"ZAODJENITE SE LJUBAVLJU !"
Poslanica Rimljanima započinje pozdravom uvriježenim u starom vijeku. Tada je bilo uobičajeno da se pismo započne jednostavnom formulacijom “Taj i Taj, Tome i Tome, pozdrav”. Pavao ovaj pozdrav koristi u svim svojim poslanicama, ali ga u svakoj od njih na različit način proširuje pridajući im na taj način kršćanski naglasak. Ovdje vidimo da kroz tu jednostavnu formu Pavao iznosi obilje podataka koji precizno i nedvosmisleno definiraju njegovu poziciju kao onoga tko piše sa autoritetom danim od Boga.
Tako u dugačkoj uvodnoj pozdravnoj rečenici najprije čitamo da je Pavao: a) sluga Isusa Krista, b) pozvan za apostola i c) određen za Evanđelje Božje
Kada kaže za sebe da je “sluga”, Pavao koristi grčku riječ “dolulos” koja znači “sluga” ali i “rob”. Time naglašava svoju potpunu i bezuvjetnu predanost svom Gospodaru.
Razumijemo li snagu i veličinu ove izjave?
Pavao se ne koristi ispraznom frazeologijom. Kada kaže da je sluga, on svjedoči činjenicu kako on, Pavao, u potpunosti stoji na raspolaganju svome Gospodaru. Ovo je stav krajnje iskrene poniznosti, bez kojega bi daljnje njegove izjave lako mogle biti pogrešno shvaćene.
Stoga i kada kaže da je “pozvan za apostola”, on ne ukazuje na nekakav uzvišeni ili povlašteni položaj, nego na odgovornost da objavljuje Evanđelje u nežidovskom svijetu (Gal.1:16).
Apostolstvo nije nešto što je on za sebe tražio, nego poziv za koji sam kazuje da ga je dobio izravno od Isusa Krista. Nije on tražio službu, nego mu je služba dodjeljena. Taj poziv podrazumjeva veliki trud, brojne neugodnosti, moguće progone pa čak i smrtnu opasnost sa samo jednom svrhom - da se naviještanjem Evanđelja proslavi Krist među poganima. A znamo da je sve to Pavao uistinu doživljavao i strpljivo podnosio.
Stoga izjava da je “određen za Evanđelje” jasno podcrtava prethodne tvrdnje i odriće svaku mogućnost da se Pavlu pripisuju bilo kakve časti i zasluge koje pripadaju Gospodinu. Pavao štoviše, smatra da je za Evanđelje od Boga određen još od samog rođenja (Gal.1:15), te da je sve njegove sposobnosti i stečena znanja providio Bog kako bi ga oblikovao upravo u takvu osobu koja može ponizno, ali odlučno i snažno vršiti apostolsku službu.
Zastanimo trenutak ovdje.
Vidimo kako je postupao i govorio apostol Pavao obračajući se drugim kršćanima, od kojih vjerojatno niti jednoga nikada ranije nije vidio, već je o njima kao zajednici znao samo po čuvenju (Rim.1:8). Već smo uočili poniznost kojom pristupa drugim krščanima, a u daljnjem tekstu uočavamo i njegovu veliku, usudio bih se reći upravo dirljivu i nepatvorenu ljubav prema braći i sestrama u Kristu. K tome, čitajući dalje vidimo da se Pavao njima obraća sa izraženim poštovanjem trudeći se ne izdignuti sebe kao boljega, mudrijega ili blagoslovljenijega. Štoviše, on ih sa svom svojom ljubavlju smatra ravnima sebi i tako s njima saobraća.
Prebacimo se načas u ovo naše moderno vrijeme raznovrsnih crkava i brojnih denominacija i pogledajmo duhovnu stvarnost u kojoj živimo.
Tada, umjesto da gledamo u druge, zagledajmo se u svoja srca i upitajmo se, svaki za sebe, da li i mi jedni drugima pristupamo u takvoj ljubavi i poniznosti kao što vidimo da je to činio Pavao? Smatramo li i mi jedni druge ravnopravnima sebi ili čak boljima od sebe kao što nas Pismo poziva, ili neke među nama možda gledamo s visoka, iz neke samodopadne duhovne perspektive duhovnijeg ili barem “starijeg” u Kristu?
