Danas sam se jako iznenadio kada sam na VIDI-jevom forumu pronašao svoje vlastito pismo!
Napisao sam ga prije nešto manje od godinu dana jednom poznaniku - forumašu koji živi na drugoj strani ove naše male plave lopte zvane Zemlja. Kako ovo pismo autentično svjedoći o stanju duha jednog novoobračenika, učinilo mi se zgodnim prenjeti ga ovdje zajedno sa uvodnim komentarom dotičnog gospodina...
U proljece ove godine dobio sam jedno pismo. Pismo toliko lijepo, pismo toliko o ovoj temi i ovom nasem forumu i nasem adventu, da mogu ustvrditi da je to pismo postalo dijelic mog vlastitog srca.
Nemam dozvolu da ga objavim a ipak cu ga odje objaviti jer ovakove stvari obogacuju i posvecuju zivote, objasnjavaju smisao zivota i dilemu apsolutne ljubavi.
Neki od vas ce prepoznati autora a svima vam zelim da ovo pismo uzmete kao dar ljubavi i vjere u dobro i dobrotu ljudi koji ovdje zalaze.
Lijep pozdrav dragi moj barba "____" :-)
Dani prolaze (pre)brzo. Nisam imao vremena napisati pismo odmah pa sam rekao napraviti cu to kad dodjem s posla kuci. Naravno, nisam napravio. Zatim sam rekao: sutra cu, a sutra sam ponovio isto...
Istina je da sam zelio sjesti i napisati ovo pismo, ali nisam to zelio
napraviti ovako kako sada radim: na brzinu, u grcu da sve sto zelim barem naznacim, ako ne vec i kazem, prije nego me netko omete...
Ali, sada nema izgovora. Pisem s posla, u nekom malom vremenskom zakutku izmedju jednih i drugih obaveza. Na to mi se sveo zivot :-(
---
Na forumu smo svi prisni i persiranje nije prihvacena praksa. U zivotu, kad
nekoga upoznamo, persiramo ga jer to nalaze pristojnost. Kasnije, neke osobe upoznamo bolje, pa neke nastavimo persirati, a s nekima se sprijateljimo i persiranje prestaje. Neke tada nastavljamo persirati iz postovanja.
Moji roditelji su godinama (a mama cak i sada) svojim najboljim prijateljima govorili "Vi" iskazujuci time svoje godinama nepomuceno postovanje prema njima.
Priznajem, malo sam neformalniji od njih, mozda malo i previse pod utjecajem "novog vremena" koje je pobrusilo onu finu glazuru uljudnosti koju smo nekada imali...
Ne znam, dragi "______", mozda moja odluka da zamenarim konvencije nije opravdana, ali postoje u mojem zivotu neki dragi ljudi za koje mi je premalo reci "Vi". Jedan od takvih ljudi si Ti. Nadam se da mi neces zamjeriti ovu odluku, jer u mom srcu vec odavno nisi ni stranac ni obican poznanik...
---
Sto da kazem? Proslo je nekoliko godina, dugo me nije bilo na forumima, a ne bi me ni sada bilo da se nisam sjetio onih lijepih vremena. Umjesto klasicnog pisma podijeliti cu s Tobom neke misli o kojima ne pisem na forumu... :-)
---
Znas,kad bi to bilo moguce, volio bih se vratiti u ona vremena! Imao sam upola manje obaveza, upola manje odgovornosti, a i placa mi je bila upola manja :-) Ali sam bio dvaput mirniji, i valjda dvaput sretniji.
Svakako, nisam nesretan. Toliko se lijepih stvari dogodilo u medjuvremenu, a s njima i neke ruzne. Tako to u zivotu mora biti. Zapravo, ako izuzmem ocevu smrt, koju ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti, nemam prava tuziti se niti zivotu prigovarati bilo sto.
