“Prepusti Gospodu svoj put, pouzdaj se u njega i on će djelovati!” (Ps.37:5)
Koliko smo spremni prepustiti Bogu svoj put i pouzdati se da će on djelovati za nas umjesto da radimo po svojoj pameti i u svojoj snazi?
Da smo predali svoj život Bogu, i da smo Njegovi, to je nešto što bez previše razmišljanja ustima ispovijedamo i deklarativno ističemo kao neupitnu istinu.
Uostalom, mi smo nanovorođeni, prihvatili smo Krista i svojom smo slobodnom voljom pred vidljivim i nevidljivim svijetom krštenjem u vodi javno potvrdili svoj savez sa Bogom.
Dakle, kada molimo, mi uvijek prepuštamo Bogu da on sve uradi na svoj način i onako kako on želi?
Ipak, već i malo površnija analiza onoga što živimo često pokazuje ponešto drugačiju sliku.
Pretpostaviti ćemo sada, da baš vi koji sada ovo slušate, možda nemate ovaj problem i ako je tako ja sam veoma radostan zbog toga.
Ali, ja imam ovaj problem. I znam da ga mnogi također imaju.
Štoviše, ovo je toliko čest problem da Riječ Božja, na više mjesta direktno ili indirektno upozorava na potrebu potpunog i opetovanog predanja i pouzdanja u Božje suvereno vodstvo.
Nije mi namjera sada ulaziti u analizu zbog čega se to dešava, to bi zahtjevalo utrošiti previše riječi i vremena za nešto sto u svome srcu svi mi, vjerujem, jako dobro razumijemo.
Radije ću se osvrnuti na Božje vodstvo u našim životima.
Bog nam svima govori, zar ne?
Govori nam kroz svoju Riječ, kroz okolnosti, kroz svjedočanstvo Duha, kroz zajednicu Svetih (crkvu) i naravno - kroz molitvu.
Ono što se od nas očekuje, ono što bismo sami bez nagovora trebali željeti i što, nadam se, svi činimo, jest da budemo poslušni onome na što nas On poziva.
To također znači da trebamo stati pred Boga sa čvrstim uvjerenjem da je On pouzdan vodič kroz sve životne situacije.
Imamo li na umu da je, kao što to Riječ jasno kaže: “svaki dan nova milost” biti će nam lako sa zahvalnošću i pouzdanjem uperiti oči na Gospodina u svim našim molitvama.
O tome jako lijepo govori Psalam 123:1-2
“Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš.
Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice
tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.”
Ako imamo čvrsto pouzdanje u neograničenu moč Stvoritelja neba i zemlje, lako će nam biti sa pouzdanjem moliti za sve zamislive i nezamislive situacije koje mogu zadesiti nas i naše bližnje.
Bez obzira radi li se o molitvi slavljenja i zahvale Bogu, molitvi prošnje u kojoj tražimo od Boga da ispuni neku našu potrebu ili o neprocjenjivo važnoj zastupničkoj molitvi, od životne je važnosti da u svojim srcima budemo slobodni uistinu sve predati u Gospodnje ruke.
Primječujem ipak, najprije kod sebe, a zatim i kod nekih drugih ljudi koji su mi o tome bili slobodni pričati, jednu veoma učestalu prepreku za učinkovitu molitvu.
Zapreka učinkovitoj molitvi, dakako, može biti raznih, ali ja sada želim posebno govoriti samo o jednoj.
Mnogi od nas, naime, kao da u dubini svog srca gajimo određeno nerazumno nepovjerenje u potpunost i bezuvjetnost Božje ljubavi prema nama. Otud i prikrivena bojazan da Bog možda neće biti kadar ili zainteresiran ispuniti našu molitvu.
Nije li to zapravo drugi način da kažemo da Mu ne vjerujemo dovoljno?
Iako svojim razumom znamo da nas Bog sve ljubi, kada zapadnemo u poteškoće, a nečastivi nas optuži da smo pred Bogom nedostojni tolike Njegove ljubavi, često se pokaže da unutar nas postoji određena sumnja da baš nas, takve kakvi jesmo, svemogući Bog može i dalje jednako silno voljeti.
Zaboravljamo pri tome da smo mi Njegova djeca i da nas naš nebeski Otac voli na jednako potpun način na koji mi volimo svoju djecu.
Na pamet mi sada dolazi jedna misao koju sam ovih dana pročitao:
Ako ne možemo li pojmiti da je svatko od nas Bogu poseban, dragocjen i neprocjenjiv, dovoljno je da se prisjetimo ljubavi roditelja prema svojoj djeci.
Upitate li bilo koga od nas koji imamo djecu koje od njih više volimo, vjerujem da ćete dobiti sasvim očekivan odgovor: “ja svu svoju djecu volim podjednako!”.
Međutim, iako svoju djecu volimo jednakom ljubavlju, svako je dijete drugačije od drugih i na svoj način posebno, pa tako i mi, uvažavajući njihovu različitost svako od njih volimo na poseban način.
Dakle, unatoč tome što ih podjednako volimo, svatko od njih nam je “posebno drag”. I kao što u toj posebnosti voljenja nema (ili barem ne bi trebalo biti) favoriziranja jednog dijeteta na štetu drugoga, tako i Bog, u svojoj pravednosti, svako svoje dijete podjednako voli i za svakoga od nas može reći da mu je “posebno drag”.
Možemo li i srcem, a ne samo razumom, prihvatiti da je svatko od nas Bogu posebno drag i da svakoga od nas voli jednakom dozom svoje savršene i cjelovite ljubavi?
Bog koji je savršen u svoj naravi, sve radi savršeno. Tako i kada ljubi, čini to savršeno i bez zadrške. Njegova ljubav prema nama, prema tebi i prema meni, savšena je, potpuna i bezuvjetna!
Zato kada molimo, trebamo moliti sa potpunim pouzdanjem da smo ljubljena Djeca Božja čiji glas u molitvi naš Nebeski Otac sa radošću sluša!
Budimo dakle svjesni Božje potpune ljubavi prema nama, stavimo svo svoje pouzdanje u Njega i dok molimo da “bude njegova volja” neka nas hrabre stihovi iz 46 Psalma 2-4:
“Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.
Nek' buče i bjesne valovi morski, nek' bregovi dršću od žestine njihove:
s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!"
Ako malo promotrimo uvriježene definicije pojma "tolerancija" uvidjeti ćemo da one većinom dolaze iz svijeta, koji odbacuje Boga kao autoritet. Te su definicije dakle ne samo svjetovne, već i posve humanističke. U njihovu je središtu čovjek, a ne Bog. Otud i problemi koje imamo sa razumijevanjem "tolerancije" u svakodnevnom životu.
Ono naime, što obično nazivamo tolerancijom, izuzetno je rastezljiv pojam koji različiti ljudi na različite načine koriste da bi manipulirajući činjenicama ispravnim prikazali one tvrdnje koje žele braniti, a neispravnima one koje žele osporiti. No, pojam tolerancije u svojoj izvornoj ideji ne brani niti jedan stav i niti jednu stranu.
Tolerancija je, po tome, samo okvir za istovremenu egzistenciju različitih suprotstavljenih stavova, sa jedinom svrhom da se izbjegne konflikt. Slijedom toga, tolerancija je voljno "izmicanje u stranu", svjesno odustajanje od isticanja vlastitog stava (ali ne i odricanje od njega!) kako bi se očuvalo pravo drugih na različito mišljenje.
Suština tolerancije nije tek omogućiti svakome da živi i vjeruje što ga je volja, nego omogućiti mu da bez pritiska i prisile može objektivno sagledati činjenice i od svih ponuđenih mogućnosti izabrati ispravnu.
Problem nastaje kod definiranja prava pojedinca ili interesne skupine. Naime, upravo tamo gdje se manjina poziva na navodnu obavezu većine da bude tolerantna, ona sama u ime svojih "prava" obično biva netolerantnom.
I sada, zapitajmo se, ima li manjina pravo ugrožavati većinu svojom različitošću? To je škakljivo pitanje, jer biti u većini ne znači nužno i biti u pravu. Uzmimo za primjer samo nacističku većinu u Njemačkoj četrdesetih godina prošlog stoljeća, te stravične posljedice korištenja "prava" te većine.
Dakle, nečije pravo lako može postati "pravo", pri čemu se pojam tolerancije često koristi kao neargumentirano, ali "zvučno" opravdanje za naturanje svojih stavova drugima, sto je u direktnoj suprotnosti sa temeljnim načelom tolerancije: pravom na vlastito mišljenje.
Ovim se zatvara krug. Nejasna definicija "prava" zloupotrebljava slobodu razmišljanja, odlučivanja i samostalnog usvajanja stavova.
Kršćanstvo je u stalnom sukobu sa ovakvim shvaćanjem odnosa jer u "jednadžbu" tolerancije uvodi Boga, kao Tvorca i Vrhovni autoritet.
Također, kršćanstvo prenosi svijetu jasnu definiciju grijeha - definiciju koje nije samo izmislilo, već ju je Bog osobno izrekao.
Ono što svijetu najviše smeta, ili bolje rečeno što smeta poglavarstvima ovoga svijeta, jest Božji neprikosnoveni suverenitet koji se na sve raspoložive načine pošto-poto želi osporiti, a njegov utjecaj na ljude omalovažiti...
Otuda proizlaze i sve naše nevolje i optužbe zbog netolerantnosti. Mi (kršćani) uistinu nismo tolerantni po mjerilima ovoga svijeta, ali smo (ili bi trebali biti) tolerantni po Božjim mjerilima, jer stojimo nasuprot zlu i grijehu dozvoljavajući Bogu da nas upotrijebi kako bi stali nasuprot ovom preljubotvornom svijetu i opominjali ljude s obzirom na grijeh, pravednost i sud.
"Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: ta moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Anđeo će moj ići pred tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Perižana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih uništim. Nemoj se klanjati njihovim kumirima niti im iskazuj štovanje; ne postupaj kako oni rade nego njihove kumire poruši i stupove im porazbijaj.
Iskazujte štovanje Jahvi, Bogu svome, pa ću blagoslivati tvoj kruh i tvoju vodu i uklanjati od tebe bolest. U tvojoj zemlji neće biti pometkinje; ja ću učiniti punim broj tvojih dana. Pred tobom ću odaslati stravu svoju; u metež ću baciti sav svijet među koji dospiješ i učinit ću da svi tvoji neprijatelji bježe pred tobom. Stršljene ću pred tobom odašiljati da ispred tebe tjeraju u bijeg Hivijce, Kanaance i Hetite. Neću ih otjerati ispred tebe u jednoj godini, da zemlja ne opusti i divlje se životinje ne razmnože na tvoju štetu. Tjerat ću ih ispred tebe malo-pomalo dok ti potomstvo ne odraste, tako da zemlju zaposjedneš. Postavit ću ti granicu: od Crvenoga do Filistejskoga mora, od pustinje pa do Rijeke. Predat ću, naime, stanovništvo zemlje u tvoje šake, a ti ga ispred sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene. Ako bi štovao njihove kumire, to bi ti bila stupica." (Izlazak 23,20-33)
U Knjizi Izlaska, u 23. poglavlju čitamo o Božjim obećanjima Izabranom narodu u trenutku kada ih je pozvao da iziđu iz Egipta i zapute se u Obećanu zemlju. Riječi navedene u tom poglavlju, od 20. do 33. stiha, upućuje Bog svome narodu nakon što ih je već izveo iz Egipta. Zapazimo da to nisu riječi poticanja kojima bi Bog uvjeravao Izraelce da napuste Egipat i krenu u Obećanu zemlju, već su te riječi upućene onima koji se već nalaze na tome putu. Do ovog trenutka svaki je Izraelac već imao bogato osobno iskustvo Božjeg djelovanja u svome životu, tj. iskustvo:
- Božjeg vodstva [stup od oblaka i ognja - usp. Izl 13,21]
- Božje zaštite [prelazak preko Crvenog mora - usp. Izl 14]
- Božje providnosti [mana i prepelice - usp. Izl 16; voda iz stijene - usp. Izl 17]
- Božje ljubavi [Bog se sažalio na nevolju Izraelaca - usp. Izl 2,23; Izl 3,7-8] i
- Božje pravednosti [Bog zatire samo egipatske prvorođence - Izl 12,27].
Izraelci su proveli 430 godina u Egiptu. Isprva se sve činilo dobro, a narod je uživao u blagostanju. No, to nije dugo potrajalo - s vremenom je postalo očito da je Egipat neprijateljski teritorij i da boravak u toj zemlji donosi sve više i više nevolja Božjem narodu. U konačnici, jedino što ih je vezivalo za tu zemlju bila je određena materijalna sigurnost, jer je Egipat bio bogata zemlja. Ali, oni su bili stranci u toj zemlji, a cijena koju su za to plaćali postajala je svakim danom sve veća. Bog ih zato izvodi iz Egipta s jasnim obećanjem da će im dati puno više.
No, puno važnije od onoga što će posjedovati kada stignu na odredište je Božje obećanje da će ih na tom putu štititi i ispuniti sve njihove potrebe. Božja nakana ovdje nije samo blagosloviti! Bog vruče čezne ostvariti pravo zajedništvo sa svojim narodom, zajedništvo koje je do tog trenutka već dobrano bilo oslabljeno samodostatnim načinom života Izraelaca u Egiptu. Zato u Izl 23,20-33 Bog obećava, ali i traži! Njegovo obećanje nije bezuvjetno, jer on dobro poznaje srce svoga naroda. Stoga uz svako od ovih obećanja dolazi i uvijet. Njegov je cilj graditi i jačati odnos između Božjeg naroda i Boga. Ne čudi onda što svaki zahtjev slijedi i posljedica: blagoslov za poslušnost, kazna za neposluh!
Bog od svoga naroda traži da ga poštuje i sluša (usp. Izl 23,21), da bude vjeran (usp. Izl 23,22), da ga štuje (usp. Izl 23,25) i da se ne priklanja lažnim tuđinskim bogovima (ups. Izl 23,24.32.33). Zauzvrat, obećava da će biti neprijatelj njihovim neprijateljima (usp. Izl 23,22-23.27.28.30.33), ali narod svoj jasno upozorava i kako neće opraštati neposluh (usp. Izl 23,21).
Bog snažno naglašava dvije stvari za svoj narod - od njih traži poslušnost i vjernost. Biti poslušan znači odustati od svojih ideja i vlastitih načina. Biti poslušan znači i ne činiti kompromise, jer je kompromis tek djelomično udovoljavanje naređenju. Život Izraelaca u Egiptu bio je kompromis, isprva iz potrebe te je kao takav bio i blagoslovljen, ali s vremenom sve više zbog vlastite udobnosti i lagodnog života. Zbog toga je Bog i dozvolio da se životne okolnosti Izraelaca u Egiptu postupno mijenjaju na gore, sve do one točke u kojoj su oni ponovno postali spremni zazvati Njegovo ime i svu svoju nadu staviti iznova u Njegove svemoćne ruke.
No, u daljnjem izvještaju o putovanju Božjeg naroda prema Obećanoj zemlji vidimo da Izraelcima svo poznavanje Božje savršene naravi, kao ni sva proživljena osobna iskustva Božje milosti i njegove ljubavi u njihovim životima nisu bili dovoljni da ostanu vjerni. Svaki put kada bi se suočili s naizgled nerješivim nevoljama, svaki put kada bi došla kušnja u njihov život, oni su odvračali svoj pogled od Boga i uvijek iznova pokazivali nevjeru i nezahvalnost tom istom Bogu koji ih je čitavo vrijeme obilno blagoslivljao, točnije - onom istom Bogu o kojemu su ovisili i bez kojega uopće ne bi bili kadri preživjeti!
Koliko li samo sve ovo izgleda poznato nama koji se zovemo kršćani?! Ima li uistinu razlike između kušnji koje mi danas podnosimo i onih koje je Bog stavio pred Izraelski narod prije nekih tri tisuće godina? Možda bi netko sada rekao kako je danas drugo vrijeme, drugačija civilizacija i neka nova situacija, ali draga braćo i sestre u Gospodinu, uvjeravam vas da se ljudsko srce nimalo nije promijenilo od onih dana do danas!
Promotrimo ovaj zanimljivi pasus iz Starog zavjeta i usporedimo ga s našom životnom situacijom! Nije li ovaj svijet u kojemu živimo na neki način kao naš duhovni Egipat? I nismo li mi onaj Duhovni Izrael koji je danas, svejednako sada kao i onda, pozvan izići iz Egipta i osloniti se u cijelosti samo na Božju volju i Njegovu providnost? Nije li naš Bog isti jučer, danas i dovijeka?
Kako zvuče gornji reci u kontekstu naše svakidašnjice? Je li obećanja data ondašnjem Božjem narodu, podjednako vrijede i danas za svakoga tko želi napustiti Egipat i hodati s Bogom? Ako su se u materijalnom smislu okolnosti promijenile, pa tako eto, ne moramo s nikim ratovati, niti se fizički nikamo seliti, na duhovnoj razini stvari su ostale gotovo identične.
Svijet u kome živimo karakterizira poremećen sustav vrijednosti. Ovaj je svijet, znamo, pod vlašću Zloga, koji je opet u žestokoj opoziciji svemu što od Boga dolazi. Biti kršćanin, a pripadati ovome svijetu i dijeliti njegov sustav vrijednosti, znači prikloniti se iznova idolopoklonstvu. Čeznuti za stvarima od ovoga svijeta, znači vezati svoje srce daleko od Boga. Stoga uvijek kada pretpostavljamo ovosvjetsko nebeskome, počinjamo duhovni blud.
Od Boga odabrani, milošću spašeni po vjeri, mi smo oni kojima su grijesi oprošteni i više im se ne spominju. Što god smo do obraćenja živjeli, sada smo od toga slobodni, ali neke navike i obrasci ponašanja neće samo tako nestati preko noći.
Naš se izlazak iz duhovnog Egipta uistinu jest dogodio, no mi još hodamo kroz pustinju. U njoj smo od izlaska i u njoj ćemo biti do drugog Kristovog dolaska. Ta pustinja ima i svoje ime. Iako ne izgleda uvijek kao pustinja, svugdje je jednako opasna i smrtonosna, a nazivamo je: svijet. I u toj duhovnoj pustinji koju kroz koju mi, kao duhovni Izrael, hodamo, obećanja iz 23. poglavlja Knjige izlaska o kojima smo govorili, za nas i dalje vrijede.
Kao i onda Izraelcima, ove su riječi upućene nama koji smo već napustili duhovni Egipat.
Jednako kao i Izraleci tada, i mi već imamo bogato osobno iskustvo Božjeg djelovanja u svome životu. Možda ne gledamo ognjeni stup, ne jedemo manu, ne pijemo vodu iz stijene, a prvorođence ovoga svijeta naizgled nitko ne dira, ali i mi imamo iskustvo:
- Božjeg vodstva
- Božjeg proviđanja za naš svakodnevni život i potrebe
- napajamo se njegovom živom vodom
- a Bog naše prvorođence blagoslivlja
I zato nije pitanje koliko smo vremena mi proveli u Egiptu, već jesu li naša srca sada slobodna od njega? Sada kada imamo iskustvo življenja sa Bogom, mi razumijemo da je svijet neprijateljski teritorij u kojemu boravak donosi sve više i više nevolja. Također znamo da Bog i nama obećava dati puno više ako Mu budemo poslušni i držimo Njegove zapovjedi.
Poput psalmiste i mi sada možemo reći:
"Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu!
Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže;
koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim." (Ps.119:1-3)
Takvi želimo biti, a takvi smo i pozvani biti. To nije nemoguć zadatak. Bog se pobrinuo da nam osigura sve što nam je potrebno da bismo takvi postali.
Iščitavajući Bibliju, Stari ili Novi zavijet, uvijek iznova nalazimo isti obrazac: najprije Bog od nas očekuje da ga poštujemo i slušamo (usp. Izl 23,21), zatim da mu budemo vjerni (usp. Izl 23,22), da ga štujemo (usp. Izl 23,25), te nas neprestano upozorava na opasnost od idolopoklonstva (usp. Izl 23,24.32.33). Kao i Izraelcima onda, i nama Bog daje obećanje da će nas štititi ako mu budemo vjerni. Zapravo, sva se ona obećanja namjenjena Izraelcima mogu sada primijeniti na nas.
I dalje Bog traži od nas poslušnost i vjernost.
I dalje očekuje da odustanemo od svojih ideja i vlastitih načina.
I dalje nas poziva da ne živimo život kompromisa.
Nažalost, čini se da ponekad i nama, svo poznavanje Božje savršene naravi, kao ni sva proživljena osobna iskustva Božje milosti i njegove ljubavi u našim životima nisu dovoljni da ostanemo vjerni. Prečesto živimo život kompromisa, nevjere ili jalove religioznosti uvjereni kako je sve to preteško za nas i kako su neke stvari, eto, išle od ruke Mojsiju, Danijelu, Davidu, Petru ili Isusu, ali nikako ne i nama. Oni su ipak bili "heroji vjere", bili su posebni, izabrani, nimalo nalik na nas...
Pogrešno!
Oni su u svemu bili poput nas! Jedino što je učinilo razliku bila je njihova spremnost da povjeruju Bogu da će blagosloviti njihovu poslušnost. Oni nisu imali problema sa prihvaćanjem Božjih obećanja poput ovoga iz Knjige Izlaska 23,22, koje kaže: "Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima."
Prihvatimo li i mi to obećanje kao sigurno i položimo svu svoju nadu i pouzdanje u Gospodina, svi opisani blagoslovi mogu biti naši! Dakako, navedena obećanja su tek djelić onoga što je Bog namjenio nama, nipošto ne i jedina ili najvažnija.
No, upravo je u tome draž Biblije - Božja obećanja iznesena u njoj možemo i moramo shvaćati ozbiljno i prihvaćati sa punim pouzdanjem zbog Božjeg autoriteta koji stoji iza nje. Baš kao što kaže Riječ:
"Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca." (Heb.4:12)
Stojmo i mi čvrsto na Božjim obećanjima, usidreni poslušnošću i vjernošću našem Gospodinu i Spasitelju, koji nikada nikoga nije iznevjerio!
Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?
ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com
Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak