gurwoman

petak, 11.02.2011.

Noghizza

Moja kuća stara od prijateljice M. Lj. i ja već treću godinu njegujemo zimsku tradiciju kuhanja i jedenja nogice, popularno zvane noghizza. Iduće godine bit će četvrta, još malo i možemo sastaviti prase! Riječ je o izdubljenoj, punjenoj i kuhanoj svinjskoj nogici, talijanskom novogodišnjem specijalitetu koji dotična redovito donosi sa svojih putovanja po Čizmi. Inače, masovno dostupan artikl po ondašnjim supermarketima.

Dosad smo upoznale samo nogicu pod imenom Zampone Cotto. Ovogodišnja varijanta je mali upgrade i zove se Cotechino Modena. Kao takva čak ima zaštićeno geografsko porijeklo. Moram priznati, kad nema papak, izgleda puno pristalije od prethodnice, koja je odavala dojam da je svinjče skončalo tako da je gackalo po minskom polju. Plus je što je više apetitlih, ukusnija i manje masna, a minus to što reakcije nakon objavljivanja slika neće biti tako burne kao za batrljak iz pakla prije dvije godine. A meni je iznimno zabavno gastrošokirati čitateljstvo.

Unatoč sitnim razlikama između zamponeta i cotechina, koncept nogice ostao je isti. Dakako, jelo je nastalo davno, u 16. stoljeću, u dane kad bi obitelj imala cijelu svinju i nije znala što bi s njom. Nije bilo frižidera, a trebalo je sve iskoristiti. Nisi tad mogao reći: "Bljak, neću gadnu nogicu, ajmo naručiti pizzu." Osim dotične nogice, domišljatost predaka urodila je zanimljivim ekonomičnim svinjskim jelima kao što su zaseka, švargli, krvavica, hladetina... Nogica je, dakle, već napola obrađena, vakumira se i spakira. Hiti se u lonac kipuće vode i dokuha 15-20 min.

Talijani je redovito jedu s lećom i pire-krumpirom, ali ja sam joj ove godine odlučila dati laganiji povrtni štih. Skuham gusti umak, gotovo ragu, od luka, mrkve, celera i pelata, obilno začinim i to je onda gnijezdo u koje položim nogicu. Uz to je dovoljna najobičnija salata i eccola, nogica je spremna kročiti u želudac! Unatoč možda ne baš najprivlačnijem izgledu i opisu, uvjeravam vas da je nogica vrlo fina i osvoji većinu kušača otvorena uma. Fina svinja je fina svinja, bila u obliku kobase, šnicla ili vlastite nogice. Ne suditi knjigu po koricama ni svinju po obliku u kojem dolazi na tanjur.

Malo razmišljam i iako nisam neki veliki papkarski erudit, baš mi i ne pada na pamet hrvatski pandan nogici. S butom svašta radimo, ali od capica, izgleda, baš i ne. Većinom vjerojatno završi kao sirovina za neke druge svinjske nusproizvode. Odnosno, jede se, ali nije nešto posebno cijenjena i ne postoje neka ikonička nacionalna jela. A s druge strane, kad sam neki dan bila u trbuhu Dolca, dolje gdje su mesarske aleje, vidjela sam mnoštvo svinjskih nogica uredno poslaganih u vitrinama. Pa nije vrag da su samo dekoracija? Uglavnom, otvaram istragu o uporabi svinjske nogice u Hrvata i zalažem se za dostojanstvo te revitalizaciju iste.

Ako bismo radili kampanju, evo mogućih slogana:
Ne daj nogu svinjskoj nogici!
Pruži ruku svinjskoj nogici!
Dočekaj se na svinjsku nogicu!
S noge na nogicu!
Živi na svinjskoj nozi!