Mislim da mi je u zivotu oduvijek bila podarena velika milost. Za sve ove
godine, sve lose stvari koje mu mi se dogodile, uglavnom su me ostavile
netaknutog. Iz svake sam mnogo toga naucio, ali neke stvarne, trajne, stete nisam imao.
Trideset pet godina sam zivio ne poznavajuci i ne priznavajuci Boga.
Posljednjih dvadeset sam Ga trazio, makar toga nisam bio svjestan. Ali, sad tek uvidjam kako je citavo vrijeme bio sa mnom, uz mene i kako me njegova milost obilno zaljevala. Kako je to cudesno! Kako to mora zvucati nevjerojatno i suludo nekome tko nije upoznao Bozju ljubav? Prije samo pola godine i meni bi to zvucalo sumanuto, a gle sad?
Ne zelim biti vjerski fanatik, fanatizam bilo kakve vrste me odbija i plasi,
ali kada govorim o Bogu, ne mogu se zaustaviti, ne mogu ostati hladno
racionalan. Svakim danom sve vise uvidjam kako "biti vjernik" zapravo ne znaci nista i kako od puke tradicije nema koristi. Umjesto toga shvacam, i to mi se stalno iznova potvrdjuje, da je citav sustav vrijednosti kojima sam odmalena ucen, postavljen naopako. Stovise, uvidjam da u moje zivotu Gospodin treba imati celnu poziciju. Uistinu, sve vise shvacam da u zivotu nema niceg vaznijeg. Ni ja, ni moja supruga, pa cak ni moj "mali centar svemira", moj sin, nismo po vaznosti ispred Njega. Zastrasuje me stoga pomisao da bih se mogao naci u poziciji da prosudjujem izmedju odanosti Bogu i odanosti svome sinu, jer sve vise shvacam da je jedini ispravan izbor izabrati Boga, a iskreno, ne vjerujem da bih mao snage takav izbor izabrati. I eto, gle, kako u trenu razotkrivam u sebi ono sto najvise mrzim...
Nije, doista, lagano krscanstvo. Ali je nepresusan izvor snage i radosti i
doista moj zivot vise nije isti.
Sjecam se sada onog naseg foruma "Sagrada familia" i toga kako sam mnogo toga citao odmahujuci glavom uz umisljeni osmjeh na uglu usana. "Krasni ljudi" mislio sam "malo su zatucani s tim svojim idejama, ali divni su ljudi..." Kako sam samo bio glup naivno vjerujuci da sam "iznad" i "bolji".
Vrijeme me je demantiralo, srecom "just in time" :-)
I sada, drugim ocima gledam svoj zivot. Promatram nacin na koji zivim i sve vise uvidjam da je vrijeme za korjenite promjene. Svakim danom imam sve vise obaveza, sve vise trke za golo prezivljavanje. Svake godine zivim sve brze, stres je sve veci, a i dalje sam tamo gdje sam bio, trcim mrtvu trku.
Vec dugo sanjam o jednostavnom zivotu, od poslijepodnevnom odmoru, o igri sa sinom, o vecerima uz televizor u krugu obitelji... Umjesto toga, svakodnevnica je jurnjava s posla na rucak, zatim sto prije otici tamo "gdje gori" (u trgovinu, u banku, na sastanak...), potom sto prije sjesti za racunalo i raditi, u medjuvremenu nazivati ljude, dogovarati poslove, slati racune...
I sto na kraju bude?
Fijasko. Prije nisam razumio, nisam znao, a sada sve vise razmisljam o
Isusovim rijecima: "Trazite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve ce vam se ostalo dodati." (Lk.12,33)
I svakim danom se sve vise osvjedocavam da je to istina i u mojem zivotu.
Sve vise radim, ali sve manje imam.
Mozda sada imam malo vise novca (doista, tek malo ali uvijek dovoljno), ali imam i sve manje zajednistva s obitelji, sve manje ljubavi, sve manje zivota.
