
U tri navrata apostol naglašava da Bog predaje ljude posljedicama njihova grijeha. Ova formulacija koja tvrdi da Bog “predaje ljude” jasno naglašava Boga kao pravednog suca.
Naime, unatoć njegovoj želji da se svi ljudi spase, Božja pravednost inzistira na neumitnosti primitka pravedne posljedice za nepravedna djela.
Kada više ne može drugačije, Bog odlučuje uraditi jedino što mu je preostalo: prepustiti nepokorne posljedicama njihovih odluka.
Ovo nije jedino mjesto u Pismu na kojem čitamo kako Bog reagira na takav način. U Djelima apostolskim 7:42, možemo vidjeti kako Bog na štovanje zlatnog teleta reagira na potpuno isti način: “Tada se Bog okrenu od njih i predade ih da se klanjaju zvijezdama...”
Vidimo da se i ovdje radi o onima koji su odbili priznati živog Boga, pa su se u ispraznosti svojih umovanja okrenuli štovanju idola.
Kada se čovjek klanja idolima, zapravo se klanja zlim duhovima (demonima) koji stoje kao duhovna pozadina tog idola. Upravo na to Pavao misli suprotstavljajući 24. stih kao jak kontrast posljedici toga nerazumnog čina.
Vidimo da Bog, radi vlastite svetosti i pravednosti, predaje nepokorne neznabošce i to: “nečistoći” (24), “sramotnim strastima” (26) i “pokvarenom umu” (28).
Iščitavajući stihove koji slijede odmah opažamo da Pavao posvećuje znatnu količinu teksta detaljnom ocrtavanju nekih izrazito devijantnih seksualnih grijeha.
Zašto baš seksualni grijesi?
Postoje mnogi grijesi i svaki od njih zavrijeđuje kaznu. No, postoji među svim grijesima i jedna vrsta grijeha koja je posebno mrska Bogu. To je grijeh bluda - jedini kojim čovijek griješi protiv svojega tijela.
Pročitajmo pomno što Pavao piše svetima u Korintu u svojoj prvoj poslanici:
“Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo. A tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1.Kor.6:15-20)
Kad ovo imamo na umu, postaje jasno otkud baš kod ovih grijeha Božja ljutnja prelazi u gnjev.
Protunaravni odnosi kao lezbejstvo ili homoseksualizam, neobično su jasno i istaknuto označeni u Božjoj “listi grijeha”. Pavao im ovdje čak posvećuje više mjesta nego li veoma iscrpnom nabrajanju grijeha u stihovima 29-31!
Ne treba nas to čuditi! Pavao na ovom mjestu, umjesto da samo deklarativno naglasi bludnost kao grijeh, ulazi u vrlo izravan i precizan opis specifičnih grijeha naglašavajući time svu razornu moć zla u čovjeku koga je Bog predao grijehu.
Čovjek kojega je Bog prepustio “nečistoći” (24), “sramotnim strastima” (26) i “pokvarenom umu” (28), nema nakon toga zapravo nikakvog načina da se sam, svojim snagama, suprotstavi silama požude koje se poput uragana obrušavaju na njega.
Ipak, čak i tada postoji šansa za spasenje, ako ju netko još uvijek poželi i ukoliko je uopće još ima snage iskoristiti.
Ovaj potpuni duhovni “knock-out”, zapravo je dno dna - posljednja šansa koju Bog daje bezbožniku da se otrijezni od isprazne samovolje i da zavapi u pomoć Bogu u iskrenom pokajanju.
Tko i tu priliku propusti, drugu priliku vjerojatno neće imati.
Čuvajmo pravu spoznaju Boga.
Posljedice Božjeg odbacivanja, dakako, nadilaze kategoriju seksualnih grijeha. Spisak grijeha koji proizlaze kao izravna posljedica “nevaljalog uma” je dugačak:
Pismo kaže da su ti ljudi “puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. “ (29-31)
To su oni koji kao što kaže 28. stih “...nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga”, pa ih Bog “predade nevaljanu umu te čine što ne dolikuje”.
