Promatram svijet u kojem živimo. Posvuda užurbanost, stres, nervoza. Kamo god se okrenem svi nekamo žure, svi su prezauzeti ispunjavanjem raznoraznih obaveza, dužnosti, ukratko: zadovoljavanjem nekakvih potreba koje se sve odreda nameću kao neophodne, hitne i opravdane.
Pogledam li sebe - ni moj život nije bolji: radim dva posla, oženjen sam, otac sam divnog klinca i uz sve poslovne i obiteljske obaveze trudim se biti aktivan u crkvenoj zajednici. Sve skupa možda nekome i zazvući impresivno, no moj život zbog toga nije vrijedan divljenja. Prije bi se moglo reći da se utapam u moru prosječnosti uhvaćen na udicu želje za 'boljim životom' i 'sretnijom budućnosti'.
A svijet oko mene sve je anarhičniji, sve bolesniji i nemoralniji. Sve je više ljudi čija se vizija života svela na sveprisutno 'u se na se i poda se'. Čovjek danas vrijedi uglavnom tek onoliko za koliko se može unovčiti i sve je manje onih kojima novac nije 'jedini bog ovog svijeta'. Ništa novo, zar ne?
Ipak, postoji svjetlo u tami, postoji put kojime je vrijedno ići. Postoji način da se i u ovom i ovakvom svijetu postane i ostane čovjek, čist, iskren i otvorena srca. Put je to protiv struje, protiv uvriježenih stavova, protiv lakomosti i ispraznog ponosa... Težak je to put, posut brojnim nevoljama i kušnjama, posrtanjima i padovima, ali i nemjerljivom radošću zbog hoda sa našim osobnim spasiteljem.
Želite li čuti nešto više o tome, možda ste na pravome mjestu...
Post je objavljen 28.10.2005. u 19:16 sati.