Nedjelja je po prirodi stvari dan intenzivnih duhovnih događanja. Barem kod onog dijela kršćanske populacije koja izabire da nedjeljom redovno odlazi na bogoslužja. Za mene je to svakako važan dan, ali ne iz neke tradicije ili obaveze prisustvovanja, već iz jednostavnog razloga da me raduje nedjeljno jutro provesti slaveći Gospodina i slušajući Riječ Božju.
Ne znam koliko je vas, dragi čitatelji, imalo priliku zamjeniti suhoparnu liturgijsku misu sa Duhom nadahnutim bogoslužjem uz pjesme slavljenja i okrijepljujuću propovijed? Koliko znam, u Hrvatskoj to uglavnom rade crkve reformirane baštine, te jednim dijelom neokatekumeni u rimokatoličkoj crkvi.
Jedno od glavnih pitanja s kojim sam se susreo, a mislim da se s njim susreće svatko tko po prvi puta upoznaje kršćanstvo je: dali je krščanstvo dosadno, zastarjelo i nevažno?
I sam sam, dok sam još bio uvjereni ateist, tragajući za Istinom u nastojanju da spoznam što to ljudi nalaze u religiji bio u prilici prisustvovati različitih vjerskim obredima. Znatiželja i događaji su me tijekom godina odveli u nekoliko različitih crkava gdje sam imao prilike slušati propovjedi često sasvim različitih govornika. No, nisam tu doživio ništa više od ugodnog i nostalgičnog ozračja koji odišu mnoge stare crkvene građevine.
Čak sam nekoliko puta u onim nemirnim ratnim vremenima čuo s propovjedaonice i takve stvari od kojih bi se zacrvenio svaki dobro odgojeni obraz bez obzira na vjersko opredjeljenje. No, bila su to nemirna vremena, a kako su svečenici ipak samo ljudi, tu sam nedosljednost i odstupanje od Kristoog nauka tada bio sklon promatrati kao sitnu i privremenu devijaciju zbog koje ne treba suditi čitavoj crkvi.
Nešto kasnije pohađao sam i vjeronauk u jednoj velikoj crkvi, no nisam ga završio. Tu jednostavno nije bilo ničega za mene, no ipak me nešto navodilo da se stalno iznova vračam i upoznajem krščanstvo. Tako sam krenuo i na kateheze koje su održavali Neokatekumeni. Bilo je to ugodno iskustvo, pojačano možda dijelom i činjenicom da je glavnu riječ vodio mladi bračni par koji sam već otprije poznavao i simpatizirao. Moram priznati da sam tu možda po prvi puta doživio Božju riječ kao nešto stvarno i privlačno, no čak ni to nije bilo dovoljno da me zadrži. Krščanstvo je, barem što se mene ticalo, i dalje bilo dosadno, preozbiljno i nestvarno.
Konačno, nakon nekoliko godina tijekom kojih nisam ništa poduzimao za svoj duhovni razvoj, Bog je zaključio da sam spreman da krenem dalje i doveo me na jedan izniman i kvalitetan tečaj za upoznavanje krščanstva. Prva lekcija zvala se upravo: dali je krščanstvo dosadno, nevažno i zastarjelo? No začudo, ovoga puta nisam kući otišao prazna srca. Ovaj put sve je bilo drugačije. U crkvi u koju sam došao slušati tečaj ljudi su bili drugačiji nego što sam navikao. Bili su veseli, nasmijani, puni obzira i pažnje. Kasnije sam naučio da je to normalno krščansko ponašanje u crkvama u kojima je prisutan i djelatan Duh Božji, no tada sam bio istinski iznenađen.
Završivši tečaj želio sam nataviti dalje. Crkva u kojoj sam pohađao tečaj nije bila rimokatolička, no iskrenost i jasnoča nepatvorene Božje rijeći navela me da poželim ostati u toj crkvi i zajedno s tim ljudima postati učenik našeg Gospodina Isusa Krista. Godinu dana kasnije, moj sinčić izražava želju da vidi gdje to njegov tata odlazi svake nedjelje, te najmanje jednom tjedno. Poveo sam ga i danas se i on veoma raduje odlasku u crkvu. Razlog tome nije samo taj što je tamo stekao nove prijetelje, već i zbog toga što pohađa nedjeljnu školu u našoj crkvi, gdje ima priliku na djeci pristupačan način upoznavati Boga i Njegovu neizrecivu ljubav prema svem stvorenju.
Dok ovo pišem, Gospod je dotakao i srce moje supruge te je ohrabrio je da započne pohađati isti onaj tečaj koji je mene doveo u nježno naručje našeg spasitelja.
Uistinu, sada s lakočom mogu posvjedočiti da je, na slavu Božju, Krščanstvo doista istinito, doista važno i da ni najmanje nije dosadno, već je štoviše i nakon dvije tisuće godina jednako svježe i moderno kao u Isusovo vrijeme...
Poučen iskustvom, preporučio bih svakome kome se na nedjeljnoj misi zjeva od dosade pokušaj upoznavanja krščanstva iz nekog drugog, Bogu ugodnog kuta. Možda, na primjer, odlaskom u neku od manjih krščanskih crkava koje poučavaju neizmjenjeno i istinito Evanđelje Isusa Krista?
Več danima razmišljam o tome što za nas znači biti krščanin.
Pokušao sam o tome razgovarati sa nekim svojim poznanicima, onako spontano, bez neke posebne namjere da bilo što dokažem. Jednostavno me zanimalo što oni o tome misle i koliko je vjera doista živa u Lijepoj našoj.
Odgovori koje sam dobio uglavnom su me rastužili. Doista zvuči nevjerojatno da večina ljudi sebe nazivaju krščanima, a da pri tome zapravo nemaju baš najjasniju predstavu o tome što to znači. Večina ljudi s kojima sam razgovarao vjeruju da je dovoljno priznati kako Bog postoji i to nazivaju vjerom. Večina od njih nije nikada pročitala Bibliju. Samo nekolicina redovno idu nedjeljom u crkvu. Nitko od njih ne proučava aktivno Božju riječ, a duhovne teme shvaćaju površno i uglavnom gaje nekakav stav "ja sam OK, vjerujem u Boga, idem u crkvu i to je to." Naravno, pojednostavljujem i uopčavam situaciju, jer nemali je broj onih koji ne idu redovno u crkvu, a kada ipak odu to čine s namjerom da umire savjest ili da budu viđeni. Ne možemo reći ni da je itko od njih nevažan za našu priču, baš kao što ne smijemo zaboraviti važnost onih koji svjedoće Svijetu Kristov nauk življenjem aktivnog i plodonosnog krščanskog života. Ovi potonji su, nažalost, manjina.
Jedan me moj prijatelj, za kojega sam uvijek smatrao da je iskreni katolik i da kao takav nije u vjeri ni neuk ni neiskusan, šokirao tvrdnjom kako je njemu dovoljno ispovjediti se jednom godišnje jer on 'ionako ne čini ozbiljnih prijestupa'. Vjerujte mi, oblio me hladan znoj. Upitao sam ga kako to misli, no svaki puta kada bih mu to spomenuo on je razgovor skretao na neke druge teme. 'Ljudi su gladni petominutnih senzacija' stalno je ponavljao kao neku mantru i vračao se temi koja je njega zanimala: 'kakav će biti novi papa?'.
Doista, ljudi su po pitanju vjere najčešće veoma površni, ali to vrijedi i za sve druge oblasti života.
No, njegovo razmišljanje o ispoviedanju dalo mi je materijala za razmišljanje o tome gdje je stvarni problem.
Da li je problem u društvu koje se tako naglo okrenulo ka materijlizmu u svom najgrubljem obliku? Ili je problem u nedovoljnoj educiranosti ljudi o vjeri? Ili je pored svega toga ipak točno tek to da zapravo mi neprestalno bježimo od neugodnih životnih pitanja?
Da, bježimo. Osvrnemo li se na svoj život i uvidimo da ga nismo na pravi način živjeli nije nam lako priznati da smo pogriješili. Nije lako priznati čak niti samom sebi, a kamoli drugima kako nismo ono za što se izdajemo i da je naša pravednost najčešće tek samopravdenost, a naša dobrota tek umirivanje vlastite savjesti? O ovome bi se moglo razglabati danima, pa za sada to ostavljam samo kao napomenu.
Druga važna stvar je način na koji smo odgojeni i način na koji odgajamo svoju djecu. Krščanski odgoj je divna i duboko potrebna stvar. No, stvara li krščanski odgoj vjernika ili mlada osoba vjernikom postaje tek onda kada se kroz svoj život osvjedoći kako je sve ono čemu smo ga učili doista prava i cjelovita istina? Također valja naglasiti da vjera nije samo znanje. Vjera je daleko više od znanja, ona je (između ostalog) apsolutno pouzdanje u Boga, potpuno priznavanje Boga kao nepogrešivog, svemočnog i milosrdnog.
Zašto onda toliko puta na silu pokušavamo riješiti u svojoj snazi probleme za koje s pouzdanjem znamo da ih ne možemo sami prebroditi? Zašto je tako teško predati svoj život u ruke Kristove i pouzdati se u njega?
Vjerujem da je odgovor zapravo veoma jednostavan: mi ne vjerujemo u potpunosti Bogu.
Ovo je stanje duha poražavajuće, ali nije nimalo neobično i nimalo čudno. To je nešto sa čime se svatko od nas bori i što kao takvo nitko od nas ne može riješti u svojoj snazi. Uporno spominjem ovo 'u svojoj snazi', jer je bitno. Čovjek bez vjere ne može probleme riješavati niti na jedan drugi način, nego u svojoj, ljudskoj snazi. Ali, mi krščani nismo sami i ponekad doista nije potrebno, ponekad ni moguće, ali sasvim sigurno nikada nije dobro što pokušavamo sve svoje probleme riješavati u svojoj snazi. Tek kada zapnemo, kada udarimo glavom u zid, sjetimo se Boga i kažemo 'pomozi mi Bože'. I znate šta, Bog je vjeran, Bog čuje naše molitve i pomaže nam. Ali sjetimo se što kaže Biblija: ' Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost.' Bog ima plan za nas. On ima plan za tvoj i moj život. Bog ne želi da propadne ni jedan od nas, ali jasno kaže kako neće svi biti spašeni.
Kada sam se obratio, isprva nisam bio žarko zainteresiran za spasenje. Zapravo, želio sam spasenje, ali ne na način da ja vjerujem i živim po vjeri zbog toga da bih se spasio, već na način da se spasim zbog toga što sam vjerovao i po vjeri živio. I to je srž onoga o čemu Vam danas pišem.
Ako doista vjerujemo u Boga, onda trebamo i vjerovati Bogu! Trebamo vjerovati da Bog ima plan za moj i tvoj život i da ukoliko prihvačamo Boga, i ako mu vjerujemo, onda trebamo i prihvatiti Njegov plan. Problem je u tome što prihvatiti Božji plan za nas istovremeno znači i odreći se svojih, ljudskih, planova. Nemojte sada misliti kako ovo znaći da se trebamo odreći svih svojih želja, nadanja i prestati planirati svoj život. Ovo znaći da trebamo svoje ljudske planove podložiti planu koji Bog ima za naš život. Kada jednom predamo svoj život u ruke Gospodnje, kada se tim činom jednom zauvjek nepovratno odlučimo za Krista, za život s Njim i za vršenje Božje volje u našem životu, čitav se naš život naglavačke izvrće ka dobru, a u nama se odigrava čudesna promjena: rođen je novi čovjek. Nanovorođenje nije nepoznat ni nov pojam. Naći ćete ga u Bibliji, ali naći ćete ga i posvuda oko nas. Svatko tko je iskreno odlučio predati svoj život Kristu odlučio je tim činom usmrtiti staru osobu u sebi. Zauzvrat, Bog rađa u nama novu osobu koja je neopterečena dotadašnjim grijesima i koja živi da bi ljubila Boga.
Ovo je najljepša i najčudesnija promjena koja nam se može dogoditi. To je ono što Bog želi od nas: potpuno predanje, potpunu ljubav i potpunu poniznost. I ne samo što Bog to želi, nego to i nagrađuje! Bog u nama stvara 'htjenje i djelovanje' da činimo mnoge dobre stvari koje do tada nismo željeli raditi jer smo se za njihovo činjenje morali odreći stvari koje su bile ugodne nama, ali ne i Bogu. No, kada smo nanovorođeni, odustajanje od onoga što smo do tada smatrali bitnim i željenim, ne čini nas više nesretnim. Umjesto toga, Bog uljeva radost u naša srca i služenje Bogu više nije teret, nije dosadna i nametnuta obaveza, već Božja volja dragovoljno prihvaćena kao naša želja čije nas ispunjavanje čini punim svakovrsne radosti, a k tomu nas još i izgrađuje. Ovo doista znaći postati krščaninom, postati dijelom Kristove crkve koja nadrasta lokalne interese, koja ne poznaje niti priznaje pozive na razjedinjenja i sukobe, već na jedinstvo svih svetih u jedinstvenom, svevremenskom tijelu jedne i jedine Kristove crkve.
Slava i hvala Bogu na milosti i ljubavi koju nam obilno iskazuje!
Promatram svijet u kojem živimo. Posvuda užurbanost, stres, nervoza. Kamo god se okrenem svi nekamo žure, svi su prezauzeti ispunjavanjem raznoraznih obaveza, dužnosti, ukratko: zadovoljavanjem nekakvih potreba koje se sve odreda nameću kao neophodne, hitne i opravdane.
Pogledam li sebe - ni moj život nije bolji: radim dva posla, oženjen sam, otac sam divnog klinca i uz sve poslovne i obiteljske obaveze trudim se biti aktivan u crkvenoj zajednici. Sve skupa možda nekome i zazvući impresivno, no moj život zbog toga nije vrijedan divljenja. Prije bi se moglo reći da se utapam u moru prosječnosti uhvaćen na udicu želje za 'boljim životom' i 'sretnijom budućnosti'.
A svijet oko mene sve je anarhičniji, sve bolesniji i nemoralniji. Sve je više ljudi čija se vizija života svela na sveprisutno 'u se na se i poda se'. Čovjek danas vrijedi uglavnom tek onoliko za koliko se može unovčiti i sve je manje onih kojima novac nije 'jedini bog ovog svijeta'. Ništa novo, zar ne?
Ipak, postoji svjetlo u tami, postoji put kojime je vrijedno ići. Postoji način da se i u ovom i ovakvom svijetu postane i ostane čovjek, čist, iskren i otvorena srca. Put je to protiv struje, protiv uvriježenih stavova, protiv lakomosti i ispraznog ponosa... Težak je to put, posut brojnim nevoljama i kušnjama, posrtanjima i padovima, ali i nemjerljivom radošću zbog hoda sa našim osobnim spasiteljem.
Želite li čuti nešto više o tome, možda ste na pravome mjestu...
Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?
ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com
Licemjerje modernih farizeja
Umiranje iznutra...
Kome vjerovati?
Odvojeni od stada?
Kamo ideš čovječe?
O nepovredivosti braka
Poznaješ li Ljubav?
Poezija: Ti si Kriste moja nada
Žudnja za neuhvatljivim
Vrijeme zbunjenosti
Nesnošljiva tolerancija
Koga Bog ljubi?
Tko su baštinici neba?
Epitaf ili čemu živjeti?
35 pitanja: kakav si kršćanin?
Poezija: Ispod ovog plavog neba
Poezija: Trebam te
Poezija: Čarolja predvečerja
Poezija: Neposluh trnjem ovjenčan
Video: Posljednja "Mosorijada"
Video: Što je Bogu smješno?
Poezija: Tebi uz koju se budim sretan
Poezija: Smiluj se Gospode
Poezija: Ne plaći majko
Poezija: Hodočasnik
Poezija: Dok gasne posljednja zraka sunca drhtim na proplanku sjećanja
Poezija: Ljubiš li me?
Poezija: Kušnja
Poezija: Brat
Poezija: Moj Kralj
Poezija: Spokoj
Poezija: Terra Incognita
Poezija: Povratak kući
Poezija: Intermezzo
Prezaposleni i umorni (4): Duhovno savjetovanje
Prezaposleni i umorni (3): Odvojeni od stada
Prezaposleni i umorni (2): Odložimo jaram zloga!
Prezaposleni i umorni (1): Čiji jaram nosimo?
Pogled na Gospodina
U koga stavljamo pouzdanje?
Što doista znači duhovno pasti?
Podnositi nevolju iznad naših snaga
Dragocjena Kristova krv
Razmišljanja o poslanici- Rim.5
Razmišljanja o poslanici- Rim.4:18-21
Razmišljanja o poslanici- Rim.3
Razmišljanja o poslanici- Rim.2:5b-29
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:24-32
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:18-23
Razmišljanja o poslanici- Rim.1:1-15
Razmišljanja o poslanici Rimljanima - Uvod
Bogu si posebno drag
Tolerancija je...?
"Šaljem,evo,svog anđela pred tobom"
Mudrost i pravednost u kršć. življenju?
Što uistinu dajemo Bogu?
U zajednici valja misliti na Krista
Snaga iskrenosti 2
Zbližavanje s Isusom
Život u zajedništvu
Pravo znanje o Isusu
Stvaranje odnosa: prijateljstvo
Tražite dobro, a ne zlo
Bujice žive vode
Tri pokazatelja predanosti
Pripremanje mjesta za Gospodina
Tko je Sveti Duh?
Kakav si kršćanin?
Iskrenost
Bog je bog reda
Razmotrite svoje putove
Smisao i svrha kućnih grupa
I sitno je bitno
Budi katalizator pozitivne promjene
O Darovima Duha
Biti odgovoran
Božje remek djelo
Most prema životu
Kako najbolje iskoristiti prigode?
Čije je Kraljevstvo nebesko?
Budimo samilosni
Blic-pogled na molitvu: Zdrava zajednica i zdrav brak
Ogovaranje naše svagdašnje
Crtice o kršćanskom življenju
7 činjenica o vršenju Božje volje
Nevidljivi u gomili
Zahvaljivati Bogu
Ne boj se, samo vjeruj!
Umijemo li vjerno slijediti poslanje?
Snaga iskrenosti
Svladani Božjom ljubavlju
Snaga za život
Ulazak u Božju blizinu
Dva stiha
Sazrjevanje za služenje drugima (2)
Sazrjevanje za služenje drugima (1)
Pismo Oca, Boga svemogućega
Što pokreće ljudska srca?
Odnosi u Crkvi Božjoj
Kome više vjeruješ -sebi ili Bogu?
O braku...
Čime se hranimo?
O molitvi...
Vjerovati Bogu (ili razmišljanje o prioritetima)
Tko je lud, a tko zbunjen?
Kome vjerovati?
Svjetovne stvari
Nekoliko davno zapisanih misli...
Volimo svoje bližnje
Homoseksualci: heroji ili žrtve?
Ekumenizam
Ljudske zvijeri
Kako im ukazati na Njega?
Kako tumačiti Bibliju?
U kojeg boga vjeruješ?
Živa vjera: protestanti ili katolici?
Moramo li se mrziti?
Preneseno: Ugodan dan
Svjedočiti o Kristu?
Povratak u budućnost
Kršćanstvo: nevažno, nevjerodostojno, kruto?
Biti kršćanin je...?
Što je privlačnije: požuda ili smrt?
Dobro staro 'unutra-van'
Nedjeljno bogoslužje: zijevanje ili pjevanje?
Ljubiti Krista?
Zbunjeni cvijetak