Medjutim, uvidjam da me Bog doista nikada nije iznevjerio. Kada mi lose ide, sada to tek vidim, to su oni trenuci u kojima ja u svojoj slabosti odlutam ka Svijetu umjesto ka Njemu. A kada sam ustrajan u molitvi, kada gradim svoj odnost sa mojim Nebeskim ocem, sve je drugacije! Tada se stvari okrecu u moju korist. Dakako da to ne znaci kako je uvijek sve onako kako sam ja to zamislio, ali uvijek se na kraju pokaze dobro za mene i moju obitelj.
Znam da Ti pisem o stvarima koje su samo meni nove, ali to je ono sto mi se dogadja ovih dana :-)
Eto, ne bih duljio za ovaj put. Zelio bih cuti kako si i sta ima novo u
dalekoj Kanadi? Takodjer, ako ima nesto sto bih Ti mogao reci o ovom nasem lijepom kraju, samo reci.
Srdacan pozdrav,
"_______"
(umjesto odgovora MOIX)
'Kršćanstvo je izjava koja ako je lažna, onda je beznačajna, a ako je istinita, onda je od ključne važnosti. No, nikako ne može biti osrednje značajna.'
C.S.Lewis, Timeless at heart, Christian Apologetics (Fount).
Problem sa krščanstvom danas je u tome što je forma polako zamjenila sadržaj u našem poimanju onoga što nam je Isus Krist poručio svojom veličanstvenom žrtvom. Ne kažem da se to dogodilo svima, jer nije, no sve je više ljudi koji se nazivaju krščanima, a svojim životom odaju da unatoč tradiciji koju prakticiraju ne posjeduju istinsko razumjevanje biti krščanskog nauka.
Zato je i moguće da netko, pa makar on bio i svečenik, kaže da je grijeh samo ono što naša savjest prepozna kao grijeh. Ova tvrdnja može biti veoma opasna ako je ne shvatimo ispravno. Naime, istina je da nam Duh Sveti svjedoći putem naše savjesti o našim postupcima, pa je ova izjava u jednoj dimenziji sagledavanja točna, ali je ne bi smjeli primiti kao izliku. Nije, naime, savjest jedini kriterij prepoznavanja grijeha, niti je grijeh određen glasom savjesti.
Grijeh je definiran Božjom riječju – Bog ga je osobno definirao za nas. Problemi nastaju kada sebi uzemo za pravo razmišljati o Bogu na način kao što bi razmišljali o nekome od nas. Jer, Bog sasvim sigurno nije čovjek i čovjek ne može razumjeti Njegove razloge temeljem svojeg (ograničenog) ljudskog iskustva. O Bogu možemo saznati samo onoliko koliko nam je On dao da znamo, ali ne zato što Bog ne bi želio da ga poznajemo, (zapravo, siguran sam da Bog želi da ga što bolje upoznamo), već jednostavno zbog toga što je čovjeku nemoguće spoznati Stvoritelja.
Ilustracije radi, sjetimo se samo Njegovih atributa: sveprisutan, svemočan, svevremenski, tvorac univerzuma... kako bismo mi, ograničena ljudska bića, to uopće mogli sebi predočiti? Doista, jedino što možemo je, svaki za sebe, oslušnuti svoje srce, odvagnuti sve argumente i odlučiti se: vjerovati (mu) ili (mu) ne vjerovati.
Ne možemo, doista, Božju rijeć uzeti kao djelomični istinu – ona to ili jest ili nije. Ako nije istinita, onda je sve u što vjerujemo lišeno smisla, a mi smo u zabludi. S druge strane, ukoliko Božja riječ (Biblija) jest istinita, onda mora biit istinita u cijelosti. Ili čitava ili nikakva. Možda ovo na prvi pogled zvuči pomalo zbunjujuće, ali stvari stoje upravo tako.
Ako je Bog zaista dobar, vjeran, istinit i dosljedan, što su samo neki od atributa kojima ga opisujemo, onda zacjelo neće skakati sam sebi u usta pa čas izjavljivati jedno, a čas drugo? Dakle, ako je Bog istinit, i Biblija mora u cjelosti biti istnita.
