(umjesto odgovora MOIX)
'Kršćanstvo je izjava koja ako je lažna, onda je beznačajna, a ako je istinita, onda je od ključne važnosti. No, nikako ne može biti osrednje značajna.'
C.S.Lewis, Timeless at heart, Christian Apologetics (Fount).
Problem sa krščanstvom danas je u tome što je forma polako zamjenila sadržaj u našem poimanju onoga što nam je Isus Krist poručio svojom veličanstvenom žrtvom. Ne kažem da se to dogodilo svima, jer nije, no sve je više ljudi koji se nazivaju krščanima, a svojim životom odaju da unatoč tradiciji koju prakticiraju ne posjeduju istinsko razumjevanje biti krščanskog nauka.
Zato je i moguće da netko, pa makar on bio i svečenik, kaže da je grijeh samo ono što naša savjest prepozna kao grijeh. Ova tvrdnja može biti veoma opasna ako je ne shvatimo ispravno. Naime, istina je da nam Duh Sveti svjedoći putem naše savjesti o našim postupcima, pa je ova izjava u jednoj dimenziji sagledavanja točna, ali je ne bi smjeli primiti kao izliku. Nije, naime, savjest jedini kriterij prepoznavanja grijeha, niti je grijeh određen glasom savjesti.
Grijeh je definiran Božjom riječju – Bog ga je osobno definirao za nas. Problemi nastaju kada sebi uzemo za pravo razmišljati o Bogu na način kao što bi razmišljali o nekome od nas. Jer, Bog sasvim sigurno nije čovjek i čovjek ne može razumjeti Njegove razloge temeljem svojeg (ograničenog) ljudskog iskustva. O Bogu možemo saznati samo onoliko koliko nam je On dao da znamo, ali ne zato što Bog ne bi želio da ga poznajemo, (zapravo, siguran sam da Bog želi da ga što bolje upoznamo), već jednostavno zbog toga što je čovjeku nemoguće spoznati Stvoritelja.
Ilustracije radi, sjetimo se samo Njegovih atributa: sveprisutan, svemočan, svevremenski, tvorac univerzuma... kako bismo mi, ograničena ljudska bića, to uopće mogli sebi predočiti? Doista, jedino što možemo je, svaki za sebe, oslušnuti svoje srce, odvagnuti sve argumente i odlučiti se: vjerovati (mu) ili (mu) ne vjerovati.
Ne možemo, doista, Božju rijeć uzeti kao djelomični istinu – ona to ili jest ili nije. Ako nije istinita, onda je sve u što vjerujemo lišeno smisla, a mi smo u zabludi. S druge strane, ukoliko Božja riječ (Biblija) jest istinita, onda mora biit istinita u cijelosti. Ili čitava ili nikakva. Možda ovo na prvi pogled zvuči pomalo zbunjujuće, ali stvari stoje upravo tako.
Ako je Bog zaista dobar, vjeran, istinit i dosljedan, što su samo neki od atributa kojima ga opisujemo, onda zacjelo neće skakati sam sebi u usta pa čas izjavljivati jedno, a čas drugo? Dakle, ako je Bog istinit, i Biblija mora u cjelosti biti istnita.
Promotrimo li Bibliju, vidjeti ćemo da su svi zapisi u njoj u savršenom međusobnom skladu. O tome svjedoći i čitava vojska bibličara koji na sve dostupone načine proučavaju njenu vjerodostojnost, no ne nalaze ništa doli fascinantne činjenice da je zapisana Božja riječ sva ova stolječa prošla doslovno neizmjenjena u bilko kojem svom dijelu! Ako dakle priznajemo da joj je autor Bog, a da su je napisali ljudi nadahnuti Duhom Svetim, moramo je ili prihvatiti čitavu ili je čitavu odbaciti.
Krščanstvo uistinu nije prekruto ako ga razumijemo. Problem je što rijetko imamo priliku čuti čitavu istinu. Ona, naime, nije uvijek ružičasta. Mnogi su među nama, a poglavito među dijelom svečenstva (nebitno o kojoj denominaciji govorili) koji se ne usude 'popu reći pop, a bobu bob'. Oni propovjednici koji propovjedaju o radostima i dostignučima u životu krščana, a ne spominju objektivne teškoće koje je za to potrebno istrpiti, gotovo su jednako tako loši za duhovno zdravlje krščana kao i oni među nama koji otvoreno zastupaju neprijateljski stav prema onima koji vjeruju. Uostalom, svi iz vlastitog života znamo da ništa u životu ne dolazi besplatno, te da se za sve dobre stvari valja itekako pomučiti tj. platiti cijenu.
Stoga, kada pročitam ili čujem iskreno sročene riječi poput ovih, dođe mi da zaplaćem od tuge:
'Zato jer sam dobra osoba, a po njihovim pravilima cu zavrsiti u paklu zajedno sa ubojicama. Jer sam grijesila. Ili je razlika samo u tome da se pokajem? Ako je samo to, onda pak svi mogu biti u raju.'
Doista, biti dobra osoba jest poželjno i potrebno, ali nije to sve što krščanstvo od nas zahtjeva. Ili, bolje rečeno, Isus Krist nas svojom svetom žrtvom poziva da se odlučimo i učinimo korak više.
Već sam pisao o tome kako grijeh caruje u svima nama. Iako postoje mnoge definicije grijeha, rekao bih to pojednostavljeno ovako: grijeh je sve što činimo, a što je protivno Božjoj volji. Bog, naime, ima svoje namisli za naše živote. On ne želi da traćimo život na zadovoljavanje požuda tijela, gomilanje materijanih dobara i opterečivanjem suvišnim obavezama. Istina, to ne znači da ne trebamo raditi, zarađivati i zadovoljavati svoje potrebe, ali znači da im ne smijemo robovati. U pogledu toga, Njegova je riječ jasna, i svi vrlo dobro znamo što bismo trebali činiti.
Međutim, nije tajna da je čovjeku vrlo teško, a ponekad i sasvim nemoguće živjeti u potpunosti neporočno. Mnoga nas iskušenja napastvuju, a mi smo sami po sebi slabi i podložni svakovrsnim štenim utjecajima. Stoga nije čudo da se i najboljima među nama s prije ili kasnije dogodi da posrnemo i počinimo grijeh. To je sasvim razumljivo i očekivano. Koliko znamo, valjda je samo jedna osoba ikada živjela život u potpunosti pravedan i bez grijeha. Pogađate, to je Isus.
Razlog je to zbog kojega je Isus žrtvovao svoj život za nas – kako bi smo se mogli spasiti. Svojom snagom, ni uz najbolju volju i njaveču žrtvu to ne bismo bili kadri uraditi. No , Isus nam je svojom žrtvom omogučio da ipak zadobijemo spasenje i život vječni. 'Sve' što je potrebno je iskreno uzvjerovati da je On naš Spasitelj i Gospodin, a tko uzvjeruje – dati će mu se!
Cinici bi kazali kako to onda znaći da možemo uraditi bilo što – ionako je dovoljno samo da se pokajemo i čisti smo, no to baš i nije tako. Isus zna da smo slabi i da u svojoj snazi ne možemo nadvladati grijeh. No On ga je pobjedio za nas. On nam je omogučio da spasenje ne zadobijemo po zaslugama, nego po milosti. Uvjet je iskreno pokajanje. Iskreno pokajanje, pak, znači voljno i svijesno odricanje od svega što je grešno. Takvo postupanje proizvodi u nama htjenje i djelovanje da se promjenimo i doista, Bog nam uz oprost daje i novo srce. To novo srce više ne čezne za griješnim navadama tijela, nego rođeno od Duha, Duhu i istini teži. Naše je 'samo' da ustrajemo na tom putu, i da se, svaki puta kada posrnemo, uspravimo i nastavimo s vjerom koračati u onome smjeru u kojemu nas je uputio naš Gospodin. On nas tamo več čeka!
Upravo zbog toga što je za spasenje neophodna naša voljna i iskrena odluka, te potpuno povjerenje u otkupiteljsku moć Spasitelja, neće biti svi spašeni, makar su svi pozvani.
Doista, nije krščanstvo prekruto, nego smo mi kruti u svojim stavovima.Ukoliko iskreno i svim srcem pripadamo Gospodinu, trudimo se živjeti onako kako On to želi od nas i dozvoljavamo si da se ispunjavamo Njegovom ljubavlju, naši životi postti će radosni i vrijedni življenja!
Post je objavljen 24.11.2005. u 23:49 sati.