Oni “sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja” (27b) ili kako to ispravnije prevodi New English Bible: New Testament, 1961. “plaću primjerenu takvoj iskvarenosti”.
Kada govorimo o spolnoj izopačenosti posebno je uočljivo ono što vrijedi i za druge vrste grijeha, a o čemu nam govori 32. stih.
Naime, iako su ti ljudi svjesni svoje nepravednosti pred Bogom koja zavrijeđuje smrt, oni ne samo da nastavljaju i dalje činiti iste grijehe, već se još i svjesno trude druge ljude navesti na te iste grijehe.
S jedne strane, čini se da se ovakvim ponašanjem žele barem opravdati pred ljudima, kad već ne mogu pred Bogom, a s druge strane ima u tome neke neskrivene sebićne zluradosti koja želi te grijehe ozakoniti bez obzira na posljedice takvog čina.
Ljudima koji su do te mjere izopačeni da ih je Bog predao sramotnim strastima i drugim grijesima, očito nije stalo ni do koga i ni do čega osim do svog vlastitog grijeha koji obožavaju.
Ovo je danas osobito izraženo kod homoseksualnih pokreta koji pod parolom promoviranja svojih navodnih “prava” teroriziraju heteroseksualnu večinu, te brojim manipulativnim tehnikama ne samo da pokušavaju, nego i veoma uspješno uspijevaju nametati svoje smrtonosne grešne stavove u samu srž modernog sekularnog društva.
Temeljem svega iznesenog možemo slobodno zaključiti kako “čovjekov odnos prema Bogu utječe na njegove odnose prema bližnjima. Tko god odbaci Boga, Njegovu slavu i mjerila, gubi svaki osjećaj o mjerilima u pogledu dostojanstva i časti koju ima kao Božje stvorenje.” (kalendar “Dobro sjeme”, za dan 7.11.2010.,GBV)
"BEZ EVANĐELJA SMO IZGUBLJENI"
Evanđelje koje je “sila Božja za spasenje svakome tko vjeruje” neophodno je svim ljudima, bez obzira da li su oni to voljni priznati ili ne.
Kada Apostol Pavao progovara o tome u svojoj poslanici Rimljanima on time hotimično naćima čitav niz zanimljivih, pa čak i intrigantnih tema za koje s pravom drži da je njihovo razumjevanje od životne važnosti za Djecu Božju.
Koliko je bio u pravu pokazuje činjenica kako su neka od ovih pitanja, vezanih uz spasenje i ćudoredan život, i danas čest predmet brojnih rasprava čak i među teološki visoko obrazovanim ljudima.
O čemu Pavao ovdje govori.
Svjedoci smo da nas u svijetu okružuje začuđujuće velik broj pokvarenih i nemoralnih ljudi. Već i letimičan pogled otkriva nam brojne opačine koje zadiru u sve sfere ljudskog življenja i djelovanja: laži, krađe, ubojstva, bludnosti, raskalašenost, požude, preljubi, nemilosrdnost, sebičnost, oholost...
Spisak je dugačak i kao da mu nema kraja, no da li smo se zapitali kako je do toga došlo?
Tragamo li za početkom svih ljudskih opačina, možda ćemo se vratiti unatrag sve do biblijskog izvještaja o grijehu prvih ljudi, Adama i Eve. No, iako kao ljudi baštinimo prokletstvo njihovog grijeha, apostol se odlučio za drugačiji pristup objašnjenju bezbožnosti u ljudskim životima.
Pavao sebi uzima za cilj jasno i nedvosmisleno pokazati kako je čitavo čovječanstvo moralno propalo, te da zbog toga nitko nema razloga ni prava očekivati povoljnu presudu na Božjem sudu.
Tako nas već u uvodnom stihu ovog odjeljka (18.) upoznaje nas sa Božjim gnjevom.
Što je to Božji gnjev?
Riječ “gnjev” u većini ljudi budi asocijacije koje je teško povezati sa Pravednim i Svetim Bogom. Naime, uobičajeno ljudsko iskustvo gnjeva u pravilu je uvijek negativno.