Promotrimo li Bibliju, vidjeti ćemo da su svi zapisi u njoj u savršenom međusobnom skladu. O tome svjedoći i čitava vojska bibličara koji na sve dostupone načine proučavaju njenu vjerodostojnost, no ne nalaze ništa doli fascinantne činjenice da je zapisana Božja riječ sva ova stolječa prošla doslovno neizmjenjena u bilko kojem svom dijelu! Ako dakle priznajemo da joj je autor Bog, a da su je napisali ljudi nadahnuti Duhom Svetim, moramo je ili prihvatiti čitavu ili je čitavu odbaciti.
Krščanstvo uistinu nije prekruto ako ga razumijemo. Problem je što rijetko imamo priliku čuti čitavu istinu. Ona, naime, nije uvijek ružičasta. Mnogi su među nama, a poglavito među dijelom svečenstva (nebitno o kojoj denominaciji govorili) koji se ne usude 'popu reći pop, a bobu bob'. Oni propovjednici koji propovjedaju o radostima i dostignučima u životu krščana, a ne spominju objektivne teškoće koje je za to potrebno istrpiti, gotovo su jednako tako loši za duhovno zdravlje krščana kao i oni među nama koji otvoreno zastupaju neprijateljski stav prema onima koji vjeruju. Uostalom, svi iz vlastitog života znamo da ništa u životu ne dolazi besplatno, te da se za sve dobre stvari valja itekako pomučiti tj. platiti cijenu.
Stoga, kada pročitam ili čujem iskreno sročene riječi poput ovih, dođe mi da zaplaćem od tuge:
'Zato jer sam dobra osoba, a po njihovim pravilima cu zavrsiti u paklu zajedno sa ubojicama. Jer sam grijesila. Ili je razlika samo u tome da se pokajem? Ako je samo to, onda pak svi mogu biti u raju.'
Doista, biti dobra osoba jest poželjno i potrebno, ali nije to sve što krščanstvo od nas zahtjeva. Ili, bolje rečeno, Isus Krist nas svojom svetom žrtvom poziva da se odlučimo i učinimo korak više.
Već sam pisao o tome kako grijeh caruje u svima nama. Iako postoje mnoge definicije grijeha, rekao bih to pojednostavljeno ovako: grijeh je sve što činimo, a što je protivno Božjoj volji. Bog, naime, ima svoje namisli za naše živote. On ne želi da traćimo život na zadovoljavanje požuda tijela, gomilanje materijanih dobara i opterečivanjem suvišnim obavezama. Istina, to ne znači da ne trebamo raditi, zarađivati i zadovoljavati svoje potrebe, ali znači da im ne smijemo robovati. U pogledu toga, Njegova je riječ jasna, i svi vrlo dobro znamo što bismo trebali činiti.
Međutim, nije tajna da je čovjeku vrlo teško, a ponekad i sasvim nemoguće živjeti u potpunosti neporočno. Mnoga nas iskušenja napastvuju, a mi smo sami po sebi slabi i podložni svakovrsnim štenim utjecajima. Stoga nije čudo da se i najboljima među nama s prije ili kasnije dogodi da posrnemo i počinimo grijeh. To je sasvim razumljivo i očekivano. Koliko znamo, valjda je samo jedna osoba ikada živjela život u potpunosti pravedan i bez grijeha. Pogađate, to je Isus.
Razlog je to zbog kojega je Isus žrtvovao svoj život za nas – kako bi smo se mogli spasiti. Svojom snagom, ni uz najbolju volju i njaveču žrtvu to ne bismo bili kadri uraditi. No , Isus nam je svojom žrtvom omogučio da ipak zadobijemo spasenje i život vječni. 'Sve' što je potrebno je iskreno uzvjerovati da je On naš Spasitelj i Gospodin, a tko uzvjeruje – dati će mu se!
