Danas sam se jako iznenadio kada sam na VIDI-jevom forumu pronašao svoje vlastito pismo!
Napisao sam ga prije nešto manje od godinu dana jednom poznaniku - forumašu koji živi na drugoj strani ove naše male plave lopte zvane Zemlja. Kako ovo pismo autentično svjedoći o stanju duha jednog novoobračenika, učinilo mi se zgodnim prenjeti ga ovdje zajedno sa uvodnim komentarom dotičnog gospodina...
U proljece ove godine dobio sam jedno pismo. Pismo toliko lijepo, pismo toliko o ovoj temi i ovom nasem forumu i nasem adventu, da mogu ustvrditi da je to pismo postalo dijelic mog vlastitog srca.
Nemam dozvolu da ga objavim a ipak cu ga odje objaviti jer ovakove stvari obogacuju i posvecuju zivote, objasnjavaju smisao zivota i dilemu apsolutne ljubavi.
Neki od vas ce prepoznati autora a svima vam zelim da ovo pismo uzmete kao dar ljubavi i vjere u dobro i dobrotu ljudi koji ovdje zalaze.
Lijep pozdrav dragi moj barba "____" :-)
Dani prolaze (pre)brzo. Nisam imao vremena napisati pismo odmah pa sam rekao napraviti cu to kad dodjem s posla kuci. Naravno, nisam napravio. Zatim sam rekao: sutra cu, a sutra sam ponovio isto...
Istina je da sam zelio sjesti i napisati ovo pismo, ali nisam to zelio
napraviti ovako kako sada radim: na brzinu, u grcu da sve sto zelim barem naznacim, ako ne vec i kazem, prije nego me netko omete...
Ali, sada nema izgovora. Pisem s posla, u nekom malom vremenskom zakutku izmedju jednih i drugih obaveza. Na to mi se sveo zivot :-(
---
Na forumu smo svi prisni i persiranje nije prihvacena praksa. U zivotu, kad
nekoga upoznamo, persiramo ga jer to nalaze pristojnost. Kasnije, neke osobe upoznamo bolje, pa neke nastavimo persirati, a s nekima se sprijateljimo i persiranje prestaje. Neke tada nastavljamo persirati iz postovanja.
Moji roditelji su godinama (a mama cak i sada) svojim najboljim prijateljima govorili "Vi" iskazujuci time svoje godinama nepomuceno postovanje prema njima.
Priznajem, malo sam neformalniji od njih, mozda malo i previse pod utjecajem "novog vremena" koje je pobrusilo onu finu glazuru uljudnosti koju smo nekada imali...
Ne znam, dragi "______", mozda moja odluka da zamenarim konvencije nije opravdana, ali postoje u mojem zivotu neki dragi ljudi za koje mi je premalo reci "Vi". Jedan od takvih ljudi si Ti. Nadam se da mi neces zamjeriti ovu odluku, jer u mom srcu vec odavno nisi ni stranac ni obican poznanik...
---
Sto da kazem? Proslo je nekoliko godina, dugo me nije bilo na forumima, a ne bi me ni sada bilo da se nisam sjetio onih lijepih vremena. Umjesto klasicnog pisma podijeliti cu s Tobom neke misli o kojima ne pisem na forumu... :-)
---
Znas,kad bi to bilo moguce, volio bih se vratiti u ona vremena! Imao sam upola manje obaveza, upola manje odgovornosti, a i placa mi je bila upola manja :-) Ali sam bio dvaput mirniji, i valjda dvaput sretniji.
Svakako, nisam nesretan. Toliko se lijepih stvari dogodilo u medjuvremenu, a s njima i neke ruzne. Tako to u zivotu mora biti. Zapravo, ako izuzmem ocevu smrt, koju ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti, nemam prava tuziti se niti zivotu prigovarati bilo sto.
Mislim da mi je u zivotu oduvijek bila podarena velika milost. Za sve ove
godine, sve lose stvari koje mu mi se dogodile, uglavnom su me ostavile
netaknutog. Iz svake sam mnogo toga naucio, ali neke stvarne, trajne, stete nisam imao.
Trideset pet godina sam zivio ne poznavajuci i ne priznavajuci Boga.
Posljednjih dvadeset sam Ga trazio, makar toga nisam bio svjestan. Ali, sad tek uvidjam kako je citavo vrijeme bio sa mnom, uz mene i kako me njegova milost obilno zaljevala. Kako je to cudesno! Kako to mora zvucati nevjerojatno i suludo nekome tko nije upoznao Bozju ljubav? Prije samo pola godine i meni bi to zvucalo sumanuto, a gle sad?
Ne zelim biti vjerski fanatik, fanatizam bilo kakve vrste me odbija i plasi,
ali kada govorim o Bogu, ne mogu se zaustaviti, ne mogu ostati hladno
racionalan. Svakim danom sve vise uvidjam kako "biti vjernik" zapravo ne znaci nista i kako od puke tradicije nema koristi. Umjesto toga shvacam, i to mi se stalno iznova potvrdjuje, da je citav sustav vrijednosti kojima sam odmalena ucen, postavljen naopako. Stovise, uvidjam da u moje zivotu Gospodin treba imati celnu poziciju. Uistinu, sve vise shvacam da u zivotu nema niceg vaznijeg. Ni ja, ni moja supruga, pa cak ni moj "mali centar svemira", moj sin, nismo po vaznosti ispred Njega. Zastrasuje me stoga pomisao da bih se mogao naci u poziciji da prosudjujem izmedju odanosti Bogu i odanosti svome sinu, jer sve vise shvacam da je jedini ispravan izbor izabrati Boga, a iskreno, ne vjerujem da bih mao snage takav izbor izabrati. I eto, gle, kako u trenu razotkrivam u sebi ono sto najvise mrzim...
Nije, doista, lagano krscanstvo. Ali je nepresusan izvor snage i radosti i
doista moj zivot vise nije isti.
Sjecam se sada onog naseg foruma "Sagrada familia" i toga kako sam mnogo toga citao odmahujuci glavom uz umisljeni osmjeh na uglu usana. "Krasni ljudi" mislio sam "malo su zatucani s tim svojim idejama, ali divni su ljudi..." Kako sam samo bio glup naivno vjerujuci da sam "iznad" i "bolji".
Vrijeme me je demantiralo, srecom "just in time" :-)
I sada, drugim ocima gledam svoj zivot. Promatram nacin na koji zivim i sve vise uvidjam da je vrijeme za korjenite promjene. Svakim danom imam sve vise obaveza, sve vise trke za golo prezivljavanje. Svake godine zivim sve brze, stres je sve veci, a i dalje sam tamo gdje sam bio, trcim mrtvu trku.
Vec dugo sanjam o jednostavnom zivotu, od poslijepodnevnom odmoru, o igri sa sinom, o vecerima uz televizor u krugu obitelji... Umjesto toga, svakodnevnica je jurnjava s posla na rucak, zatim sto prije otici tamo "gdje gori" (u trgovinu, u banku, na sastanak...), potom sto prije sjesti za racunalo i raditi, u medjuvremenu nazivati ljude, dogovarati poslove, slati racune...
I sto na kraju bude?
Fijasko. Prije nisam razumio, nisam znao, a sada sve vise razmisljam o
Isusovim rijecima: "Trazite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve ce vam se ostalo dodati." (Lk.12,33)
I svakim danom se sve vise osvjedocavam da je to istina i u mojem zivotu.
Sve vise radim, ali sve manje imam.
Mozda sada imam malo vise novca (doista, tek malo ali uvijek dovoljno), ali imam i sve manje zajednistva s obitelji, sve manje ljubavi, sve manje zivota.
Medjutim, uvidjam da me Bog doista nikada nije iznevjerio. Kada mi lose ide, sada to tek vidim, to su oni trenuci u kojima ja u svojoj slabosti odlutam ka Svijetu umjesto ka Njemu. A kada sam ustrajan u molitvi, kada gradim svoj odnost sa mojim Nebeskim ocem, sve je drugacije! Tada se stvari okrecu u moju korist. Dakako da to ne znaci kako je uvijek sve onako kako sam ja to zamislio, ali uvijek se na kraju pokaze dobro za mene i moju obitelj.
Znam da Ti pisem o stvarima koje su samo meni nove, ali to je ono sto mi se dogadja ovih dana :-)
Eto, ne bih duljio za ovaj put. Zelio bih cuti kako si i sta ima novo u
dalekoj Kanadi? Takodjer, ako ima nesto sto bih Ti mogao reci o ovom nasem lijepom kraju, samo reci.
Srdacan pozdrav,
"_______"
Post je objavljen 30.11.2005. u 23:39 sati.