Pod gnjevom podrazumijevamo ostrašćenu reakciju koja izvire iz ljudskom biću tako svojstvene samodostatnosti i sebeljublja.
U našem svakidašnjem iskustvu, izraz “biti gnjevan” odmah asocira na bjesnu osobu čija se ljutnja barem na trenutak nalazi izvan kontrole zdravog razuma, i u pravilu, na osobu koja dok se nalazi u tom stanju gotovo neminovno upada iz grijeha u grijeh.
No, čak i u ovom iskvarenom svijetu, postoji izraz “pravedan gnjev” koji daje naslutiti da tako žestoka reakcija kao što je gnjev može imati i opravdan razlog.
Kad govorimo o “gnjevnom Bogu” ili o Bogu čiji se “gnjev očituje”, moramo uvijek imati na umu tko je Bog.
On nije nepravedan, ne reagira nepromišljeno i nikada, čak ni dok kažnjava, ne prestaje ljubiti grešnika. Zbog toga sa pouzdanjem znamo da je Njegov gnjev pravedan i pod punom kontrolom.
Uistinu, gnjev ovdje označava izuzetno veliku i snažnu ljutnju koja izvire iz same nutrine Božjeg bića.
To je iznimno bitno razumjeti jer za razliku od ljutnje Božji gnjev ne mogu izazvati trivijalne stvari!
Bog nije poput čovjeka čiji je prag tolerancije veoma nizak. On je Apsolut: njegova je pravednost savršeno izbalansirana sa njegovim savršenim umom, a njegova besprijekorna svetost sa njegovom bezgraničnom ljubavlju.
Kakav je to strašni grijeh koji čini da se Bog tako silno naljuti da postane gnjevan?
Božji gnjev je njegova reakcija na zloću i otpadništvo, a ponajviše na svaku opačinu ljudi koja istinu sputava nepravednim ponašanjem i svojim nepravednim životima.
Pavao to sažima u dvije riječi: “bezbožnost” i “nepravednost”, no ta dva uopčena pojma nama ljudima kao da jako malo govore. Srećom po nas, Pavao je odlučan da nam to do u detalje obrazloži.
Od svih stvari koje Bog u svojoj Riječi imenuje grijehom, posebno se ističu:
- nečistoča, ona duhovna i ona duševna;
- zatim stramotne strasti, sa posebnim naglaskom na preljub i sve vrste bluda;
- te pokvareni um koji teži svakovrsnoj prijevari i bezbožništvu, čime “priječi istinu”
Obzirom da ovi grijesi oskvrnjuju čovječje tijelo koje je Hram Duha Božjega pretvarajući ga u “razbojničku pečinu”, oni djelotvorno odvračaju ljude od Boga i zatvaraju im oči pred istinom, sve do njihove potpune propasti.
To nas dovodi do idućeg veoma važnog pitanja:
Znaju li svi pogani za Boga?
Pavao decidirano kaže: znaju! Ne ostavlja pri tom mjesta ni najmanjoj sumnji, pa ipak, još i danas mnogi ljudi mudruju oko ovog pitanja nastojeći pomiriti svoje osobne ideje o pravednosti i “fair play”-u sa Pismom.
Apostol o tome ne dvoji. On izričito tvrdi da je svim nevjernicima “očito ono što se može doznati o Bogu” (19), te dodaje da “tako nemaju isprike” (20b).
To je jasno obrazložio prethodnim retcima u kojima objašnjava kako prepreka za spasenje nije nedostatak znanja, nego voljna odluka da odbace Boga kojega su već spoznali.
Uistinu, kaže Pavao, sve ono što se iz stvorenja može saznati o Bogu, Bog nije ostavio skriveno. On je to objavio ljudima i to na takav način da se “njegova nevidljiva svojstva, njegova vječna moč i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.”
Zbog toga što su ga spoznali, a “nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu” (21a) “ljudi nisu osuđeni zbog odbacivanja Spasitelja o kojemu nikada nisu čuli, nego zbog nevjere onome što su o Bogu mogli saznati” (W.MacDonald).