Cinici bi kazali kako to onda znaći da možemo uraditi bilo što – ionako je dovoljno samo da se pokajemo i čisti smo, no to baš i nije tako. Isus zna da smo slabi i da u svojoj snazi ne možemo nadvladati grijeh. No On ga je pobjedio za nas. On nam je omogučio da spasenje ne zadobijemo po zaslugama, nego po milosti. Uvjet je iskreno pokajanje. Iskreno pokajanje, pak, znači voljno i svijesno odricanje od svega što je grešno. Takvo postupanje proizvodi u nama htjenje i djelovanje da se promjenimo i doista, Bog nam uz oprost daje i novo srce. To novo srce više ne čezne za griješnim navadama tijela, nego rođeno od Duha, Duhu i istini teži. Naše je 'samo' da ustrajemo na tom putu, i da se, svaki puta kada posrnemo, uspravimo i nastavimo s vjerom koračati u onome smjeru u kojemu nas je uputio naš Gospodin. On nas tamo več čeka!
Upravo zbog toga što je za spasenje neophodna naša voljna i iskrena odluka, te potpuno povjerenje u otkupiteljsku moć Spasitelja, neće biti svi spašeni, makar su svi pozvani.
Doista, nije krščanstvo prekruto, nego smo mi kruti u svojim stavovima.Ukoliko iskreno i svim srcem pripadamo Gospodinu, trudimo se živjeti onako kako On to želi od nas i dozvoljavamo si da se ispunjavamo Njegovom ljubavlju, naši životi postti će radosni i vrijedni življenja!
Biti kršćanin je...?...
Doista, što znači biti kršćanin?
Sasvim sigurno to ne znači propovijedati ljubav, a prosipati žuč svaki put kada nam se netko suprotstavi.
Također, ne možemo nekoga smatrati kršćaninom samo zato što svake nedjelje odlazi u crkvu, a ostale dane u tjednu robuje svjetovnim stvarima i požudama tijela.
Ne čini kršćanina kršćaninom ni sama spoznaja da Bog postoji. Doista, malo tko bi se mogao nazvati ateistom ako bi to bio kriterij!
Kršćaninom naš čini voljno prihvaćanje Božje volje u našim životima, spremnost da u svakom trenutku vodimo računa da li su stvari koje radimo Bogu ugodne.
Kršćaninom nas čini nepatvorena ljubav koja izvire iz našeg srca.
Doista, kršćaninom nas ne čini znanje, ma koliko važno bilo. No, ako netko misli da je dovoljno samo reći 'Bože, ja te prihvaćam i molim te da mi oprostiš sve grijehe' i zbog toga biti spašen, vara se.
Istina, ne može se postati kršćaninom ako ne uzvjeruješ i ne prihvatiš Gospodina, ali to mora biti iskreno, a ne hinjeno.
Nakon toga se, sasvim sigurno moramo iskajati za sve svoje grijehe, ali i to ne smije biti deklarativno, nego istinski, svim svojim srcem i svom dušom svojom.
Tada ćemo, sasvim sigurno, biti razriješeni grijeha i zadobiti spasenje po milosti vjere u našeg osobnog spasitelja Isusa Krista.
Pišem sve ovo zato što onaj tko se zaista iskreno pokaje i uzvjeruje zadobiva novo srce, očišćeno od grijeha i ispunjeno Božjom ljubavi.
Tada nas Duh sveti ispunjava i probuđuje u nama novog čovjeka. Taj novi čovjek, rođen Božjom milošću, ima sasvim drugačija htjenja od staroga čovjeka. On više ne želi slijediti želje svijeta, već želje Boga svoga i Gospodina Isusa Krista.
Nanovorođeni je čovjek željan učiti kako ugoditi svome Bogu, željan je naučiti ga štovati na Bogu ugodan način, i vrlo često želi postati Isusov učenik kako bi pokušao postati što sličniji njemu.