Ako je odgovor na ova pitanja pozitivan tj. sukladan Pavlovom, zaista možemo reći da nas je Gospodin blagoslovio istinskom kršćanskom poniznošću. Ali, ako nismo odgovorili tako, nego smo sebi pronašli zamjerke i primjere lošeg postupanja, predajmo to Gospodinu u iskrenoj molitvi i tražimo od njega da nas u tim područjima mijenja i unaprijeđuje svjesni kako sama želja u nama da ne budemo takvi svjedoči zdrav stav našeg srca da rastemo i razvijamo se u zdravu kršćansku jedinku koja je čvrsto ukorijenjena u Tijelo Kristovo. A ono je, znamo, živa i dinamična zajednica u kojoj su ispravni međusobni odnosi preduvijet da bi, bilo Crkva kao cjelina, bilo pojedinac unutar nje, uopće mogli vršiti svoje poslanje.
Kakav bi odnos jedni prema drugima trebali gajiti, i to ne samo unutar lokalne zajednice kojoj pripadamo, nego i prema drugim lokalnim zajednicama i njihovim članovima, zorno predočuju Pavlove riječi od 8. do 15. stiha. Pavao se raduje izvrsnom svjedočanstvu koji uživa Rimska crkva. On zahvaljuje Bogu zbog toga, ali ne staje na tome.
Iz 9. stiha vidimo nešto što bi trebalo biti naša svakidašnja realnost - Pavao ustrajno i svakodenvno moli za svete u Rimu. Sjetimo se, to nije crkva koju je “zasadio” Pavao. Ta crkva je već dugo tu. Ona je snažna, vitalna i ima dobro svjedočanstvo. Ali, Pavao ju ipak svakodenvno nosi u molitvama! Nije ovo jedini put da je Pavao kazao da moli za neku crkvu. Jasno nam je i razumljivo da je Pavao nosio u molitvama sve one obračenike koji su vjeri došli po njemu i sve one crkve koje je on zasadio. Ali, pročitati da je Pavao pored svih tih molitvi, smatrao za dobro i potrebno moliti i za druge zajednice - to je predivno svjedočanstvo i putokaz!
Nakon svega što smo kazali, nimalo ne čudi drugi dio 10. stiha u kojem Pavao izražava snažnu želju da dođe u Rim i “udjeli...koji dar Duha Svetoga za...ojačanje”.
Da je ovdje stao, smatrali bismo vjerojatno da je kao apostol s pravom tako kazao jer on zasigurno i ima što dati. No Pavao ostaje doslijedan onome što je u samom uvodu jasno navijestio. On je ponizan sluga Božji koji ih smatra ravnopravnima sebi i dolazi spreman da daje, ali i da primi! Ova jednostavna izjava snažno potvrđuje prethodne Pavlove riječi i ukazuje nam da izvanrednu činjenicu kako svatko od nas, bio najmanji ili najveći među braćom, može nećim doprinjeti i nešto dati.
Kao što smo već rekli, on dolazi spreman dati, ali i primiti. Ta zajednica ima nešto što on treba. I on i pripadnici crkve u Rimu, dio su jednog tijela koje djeluje zajednički, jednomisleno i u jednom Duhu. Stoga i ovdje, kao što stoji u 1.Kor.12:26 možemo kazati “ako se jednom udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi”. Pavao zato otvoreno i iskreno dodaje “...da se utješim kod vas i zajedno s vama vjerom zajedničkom vama i meni...”
Promislimo zato još jednom o sebi i vlastitom razumijevanju zajedništa svetih.
Siguran sam da i mi poput Pavla, bez obzira da li smo iskusni i duhovno napredni ili tek obraćene “bebe u Kristu”, uvijek imamo jedni drugima što dati i primiti, na slavu Božju i na zajednički blagoslov.
Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni - u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!" (Kol.3:12-13)
Post je objavljen 01.11.2010. u 12:12 sati.