“Prepusti Gospodu svoj put, pouzdaj se u njega i on će djelovati!” (Ps.37:5)
Koliko smo spremni prepustiti Bogu svoj put i pouzdati se da će on djelovati za nas umjesto da radimo po svojoj pameti i u svojoj snazi?
Da smo predali svoj život Bogu, i da smo Njegovi, to je nešto što bez previše razmišljanja ustima ispovijedamo i deklarativno ističemo kao neupitnu istinu.
Uostalom, mi smo nanovorođeni, prihvatili smo Krista i svojom smo slobodnom voljom pred vidljivim i nevidljivim svijetom krštenjem u vodi javno potvrdili svoj savez sa Bogom.
Dakle, kada molimo, mi uvijek prepuštamo Bogu da on sve uradi na svoj način i onako kako on želi?
Ipak, već i malo površnija analiza onoga što živimo često pokazuje ponešto drugačiju sliku.
Pretpostaviti ćemo sada, da baš vi koji sada ovo slušate, možda nemate ovaj problem i ako je tako ja sam veoma radostan zbog toga.
Ali, ja imam ovaj problem. I znam da ga mnogi također imaju.
Štoviše, ovo je toliko čest problem da Riječ Božja, na više mjesta direktno ili indirektno upozorava na potrebu potpunog i opetovanog predanja i pouzdanja u Božje suvereno vodstvo.
Nije mi namjera sada ulaziti u analizu zbog čega se to dešava, to bi zahtjevalo utrošiti previše riječi i vremena za nešto sto u svome srcu svi mi, vjerujem, jako dobro razumijemo.
Radije ću se osvrnuti na Božje vodstvo u našim životima.
Bog nam svima govori, zar ne?
Govori nam kroz svoju Riječ, kroz okolnosti, kroz svjedočanstvo Duha, kroz zajednicu Svetih (crkvu) i naravno - kroz molitvu.
Ono što se od nas očekuje, ono što bismo sami bez nagovora trebali željeti i što, nadam se, svi činimo, jest da budemo poslušni onome na što nas On poziva.
To također znači da trebamo stati pred Boga sa čvrstim uvjerenjem da je On pouzdan vodič kroz sve životne situacije.
Imamo li na umu da je, kao što to Riječ jasno kaže: “svaki dan nova milost” biti će nam lako sa zahvalnošću i pouzdanjem uperiti oči na Gospodina u svim našim molitvama.
O tome jako lijepo govori Psalam 123:1-2
“Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš.
Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice
tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.”
Ako imamo čvrsto pouzdanje u neograničenu moč Stvoritelja neba i zemlje, lako će nam biti sa pouzdanjem moliti za sve zamislive i nezamislive situacije koje mogu zadesiti nas i naše bližnje.
Bez obzira radi li se o molitvi slavljenja i zahvale Bogu, molitvi prošnje u kojoj tražimo od Boga da ispuni neku našu potrebu ili o neprocjenjivo važnoj zastupničkoj molitvi, od životne je važnosti da u svojim srcima budemo slobodni uistinu sve predati u Gospodnje ruke.
Primječujem ipak, najprije kod sebe, a zatim i kod nekih drugih ljudi koji su mi o tome bili slobodni pričati, jednu veoma učestalu prepreku za učinkovitu molitvu.
Zapreka učinkovitoj molitvi, dakako, može biti raznih, ali ja sada želim posebno govoriti samo o jednoj.
Mnogi od nas, naime, kao da u dubini svog srca gajimo određeno nerazumno nepovjerenje u potpunost i bezuvjetnost Božje ljubavi prema nama. Otud i prikrivena bojazan da Bog možda neće biti kadar ili zainteresiran ispuniti našu molitvu.
Nije li to zapravo drugi način da kažemo da Mu ne vjerujemo dovoljno?
Iako svojim razumom znamo da nas Bog sve ljubi, kada zapadnemo u poteškoće, a nečastivi nas optuži da smo pred Bogom nedostojni tolike Njegove ljubavi, često se pokaže da unutar nas postoji određena sumnja da baš nas, takve kakvi jesmo, svemogući Bog može i dalje jednako silno voljeti.
Zaboravljamo pri tome da smo mi Njegova djeca i da nas naš nebeski Otac voli na jednako potpun način na koji mi volimo svoju djecu.
Na pamet mi sada dolazi jedna misao koju sam ovih dana pročitao:
Ako ne možemo li pojmiti da je svatko od nas Bogu poseban, dragocjen i neprocjenjiv, dovoljno je da se prisjetimo ljubavi roditelja prema svojoj djeci.
Upitate li bilo koga od nas koji imamo djecu koje od njih više volimo, vjerujem da ćete dobiti sasvim očekivan odgovor: “ja svu svoju djecu volim podjednako!”.
Međutim, iako svoju djecu volimo jednakom ljubavlju, svako je dijete drugačije od drugih i na svoj način posebno, pa tako i mi, uvažavajući njihovu različitost svako od njih volimo na poseban način.
Dakle, unatoč tome što ih podjednako volimo, svatko od njih nam je “posebno drag”. I kao što u toj posebnosti voljenja nema (ili barem ne bi trebalo biti) favoriziranja jednog dijeteta na štetu drugoga, tako i Bog, u svojoj pravednosti, svako svoje dijete podjednako voli i za svakoga od nas može reći da mu je “posebno drag”.
Možemo li i srcem, a ne samo razumom, prihvatiti da je svatko od nas Bogu posebno drag i da svakoga od nas voli jednakom dozom svoje savršene i cjelovite ljubavi?
Bog koji je savršen u svoj naravi, sve radi savršeno. Tako i kada ljubi, čini to savršeno i bez zadrške. Njegova ljubav prema nama, prema tebi i prema meni, savšena je, potpuna i bezuvjetna!
Zato kada molimo, trebamo moliti sa potpunim pouzdanjem da smo ljubljena Djeca Božja čiji glas u molitvi naš Nebeski Otac sa radošću sluša!
Budimo dakle svjesni Božje potpune ljubavi prema nama, stavimo svo svoje pouzdanje u Njega i dok molimo da “bude njegova volja” neka nas hrabre stihovi iz 46 Psalma 2-4:
“Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.
Nek' buče i bjesne valovi morski, nek' bregovi dršću od žestine njihove:
s nama je Jahve nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!"
Post je objavljen 28.07.2010. u 13:18 sati.