Ispunjen Duhom svetim, on zaista ljubi Isusa. Sve to u njemu izaziva želju da zauvijek usmrti starog, grešnog čovjeka sebi.
Nanovorođeni čovjek tada treba donijetii jednu važnu odluku: želi li ostati samo spašen ili želi ispuniti Kristovu želju i postati Njegov učenik.
Osobno ne vjerujem da se dugo može ostati 'samo spašen'. Život pred nas donosi brojna iskušenja, i ako se ne hranimo duhovnom hranom, ako se prepustimo i ne potrudimo učiti i učvršćivati našu vjeru u Gospodina i povjerenje u Njegovo sveto vodstvo u našim životima, vjerojatno nećemo drugo morati čekati na trenutak kada ćemo pokleknuti pred iskušenjima svijeta i ukaljati dušu neiskajanim grijehom.
Zaista, vjerujem da je duhovni rast iznimno važan za svakog kršćanina i da nikada ne bi smjeli dozvoliti sebi da prođe dan, a da u njemu nismo imali zajedništvo s Bogom.
No, za razliku od nanovorođenja duhovni rast se ne može ostvariti preko noći.
To je proces koji zahtjeva ne samo vrijeme, nego i potpuno povjerenje u Božje vodstvo. Taj proces zahtjeva puno truda, puno napornog rada, ali i nagrađuje radošću i mirom koji je iznad svakog uma i razuma.
Ništa što vrijedi u životu nije lako, no i sami znamo da mnoge teške stvari ne izgledaju tako teške kada ih jednom napravimo. No, također znamo da je svaka dobra stvar koju smo napravili nagrađena radošću i mirom u našim srcima.
Gospodin nas je pozvao da budemo njegovi učenici. Razmislimo o tome želimo li ga slijediti.
Rekli bismo da je odgovor jasan i jednostavan. Uostalom, tko ne bi izabrao život umjesto smrti?
Ipak, zašto onda uporno izabiremo robovati požudi?
Toliko je teško biti neporočan kada ti se svakakve misli vrzmaju po glavi. Recimo, dok sjedim za računalom i nešto radim odjednom mi negdje iz mračnog kutka uma doplovi polumisao. Kažem polumisao, jer je nisam svjesno promislio. Ona je dolutala odnekud, ili od nekoga, ali taj netko nije Bog.
Polumisao je veoma nezgodna. Čim se javi odmah znam: gle, opet je došla da me napastvuje!
Polumisao se tiho prikrada negdje u pozadini mojih misli. Nečujno se zakriva drugim mislima i traži put k mojem uhu da mi šapne svoju malu grešnu poruku. Ona dobro zna što radi, jer čim mi se dovoljno primakne nepogrešivo mi govori kako bih baš mogao uraditi nešto od čega me prožmu žmarci iščekivanja po čitavom mojem grešnom tijelu.
Da, moje je tijelo grešno. Grešan sam i ne umijem uvijek izmaći požudama svoga tijela. Mislte li da vi ste drugačiji? I ja sam to za sebe dugo godina mislio...
Polumisao zna da se ne može dugo skrivati. Ona uostalom i želi da je postanem svjestan, pa se ubrzo posve razotkriva kao misao. Ali ne bilo kakva misao, nego ona slatkorkječiva, umiljata, zavodljivo čeznutljiva pohotnica koja izgovara Upravo One Riječi o stvarima za koje znam da ih ne želim čuti, ali za koje nisam uspio izbrisati iz svog srca sječanje na vrijeme kada sam ih radio bez srama i bez spoznaje da mi štete.
Naravno da se suprotstavljam tome. To me ne zanima, kažem, no svjestan sam da to nije u cjelosti istina. Jer, možda bi bilo ugodno to uraditi kada bih samo smjeo, a ne smijem. Imam, doduše, mogućnost izbora, ali znam da ću, ako izaberem poslušati tu malu podlu misao iznevjeriti sve ono u što vjerujem. A upravo je to ono što ona želi!
Osječam da u meni želja raste. Ta grešna misao traži moje slabe točke, ispituje ih, kuca na vrata moga uma, u nadi da će ih barem u jednom trenutku naći otključana. Oboje znamo: dovoljan je samo trenutak, možda tek malo okljevanje dok bacam oprezan pogled prema njenom licu punom obečanja da budem zarobljen. Poučen iskustvom, upirem se oduprijeti i ne misiliti na njeno uporno kucanje i nagovaranja. Nastojim misliti na nešto drugo, nebitno što, samo da prigušim taj glas u mojoj glavi.
Ponekad mi uspije, a ponekad ne. Zapravo, često mi to ne pođe za rukom i misao nastavlja šaputati svoje slatkle laži u moje uho...
Koliko mogu izdržati?
Ne znam, ali jedno znam: premda možda imam dovoljno snage da joj se oduprem, nemam dovoljno ni mudrosti ni čvrstine da budem siguran da to doista mogu. Znam kako ne smijem riskirati pa odučujem zazvati Gospodina da mi da snage izdržati i ne pokleknuti iskušenju.
No, vrlo često sam do tada već zaluđen utvarnim sirenskim zovom. Stidim se reći, ali vrlo često zastanem i nastavim osluškivati taj zov. Ima u njemu nečeg jezovito privlačnog, nečeg što tako lako ovlada nama ako mu samo pružimo priliku! Ako samo zastanemo okljevajući začas možemo biti poput onog miša što od straha pred zmijom odrveni umjesto da pobjegne.
Priznajem svaki put iznova vodim tu bitku sa svojim tijelom. Moje tijelo bi tako rado prihvatilo ponudu. Njemu se sviđaju slatke laži.
A laži ubijaju. Znate to?
Možda to tako na prvi mah ne izgleda, ali laži doista ubijaju. Ako im nasjednemo i povjerujemo kako nam se ništa neće dogoditi ako malo, sasvim malo zavirimo tamo gdje ne bismo smjeli – izgubljeni smo...
Koliko sam samo puta na takav način pao! Sram me je o tome govoriti, ali to mi se dešava. Još uvijek.
Čovjek sam. Slab i umišljen da mnogo toga mogu uraditi u svojoj snazi. Premda se trudim vjerovati Bogu i u Njega se uzdati u svemu što radimi čim se predamnom ispruži neki problem, zaboravljam na sve i pokušavam sam, svojom snagom sve razriješiti...
Nisam po tome različit od drugih ljudi, ali želio bih, tako bih silno želio biti!
Pisano je:
“Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno, a koji po duhu, za onim što je Duhovo: težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjem ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti.” (Rim.8: 5-8)
Nije li onda čudno što tako često izabiremo grijeh?
Večeras sam ostavio jedan post na VIDI-jevom forumu. Tema je bila "Abortus ili ubojstvo nerođenih", a diskusije se u tom trenutku dotakla predbračnog seksa. Donosim dijelić mojeg viđenja problematike.
Naravno da se ne morate s njime složiti, a ni ja se s njime ne bih složio da ste me to pitali recimo prije godinu-dvije...
No, najbolje da krenem od početka.
Nisam rođen u krščanskoj obitelji. Krščanstvo sam prihvatio u 36-oj godini, a sve dotle sam lutao tragajući za nečim što sam nazivao Istinom, osječao da postoji, ali baš i nisam imao puno veze o tome što bi to trebalo biti.
Imao sam, za današnje pojmove, prosječan ljubavni život. Relativno kasno sam imao prvu vezu, no zato sam vrlo brzo upoznao sve 'čari' predbračnog seksa. No dobro, ne baš sve - nikada nisam (hvala dragom Bogu) imao situaciju sa neželjenom trudnočom. Bio sam sve skupa sa nekih osam ili devet cura, a sa šest od njih sam imao seksualne odnose. Nisam nikada bio od onih koji 'šaraju', iskreno sam volio sve svoje djevojke, a s večinom od njih sam vodio ljubav (a ne tek upražnjavao seks). Nijednu vezu, osim posljednje prije braka nisam prekinuo ja, a sve su trajale, iz perspektive mojih vršnjaka "dugo".
Nakon što sam okončao tu posljednju vezu upoznao sam svoju sadašnju suprugu i već od početka nekako znao da je baš to 'ona prava'. Neko smo vrijeme hodali, pa se ona preselila k meni, da bi se na kraju vjenčali.
S vremenom sam polako počeo mjenjati svoje mišljenje o braku i predbračnom seksu, a jedna od prvih stvari koje sam dokonao bila je čisto svjetovna.
Zapitao sam se u kakvom odnosu stojim ja sa više ili manje bogatim seksualnim iskustvom i netko tko je u brak uplovio bez ikakva iskustva?
I znate što sam shvatio?
Ja, koji sam toliko toga probao i toliko toga unaprijed znao bio sam u opasnosti da svoju suprugu u krevetu uspoređujem sa svim onim curama s kojima sam vodio ljubav. Kad malo razmislite o tome vjerujem da uviđate kako to može biti veoma razorno za brak. S druge strane onaj tko je u brak ušao bez takve vrste isustva, ma kakav god da mu je ljubavni život, nema ga s čime uspoređivati pa mu se samim tim daleko lakše zadovoljiti sa postoječim stanjem (jer ne zna za bolje!) i ne postavljati si glupa i opasna pitanja.
Mislim da sam ovdje imao više sreće nego pameti jer osim sitnih primjedbi na učestalost vršenja bračnih dužnosti, bitnijih zamjerki nikada nisam imao :-)
Ovo je bilo moje prvo razmišljanje, ali kada sam najzad upoznao Krista i njegov nauk, te kada sam započeo pručavati Riječ Božju, pronašao sam one dijelove pisma koji govore o odnosima između muškarca i žene i shvatio da je ovaj zaključak, ma koliko on imao ili ne imao smisla u naravi zapravo sasvim besmislen i nepotreban.
Naime, izučavajući Božju riječ shvatio sam prave razloge zbog kojih predbračni seks predstavlja onu vrstu dijela koja Bogu nisu ugodna, a koja nazivamo grijehom. No, shvatio sam također, da se tim pravilima nitko neće i ne može podvrgnuti ukoliko ih dobro ne prouči i sam za sebe ne shvati koji su stvarni razlozi zbog kojih zapravo činjenje nečeg takvog kao što je predbračni seks predstavlja grijeh.
Moram biti do kraja iskren pa priznati da sam i nakon što sam postao krščanin dugo vjerovao da je taj dio Božjih odredbi koji se veže uz muško-ženske odnose i seksualne prijestupe, besmislen i zastario, no tek sada, svojom slobodnom voljom i s punim razumjevanjem prihvačam apsolutnu opravdanost svih tih i takvih odredbi koje sam ranije smatrao zaostalim i primitivnim.
Ovo što sam napisao, također ne znači da je sve ono čemu nas od malena uče naši očevi ili naši djedovi i bake, a priori točno. Neosporna je člinjenica da su mnogi moralni stavovi u našem društvu još uvijek kombinacija tradicije i neznanja, da ne kažem primitivizma. No, ono što je od Boga dano, jednako je suvremeno danas, kao što je bilo prije jučer ili kao što če to biti sutra.
Kako rekoh u uvodu, možda se sa moji stavovima nečete složiti, no ako je tako, ja vas pozivam da uzmete Biblije u svoje ruke i pažljivo proučite što Bog kaže o tome. Ako iskreno i s razumjevanjem zavirite u dubinu svoga srca uvjeren sam da ćete doći do istih zaključaka kao i ja.
Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?
ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com
Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak