Umjetnost klanjanja - tko koga pozdravlja ? - Cijepam drva,vučem vodu iz bunara,Oh kako divno,oh kako čudesno. - Blog.hr

Cijepam drva,vučem vodu iz bunara,Oh kako divno,oh kako čudesno.

utorak, 21.08.2007.

Umjetnost klanjanja - tko koga pozdravlja ?

Image Hosted by ImageShack.us

Zbog čega se na Zapadu na uljudnost gleda s podozrenjem ? Zašto
uglađenost nerijetko znači distancu(čak bijeg) ili licemjerje ?Zašto je
"neformalni" odnos(kako se ovdje sa zadovoljstvom kaže) poželjniji
od jednog kodiranog odnosa ?
Neuglađenost zapada počiva na izvjesnom mitu o "osobi".Topologijski,
zapadnom se čovjeku pripisuje dvojstvo;on je sastavljen od onog
društvenog,izvještačenog,krivog,"izvanjskog",i od onog osobnog,
autentičnog,"unutranjeg" (koje je mjesto komunikacije s bogom).Prema
takvu crtežu,ljudska "osoba" jest mjesto ispunjeno prirodom(ili božanstvom,
ili krivnjom),opasano,ograđeno društvenim omotom koji nije jako cijenjen:
ljubazna gesta(kada je postulirana) znak je poštovanja koje jedna
cjelokupnost s drugom razmjenjuje kroz svjetovnu granicu(tj. unatoč i
posredstvom te granice).Međutim,ako upravo unutrašnjost "osobe"
prosuđujemo kao dostojnu štovanja,logično je da bolje upoznajemo tu osobu
osporavajući svaki interes njenom svjetovnom omotu:dakle,taj je odnos lažno iskren,brutalan,ogoljen,okrnjen(misli se) za svaku označenost,nezainteresiran
za svaki posrednički kod,koji će bolje uvažavati individualnu cijenu drugoga:
biti neučtiv,znači biti istinit,kazuje logika zapadnog morala.Jer ako doista postoji
ljudska "osoba" (kompaktna,puna,centrirana,posvećena),bez sumnje upravo nju
namjeravamo "pozdraviti" u prvom pokretu(glavom,usnama,tijelom);međutim,
moja vlastita osoba,ulazeći neizbježno u borbu s punoćom one druge mora
odbaciti svako posredovanje izvještačenosti i mora priznati integritet (uistinu
dvosmislena riječ,podrazumjeva ono fizičko i ono moralno) svoga "unutarnjeg",
ako želi da bude priznata;a u idućem koraku,ukrotit ću moj pozdrav,pretvarat ću
se da je on prirodan,spontan,oslobođen,očišćen od svakog koda:bit ću jedva
prijazan,ili prijazan prema prividno izmišljenoj fantaziji,kao što je to Princeza od
Parme(kod Prousta),naznačujući širinu svojih prihoda i visinu svog ranga(tj. svoj
način da bude "puna" stvari i da se konstituira kao osoba) kroz željenu
"jednostavnost" svojih manira ,a ne kroz udaljenu krutost svoga pristupa:
koliko sam jednostavan,koliko sam prijazan,koliko sam iskren,koliko sam
netko,upravo to kazuje neuljudnost zapadnjaka.Ona druga ljubaznost,po
pomnosti svojih kodova,po jasnom grafizmu svojih gesta,pa i zato što nam se
čini pretjerano smjernom (tj. u našim očima "ponižavajućom") budući da je čitamo,
po našem običaju,prema metafizici osobe,ta je ljubaznost izvjesno vježbanje praznog
(kao što i možemo očekivati od jakog koda koji,međutim, "ništa" ne znači).Dva se
tijela duboko klanjaju jedno pred drugim(pri tome ruke,koljena i glava ostaju na
propisanomu mjestu) prema suptilno kodiranim stupnjevima dubine.Ili (kako to
stoji na staroj slici):da bih uručio poklon,liježem savinut do inkustracije a,da bi mi
odgovorio,moj partner čini isto:jedna te ista niska linija,linija poda,koja povezuje
onog koji dariva,onog koji prima i ulog protokola,kutiju u kojoj možda ničeg nema
- ili je u njoj tek neka sitnica;na taj je način činu razmjene dan grafički oblik
(upisan u prostor sobe), "i po tome obliku,u činu razmjene je dokinuta svaka
pohlepa (poklon ostaje u zraku između dva iščeznuća).
Pozdrav ovdje može biti sačuvan od svakog poniženja ili od svake taštine,jer,
doslovno,on nikog ne pozdravlja ;on nije znak nadzirane,popustljive i oprezne
komunikacije,između dvaju osobnih carstava(od kojih svako caruje nad svojim
Ja,malim posjedom kojega "ključ" posjeduje);on je samo oznaka mreže oblika u
kojoj ništa nije zaustavljeno,zavezano,duboko.Tko koga pozdravlja ?Samo takvo
pitanje opravdava pozdrav,savija ga prema dubokom naklonu,spljoštavanju,
poziva u njemu na trijumf,ali ne na smisao,nego na grafizam i daje držanju koje mi
čitamo kao pretjerano,samo očuvanje geste čije čitavo označeno jest neobjašnjivo
odsutno.Oblik je prazan kaže - i ponavlja - budistička izreka.A upravo to najavljuje
kroz praksu oblika(riječ čiji su plastički i svjetovni smisao ovdje nerastavljivi)
uljudnost pozdrava,savijanje dvaju tijela koja se upisuju,ali se ne bacaju ničice.
Naše navike govorenja su manjkave,jer ako kažem da je tamo uljudnost religija,
ostavljam mogućnost da se to razumije kao da u toj uljudnosti ima nečega svetog;
izraz je potrebno iskriviti na taj način da se dade naslutiti da je tamo religija tek
uljudnost ili još bolje:da je uljudnost postavljena na mjesto religije.
--------------------------------------------------------------------------------------
* Roland Barthes,"Carstvo znakova",Zagreb,1989.,str.86-92.,tekst "Duboki pokloni"
- 17:35 - Komento o nokoshite kudasai (18) - Isprintaj - #