A što se događa onima koji odbiju prihvatiti spoznaju Boga?
Pavao navodi posljedice ove kobne odluke. Odbacivši Boga, kaže, ljudi su zapali u “ispraznost u mislima” (21b).
O kakvoj se to ispraznosti radi?
Znamo da je duboko u srcu svakog čovjeka duboko usađena potreba za obnavljanjem narušenog zajedništva sa Tvorcem.
Ta duboka čežnja, koje se ni na koji način nije moguće riješiti niti je “neutralizirati”, osim izmirenjem s Bogom, neprestana je pokretačka snaga koja uvijek iznova navodi čovjeka da krene u potragu za svojim stvoriteljem.
Odbivši prihvatiti živoga Boga, ljudi su se zatekli u nezavidnoj situaciji. Oni su i dalje nešto trebali i za nečim čeznuli, a kako su odbacili živog Boga, bili su prislijeni krenuti u potragu tamo gdje njega nije bilo. Stoga su zapali u isprazna filozofiranja koja su neminovno uvijek neslavno završavala - nikakvo umovanje nije bilo kadro donjeti mir u njihova srca.
Posljedice ovoga bile su još jači osjećaj zbunjenosti i nezadovoljstva.
Ovu želju za ispunjenjem koju je, vjerujem, svatko od nas osjetio barem jednom u životu prije nego li je predao svoj život Kristu, najlakše možemo opisati kao urođenu čovjekovu težnju za religioznošću.
Naravan čovjek instinktivno osjeća potrebu da mora imati neki predmet štovanja. Tako se odbacivanjem pravog Boga, otvara prostor za štovanje lažnih bogova - idola.
Kada god se ljudi opredjele protiv Božjeg autoriteta oni se time automatski, htjeli to ili ne, stavljaju pod autoritet Kneza ovog svijeta koji vješto koristi svaku priliku da ih prijevarom zapriječi da se predomisle i vrate k Bogu.
Vjerojatno najkorištenije oružje zloga je štovanje izmišljenih božanstava i obožavanje njihovih rukotvorenih likova (kipovi, slike) jer ono predstavlja idealno sredstvo za dugotrajno i uspješno eutaniziranje savjesti.
Sa prividom religiozne ispravnosti, te lažnim bogovima od kojih je nemoguće primiti djelatno presvjedočenje o grijehu i osobnoj odgovornosti, a s time i o potrebi za pokajanjem te odvračanjem od grijeha, njihova će srca s vremenom izgubiti sposobnost ispravnog razlikovanja dobra i zla unutar vlastitih života.
Kada potamni srce...
Biblija za to stanje slikovito kaže da su “njihova srca potamnjela”. To je vrlo zanimljiv slikoviti izraz koji neobično detaljno odslikava duhovnu stvarnost osobe koja je “istinu Božju zamjenila lažju” (25).
Možemo to sebi slikovito predočiti tako da umjesto srca zamislimo petrolejku koja svijetli u tami. Ukoliko stjenj nije dobro namješten ili bude previše izvučen, stvarati će se pri izgaranju petroleja obilje čađe koja će se hvatati za stijenke staklenog tuba koji ga okružuje.
Što duže bude gorjela, takva će neispravno ugođena svjetiljka nakupljati sve više čađe na staklu pa će sve manje i manje njezina svjetla stizati u okolni prostor. Na kraju će svjetiljka postati posve neupotrebljiva i sve dok ju ponovno ne očistimo ona neće moći ispunjavati svrhu svojeg postojanja.
Ovo je ključna točka kojom završava proces pada. Sve do tog trenutka Bog pokušava na sve moguće načine doprijeti do srca posrnule osobe ne bi li se nekako odvratila od puta propasti.
Jednom kada je osoba dospjela u stanje “potamnjelog srca”, Bog više nema načina da joj pomogne. Zbog toga ih, kaže Pavao, Bog “preko pohota njihovih srdaca predaje nečistoći”.
Pogani se, dakle, neće spasiti ako ne povjeruju svjedočanstvu stvorenja koje im od početka svijeta svjedoči Božje postojanje, svemoć i ljubav.
Možemo li i mi biti u takvom položaju?
Obraćeni smo, nanovorođeni, poznajemo Boga. Nama se dakle ne može dogoditi da nam potamni srce i da nas Bog preda nečistoći?
Ne, ne može. Ali za svaki slučaj, ispitajmo svoje srce da provjerimo da li je vjera koju gajimo tek jalova religija ili spasonosna živa vjera.
"ZAODJENITE SE LJUBAVLJU !"
Poslanica Rimljanima započinje pozdravom uvriježenim u starom vijeku. Tada je bilo uobičajeno da se pismo započne jednostavnom formulacijom “Taj i Taj, Tome i Tome, pozdrav”. Pavao ovaj pozdrav koristi u svim svojim poslanicama, ali ga u svakoj od njih na različit način proširuje pridajući im na taj način kršćanski naglasak. Ovdje vidimo da kroz tu jednostavnu formu Pavao iznosi obilje podataka koji precizno i nedvosmisleno definiraju njegovu poziciju kao onoga tko piše sa autoritetom danim od Boga.
Tako u dugačkoj uvodnoj pozdravnoj rečenici najprije čitamo da je Pavao: a) sluga Isusa Krista, b) pozvan za apostola i c) određen za Evanđelje Božje
Kada kaže za sebe da je “sluga”, Pavao koristi grčku riječ “dolulos” koja znači “sluga” ali i “rob”. Time naglašava svoju potpunu i bezuvjetnu predanost svom Gospodaru.
Razumijemo li snagu i veličinu ove izjave?
Pavao se ne koristi ispraznom frazeologijom. Kada kaže da je sluga, on svjedoči činjenicu kako on, Pavao, u potpunosti stoji na raspolaganju svome Gospodaru. Ovo je stav krajnje iskrene poniznosti, bez kojega bi daljnje njegove izjave lako mogle biti pogrešno shvaćene.
Stoga i kada kaže da je “pozvan za apostola”, on ne ukazuje na nekakav uzvišeni ili povlašteni položaj, nego na odgovornost da objavljuje Evanđelje u nežidovskom svijetu (Gal.1:16).
Apostolstvo nije nešto što je on za sebe tražio, nego poziv za koji sam kazuje da ga je dobio izravno od Isusa Krista. Nije on tražio službu, nego mu je služba dodjeljena. Taj poziv podrazumjeva veliki trud, brojne neugodnosti, moguće progone pa čak i smrtnu opasnost sa samo jednom svrhom - da se naviještanjem Evanđelja proslavi Krist među poganima. A znamo da je sve to Pavao uistinu doživljavao i strpljivo podnosio.
Stoga izjava da je “određen za Evanđelje” jasno podcrtava prethodne tvrdnje i odriće svaku mogućnost da se Pavlu pripisuju bilo kakve časti i zasluge koje pripadaju Gospodinu. Pavao štoviše, smatra da je za Evanđelje od Boga određen još od samog rođenja (Gal.1:15), te da je sve njegove sposobnosti i stečena znanja providio Bog kako bi ga oblikovao upravo u takvu osobu koja može ponizno, ali odlučno i snažno vršiti apostolsku službu.
Zastanimo trenutak ovdje.
Vidimo kako je postupao i govorio apostol Pavao obračajući se drugim kršćanima, od kojih vjerojatno niti jednoga nikada ranije nije vidio, već je o njima kao zajednici znao samo po čuvenju (Rim.1:8). Već smo uočili poniznost kojom pristupa drugim krščanima, a u daljnjem tekstu uočavamo i njegovu veliku, usudio bih se reći upravo dirljivu i nepatvorenu ljubav prema braći i sestrama u Kristu. K tome, čitajući dalje vidimo da se Pavao njima obraća sa izraženim poštovanjem trudeći se ne izdignuti sebe kao boljega, mudrijega ili blagoslovljenijega. Štoviše, on ih sa svom svojom ljubavlju smatra ravnima sebi i tako s njima saobraća.
Prebacimo se načas u ovo naše moderno vrijeme raznovrsnih crkava i brojnih denominacija i pogledajmo duhovnu stvarnost u kojoj živimo.
Tada, umjesto da gledamo u druge, zagledajmo se u svoja srca i upitajmo se, svaki za sebe, da li i mi jedni drugima pristupamo u takvoj ljubavi i poniznosti kao što vidimo da je to činio Pavao? Smatramo li i mi jedni druge ravnopravnima sebi ili čak boljima od sebe kao što nas Pismo poziva, ili neke među nama možda gledamo s visoka, iz neke samodopadne duhovne perspektive duhovnijeg ili barem “starijeg” u Kristu?
Ako je odgovor na ova pitanja pozitivan tj. sukladan Pavlovom, zaista možemo reći da nas je Gospodin blagoslovio istinskom kršćanskom poniznošću. Ali, ako nismo odgovorili tako, nego smo sebi pronašli zamjerke i primjere lošeg postupanja, predajmo to Gospodinu u iskrenoj molitvi i tražimo od njega da nas u tim područjima mijenja i unaprijeđuje svjesni kako sama želja u nama da ne budemo takvi svjedoči zdrav stav našeg srca da rastemo i razvijamo se u zdravu kršćansku jedinku koja je čvrsto ukorijenjena u Tijelo Kristovo. A ono je, znamo, živa i dinamična zajednica u kojoj su ispravni međusobni odnosi preduvijet da bi, bilo Crkva kao cjelina, bilo pojedinac unutar nje, uopće mogli vršiti svoje poslanje.
Kakav bi odnos jedni prema drugima trebali gajiti, i to ne samo unutar lokalne zajednice kojoj pripadamo, nego i prema drugim lokalnim zajednicama i njihovim članovima, zorno predočuju Pavlove riječi od 8. do 15. stiha. Pavao se raduje izvrsnom svjedočanstvu koji uživa Rimska crkva. On zahvaljuje Bogu zbog toga, ali ne staje na tome.
Iz 9. stiha vidimo nešto što bi trebalo biti naša svakidašnja realnost - Pavao ustrajno i svakodenvno moli za svete u Rimu. Sjetimo se, to nije crkva koju je “zasadio” Pavao. Ta crkva je već dugo tu. Ona je snažna, vitalna i ima dobro svjedočanstvo. Ali, Pavao ju ipak svakodenvno nosi u molitvama! Nije ovo jedini put da je Pavao kazao da moli za neku crkvu. Jasno nam je i razumljivo da je Pavao nosio u molitvama sve one obračenike koji su vjeri došli po njemu i sve one crkve koje je on zasadio. Ali, pročitati da je Pavao pored svih tih molitvi, smatrao za dobro i potrebno moliti i za druge zajednice - to je predivno svjedočanstvo i putokaz!
Nakon svega što smo kazali, nimalo ne čudi drugi dio 10. stiha u kojem Pavao izražava snažnu želju da dođe u Rim i “udjeli...koji dar Duha Svetoga za...ojačanje”.
Da je ovdje stao, smatrali bismo vjerojatno da je kao apostol s pravom tako kazao jer on zasigurno i ima što dati. No Pavao ostaje doslijedan onome što je u samom uvodu jasno navijestio. On je ponizan sluga Božji koji ih smatra ravnopravnima sebi i dolazi spreman da daje, ali i da primi! Ova jednostavna izjava snažno potvrđuje prethodne Pavlove riječi i ukazuje nam da izvanrednu činjenicu kako svatko od nas, bio najmanji ili najveći među braćom, može nećim doprinjeti i nešto dati.
Kao što smo već rekli, on dolazi spreman dati, ali i primiti. Ta zajednica ima nešto što on treba. I on i pripadnici crkve u Rimu, dio su jednog tijela koje djeluje zajednički, jednomisleno i u jednom Duhu. Stoga i ovdje, kao što stoji u 1.Kor.12:26 možemo kazati “ako se jednom udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi”. Pavao zato otvoreno i iskreno dodaje “...da se utješim kod vas i zajedno s vama vjerom zajedničkom vama i meni...”
Promislimo zato još jednom o sebi i vlastitom razumijevanju zajedništa svetih.
Siguran sam da i mi poput Pavla, bez obzira da li smo iskusni i duhovno napredni ili tek obraćene “bebe u Kristu”, uvijek imamo jedni drugima što dati i primiti, na slavu Božju i na zajednički blagoslov.
Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni - u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!" (Kol.3:12-13)
AUTORSTVO:
Poslanica Rimljanima uistinu je Pavlovo djelo i o tome nema nikakve dileme. Pavlovo autorstvo naglašavaju brojni povijesni izvori, kako pravovjerni poput Klementa Rimskog, Ignacija, Justina mučenika, Polikarpa, Hipolita i Ireneja, tako i krivovjerni poput Marciona koji je prvi poznati pisac koji proglašava Pavla njezinim autorom. Muratorijev kanon također pripisuje autorstvo Pavlu.
O tome svjedoče i nutarnji dokazi autorstva: teologija, rječnik i duh poslanice prepoznatljivo su Pavlovi. Također, u samoj poslanici čitamo da je autor Pavao što nije nužno dokaz autorstva, ali i drugi navodi unutar poslanice to potvrđuju poput npr. Rim.15:15-20.
Jedan od najuvjerljivijih nutarnjih dokaza su povremene podudarnosti sa Djelima apostolskim, poput spominjanja prikupljanja pomoći za svete, spominjanje Gaja, Erasta, dugo planiranog putovanja u Rim i sl.
VRIJEME NASTANKA
Poslanica Rimljanima napisana je nakon 1. i 2. Korinćanima, što zaključujemo po spominjanju prikupljanja pomoći za svete u Jeruzalemu.
S obzirom na spominjanje grada Korinta (16:1) i drugih detalja u poslanici, mnogi biblićari smatraju da je tamo i nastala. Obzirom da je Pavao u Korintu boravio samo tri mjeseca, mogući datum nastanka mogao bi biti negdje u 56. godini nakon Krista, kako navodi William MacDonald ili prvih dana 57. godine kako navod i F.F.Bruce. Spomenimo i da u Šarićevom prijevodu Biblije u uvodnom tekstu prije Poslanice Rimljanima nalazimo navedenu nešto kasniju godinu - proljeće 58.godine p.K.
RIM U PAVLOVO DOBA
Tekst poslanice opovrgava mišljenje da je crkva u Rimu nastala kratko vrijeme prije pisanja poslanice. Ne možemo točno znati kako je kršćanstvo stiglo u Rim, ali najvjerojatnije je da su ga donijeli Židovi iz Rima koji su se obratili na Pedesetnicu, 30. god.u Jeruzalemu (Dj.2:10). O tome nema konkretnih podataka, pa ni Pismo ne kaže da li se među 3.000 obraćenih na Pedesetnicu, nalazio i netko iz Rima. Međutim, zanimljivo je da su u izvještaju o tom događaju, među hodočasnicima od svih Europljana, izrijekom spomenuti jedino Rimljani. Ovo ne možemo smatrati dokazom, već eventualno znakovitom činjenicom čije značenje naslućujemo, ali ga ne možemo potvrditi. Lako je moguće da je kršćanstvo stiglo u Rim već u prvoj godini nakon Isusova raspeća, obzirom da su tada “svi putovi vodili u Rim” kao prijestolnicu velikog carstva.
Zanimljivo je i da latinski crkveni otac Abrozijaster, u 4. st, u predgovoru svog komentara poslanice Rimljanima navodi da su Rimljani “bili prihvatili vjeru u Krista, doduše u židovskoj varijanti, a da nisu prethodno vidjeli nikakvo čudesno djelo, niti ijednog od apostola”. Ovo sugerira da su kršćanstvo u Rim donijeli obični i imenom nepoznati kršćani i to po svoj prilici najprije u židovsku zajednicu koja je sa malim prekidima konstantno živjela u Rimu, još od 2. stojeća prije Krista.
U poslanici, Pavao izražava želju da posjeti Rim i bude od koristi tamošnjim kršćanima da se ojačaju u vjeri, ali kako i sam kaže, da i on utješi kod njih zajedničkom vjerom. Pavao nije imao namjeru zadržavati se dulje u Rimu, već samo navratiti na planiranom proputovanju u Španjolsku gdje je kanio propovjedati evanđelje. On, naime, nije htjeo sijati na tuđem trudu, već je uvijek sijao evanđelje tamo gdje još nije bilo poznato. Nažalost, svoju želju nije uspio ostvariti onako kako je namjeravao. Po dolasku u Jeruzalem uhvaćen je te je, kao što znamo, zbog priziva na Cara, odveden u Rim gdje je stigao početkom 60. godine. Zatoćen je ostao do smaknuća odrubljivanjem glave, dvije godine kasnije.
O UTJECAJU POSLANICE RIMLJANIMA
Mnogi su se znameniti kršćani obratili kroz ovu poslanicu.
Aurelije Augustin, tada već profesor retorike u Milanu, obratio se 386. godine, pogledavši svitak sa tekstom Poslanice Rimljanima. Dok je sjedio u vrtu svog prijatelja Alipija, očajan zbog svog grešnog načina života, začuo je glas djeteta iz susjedne kuće kako pjeva “Uzmi i čitaj! Uzmi i čitaj!”. Podigao je svitak i prve riječi koje je pročitao bile su: “...ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.“ (Rim.13:13b-14) “Nisam želio dalje čitati”, kaže on, “a nije za tim bilo ni potrebe.” Ostalo je povijest.
Martin Luther, augustinski redovnik i profesor Svete teologije na sveučilištu u Wurrtembergu, počeo je u studenom 1515. svojim studentima izlagati Pavlovu poslanicu Rimljanima. Kako je pripremao predavanja, sve je više počeo razumjevati središnju ulogu i važnost Pavlovog učenja o opravdanju vjerom. Posljedice tog Lutherovog novog razumjevanja promijenile su povijest.
John Wesley je uvečer 24.svibnja 1738. po vlastitim riječima “preko volje otišao u neko društvo u ulici Aldersgate, gdje se čitao Lutherov predgovor poslanici Rimljanima. “Oko četvrt do devet” zapisao je u svoj dnevnik “dok je on opisivao promjenu koju Bog čini u srcima punim vjere u Krista, osjetio sam neobičnu toplinu oko srca. Osjetio sam da vjerujem u Krista, samo u Krista, za svoje spasenje. A tada mi je bila dana i sigurnost da je on uzeo moje, baš moje grijehe te da me spasio od zakona grijeha i smrti”. Ovaj je događaj bio presudan za Weslyjev život i doveo do evanđeoskog probuđenja u 18. stoljeću.
Opisani događaji samo su dio jedne velike priče, u kojoj je Bog u srcima mnogih stvorio neutaživu čežnju da Ga bolje upoznaju. Nisu svi koji su bili dotaknuti istinama koje Pavle iznosi u ovoj poslanici ostavili tako velike tragove u svjetskoj povijesti, ali su se slične svari i još mnoge druge dogodile, događaju se i događati će se i sasvim običnim ljudima, potresajući ih svojom snagom.
Čitate li Pavlovu poslanicu Rimljanima otvorenim srcem, budite spremni za realnu mogućnost da čitav vaš život poprimi jednu sasvim novu dimenziju.
---
U pripremi uvoda korišteni su i djelomično citirani navodi iz knjiga:
- Biblija, (prijevod: Sović.Grubišić,Gass, Rupčić), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.
- Biblija (prijevod: Ivan Ev.Šarić), Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb, 2006.
- Komentar Novog zavjeta, William MacDonald, svezak 2, Euroliber, Zagreb, 1999.
- Poslanica Rimljanima, F.F.Bruce, Logos
Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?
ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com
Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak