Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
srijeda, 30.06.2010.
Tekući plodovi zemlje
Miodrazi!
U očekivanju očekivanog spektakularnog idućeg posta, novih pustolovina Okusnog Pupoljka (možete li pogoditi gdje je bio ako kažem šifru "pečena hobotnica punjena paškim sirom i vinjeračkim pršutom"?), moram samo jedno podijeliti s vama i možda vas nadahnuti na iste aktivnosti.
Domaća rogačica, ne može biti lakše!
Jest da tu sad malo izgleda kao abortični fetus iz one scene u Alienu Slavici 4 kad Ripley gleda teglice s nusproizvodima eksperimentalnog kloniranja, ali recept je autohtoni, provjeren. Doduše, još ne s moje strane. No gastroinstinkt kaže mi da ne mogu pogriješiti.
Dakle...
U staklenku staviti 10-14 razlomljenih mahuna rogača (ima na Dolcu jedna teta), 2-3 lista lovora i 2-3 suhe smokve te litru čiste dobre domaće loze. Držati doma zatvoreno mjesec dana. Odbrojavanje je počelo!
A, da, ovo pokraj je višnjevac, ove godine po novoj metodi jer je lanjski ispao sokić za nedonoščad. Živi bili pa popili za tri tjedna!
nedjelja, 20.06.2010.
Portugal od A do Z, 2. dio
L
Lulas - ovo mi je samo jako smiješno. Lulas su na portugalskom lignje.
M
More - nismo posjetili komercijalni portugalski jug, pokrajinu Algarve, gdje je turizam tipa plaža-kupanje-sunčanje najmasovniji. Odabrali smo zapad i atlantsku obalu. Koja je u biti jedna velika, duga pješčana plaža kao u američkim filmovima. Veliki valovi i surferi. Kupanje kakvo poznajemo nemoguće, zbog valova i jakih struja. Preostaje brčkanje do koljena i bježanje od valova, uz hihotanje. Ili pak trčkaranje po pijesku uz rub mora, kao sisojke iz Baywatcha, ali bez slow motiona.
N
Nazare - priobalni gradić s velikom pješčanom plažom, popularno ljetovalište. Navodno najpopularnija portugalska destinacija za doček Nove godine. Izvan sezone ugodno miran i poluprazan. Osim po divnoj obiteljskoj pivnici Casa¸do Santo, u kojoj se za 16 eura mogu dobiti dva oveća brda raznih školjki i butelja crnog vina...
... Nazare ću najviše pamtiti po osebujnim bakicama. Više-manje sve babe furaju specifičnu lokalnu nošnju, koja ima nekoliko varijanti. Iznad pasa naoko se ne razlikuju od naših - pokrivene su, zamotane i imaju maramu. Ispod pasa šok - minjak! Što starija, to kraći! I mogu reći da imaju skroz dobre noge.
Ovo je dnevna varijanta:
Ovo je darkerska varijanta:
A ovo je pak šminkerska varijanta, za privlačenje turista:
O
Oceanario - Lisabonski oceanarij drugi je najveći u Europi i fantastično mjesto. Osim na tanjuru, volim gledati ribe i u vodi. Nakon bijednih jadranskih prčmoljaka s nekoliko kućnih akvarijčića natrpanih tustim oradama (Dubrovnik, Pula, Poreč), ovo je stvarno vrijedilo svih 12 eura. Koncipiran je znalački i sa smislom, ima i prigodan soundtrack, hrpu životinja, objašnjenja, edukativnih sadržaja, ekološki podtekst, aktivnosti za klince...
P
Pluto - Portugal obiluje hrastom plutnjakom pa je i najveći svjetski proizvođač pluta. Kad god otvorite butelju, velika je šansa da je čep upravo iz Portugala. Štoviše, pluto im je i izvozni proizvod broj jedan. No, ne ostaje sve na čepovima. Skužili su da je ovaj izrazito savitljiv, otporan, lagan i nepropustan materijal višestruko iskoristiv pa od njega čak izrađuju predmete za svakodnevnu upotrebu - torbe, cipele, novčanike, remen, kišobrane itd. Nažalost, novčanik mi je bio preskup, iako bih sad bila glavna faca u Zagrebu...
Porto - mislim na piće, ne istoimeni grad. Porto je slatkasto vino, ali sasvim jedinstveno. Iako Portugal ima prastaru vinarsku tradiciju, porto je nastao tek u 17. stoljeću, zahvaljujući Englezima, koji su htjeli lokati vino, ali nisu smjeli trgovati s Francuzima jer su bili u ratu. Kako su s Portugalcima bili frendovi, engleski trgovaci slali su doma ogromne količine vina iz Porta, ali prvo su u bačve ulili malo rakije. Em da ubije prejaku aromu za osjetljivo englesko nepce, em da se vino ne pokvari putem. I tako se dogodio porto, koji je danas geografski zaštićen, proizvodi se isključivo od grožđa iz doline rijeke Douro, a svi proizvođači i podrumi nalaze se u Portu. Ima ga i crnog i bijelog. Fora je u tome da se fermentacija pušta dok alkohol ne dođe do 7%, a onda se naglo prekida dodavanjem petine količine loze. Nefermentirani šećer ono je što porto čini slatkim. Vjerojatno će vas zbuniti mnoštvo oznaka na etiketama, ali stvar je zapravo jednostavna. Ruby je najmlađi (stoji oko 2 godine u bačvama) i najjeftiniji, pun voćnih, mirisnih aroma karakterističnih za mlado vino; tawny je stariji, suši, odležaliji; aged tawny je zreliji tawny, od boljeg grožđa, LBV (late-bottled vintage) radi se od odabranog grožđa i dozrijeva oko pet godina u bačvama; a vintage je najskuplji i najkompleksniji, od najboljeg grožđa iz najboljih godišta, stoji u bačvama bar 2 godine, a onda u boci najmanje 10 godina.
Turizam Porta uvelike se bazira na samom vinu, a svaki proizvođač nudi obilaske podruma i vođene degustacije. Vino porto može se kupiti na svakom koraku, već od 5 eura nadalje, dok je kod nas skupa i rijetka egzotika i bolje je opskrbu obaviti po djutićima svjetskih aerodroma nego u hrvatskim dućanima. Mi smo se odlučili za obilazak podruma Offley:
Čamčići kojima su se prevozile bačve porta:
Otkriće mi je portotonico, idealno ljetno večernje piće: bijeli porto, tonik i led.
Perceves - i dalje mi nije sasvim jasno što je to, biljka ili životinja. Žive u moru, uz atlantsku obalu Portugala, teško ih je uloviti i ronioci pritom i pogibaju. Izgleda odvratno, kao stara kandža otpala s neke morske nemani, ali je prava (i skupa) poslastica. Prepolovi se prstima i isiše. Nešto između školjke i moruzgve, a zapravo nijedno. Okus - esencija mora!
Puževi - iliti caracois. Naravno, nema što Portugalci ne jedu, pa tako i puževe. Došli smo taman kad je počela sezona i lokalni restorani ponosno ističu natpise da drže puževe. Manji su od onih naših i za razliku od Francuza oni ih ne peku nego pirjaju na ulju i začinima. Jedu se kao grickalice uz pivo. Zanimljivi su, čak i fino sočni, ali priznajem da je iskustvo malo bizarno i nije za osjetljive dušice. Trik je ne gledati ih u glavice s ticalima, okicama i ustima.
R
Roštilj - Portugalci roštiljaju često, obilno i znalački. Od mesa do hobotnice i ribe. Kad vidite natpis churrasqueira (pečenjara), znajte da vas čeka vrhunski ispečena strvina. Imam samo dvije riječi: drveni ugljen!
Riba - Malo statistike: Portugal je treća svjetska i prva europska zemlja po potrošnji ribe i imaju je u izobilju. Dakako, i cijene su u skladu s tim, pa si tako svatko može priuštit slastan komad svježe ribe. Mogli bismo svašta naučiti od Portugalaca...
S
Srdele - za srdelnu fetišisticu poput mene, Portugal je sveto mjesto. I što je najbolje, atlantske srdele duplo su veće od naših. Pečene srdele jeftine su i česte kao burek u Zagrebu.
A koliko ih štuju dokazuje činjenica da i grad kite srdelama (povodom fešte za dan Lisabona):
T
Tripice - specijalitet Porta, po kojem su i njegovi stanovnici dobili nadimak Tripeiros. Po naški - filekići. Da ne bi netko pomislio da se radi o spolno prenosivoj bolesti.
V
Vino - Portugal je vinski gigant. Imaju veliku tradiciju, proizvodnju, ugled, količine, izvoz i preko 200 autohtonih sorti. Svega 5-6 isprobanih buteljica nije ni približno dovoljno za upoznavanje s osnovama o portugalskim vinima. I zato smo bili presretni kad smo čuli da postoji divna institucija po imenu Viniportugal te radosno kliknuli "Idemo!"
Viniportugal je, dakle, nešto kao turističko-informativni centar, ali samo za vina. Lijep, reprezentativan prostor u centru Lisabona pun korisnih informacija i materijala. Besplatne interaktivne degustacije! Kako? Svaki tjedan predstavljaju različite regije. Ljubazne mlade tete daju vam da izaberete po tri od ponuđenih vina iz jedne regije. Dobijete ih na kušanje, a uz njih i formular u koji upisujete dojmove, od etikete, oka, nosa, cijene, prikladne hrane itd. Tako da i vinari imaju koristi od vašeg gratis lokanja. Odgovaraju na sva pitanja i jako su susretljivi kad kažete da ste blogerica iz Hrvatske koju posebno zanima vinska tematika.
Eh, da nam je samo desetina toga što radi njihov Viniportugal! Država im je dala samo prostor, a sve drugo financiraju sami vinari i vinska industrija (mali postotak od svake prodane boce), plus ponešto i fondovi Europske unije. I svi sretno žive u simbiozi.
Vinho verde - famozno "zeleno vino", jedan od najtipičnijih proizvoda, s kojim ćete se vjerojatno susresti već u avionu do Portugala. U biti, to je mlado bijelo vino (ima i crno, ali njega radije izbjegnite) - svijetlo, mirisno, cvjetno-citrusno, blago gazirano, kiselkasto. A kako samo klizi onako rosno i ohlađeno kad je vani plus trideset, kao Torvill i Dean na Bolero!
Voda - ovo je moja jedina primjedba na Portugal. Sva voda, i flaširana i ona iz pipe, ima isti gadan i neprobavljiv okus. Čeznut ćete za bocom dobre stare hrvatske vode, pa makar i Vrbanke 3, kao Dinamo za Europom.
srijeda, 09.06.2010.
Portugal od A do Z
Ostvarila sam dugogodišnji san i napravila dvotjednu miniturneju Portugalom! Oduševljenje je veliko, a razočaranje povratkom još veće.
U ta dva tjedna sigurno nisam postala stručnjak za Portugal pa da nabacujem neke putopise a la Goran Milić, tako da ću vam podastrijeti jednu impresionističku struju svijesti, ali po abecedi, ne bih li stvorila privid uređene narativne strukture.
A
Alfama - stara i šarmantno živopisna četvrt u Lisabonu, gdje se i domaći lako izgube i gdje su najbolje rupčage od restorana i krčmi. Tu se rodio i fado. Uske uličice, kameni trgići, veš visi s prozora, djeca urlaju, psi leže, zalutali turisti vrludaju.
Azulejo - oslikane keramičke pločice koje stavljaju po zidovima, od starih crkvi do stanica metroa, masovna te vrlo lijepa pojava. Kao i mnoge druge stvari, i to su im uveli Mauri (It's the Moops!), ali svidjelo im se pa su prisvojili i razvili do neslućenih ramjera. Ima čak i muzej pločica u Lisabonu, ali morala sam to ostaviti za drugi put.
B
Bakalar (bachalau) - iako nema veze s njihovim vodama, on im je gotovo pa nacionalno jelo i ima bezbroj načina pripreme. U davna vremena njihovi agilni i sveprisutni moreplovci shvatili su da im je bakalar baš zgodan kad nema frižidera i kad ti crkva stalno nameće neke postove. Svidjele su mi se okruglice od bakalara:
S nogu me pomelo saznanje da McDonald'sa ima uglavnom tek tu i tamo u velikim šoping centrima, a i tamo je ugrožen od konkurencije lokalnih lanaca brzogriza koji se baziraju na domaćoj kuhinji. Jedan od njih je Dr. Bachalau.
Tamo sam ga jela zapečenog s krumpirom, špekom i vrhnjem. Mislim da riječ kolesterol ne postoji u portugalskom rječniku.
Berlenga - osamljen otok u Atlantiku, gore uz zapadnu obalu zemlje. Nenastanjen park prirode i egzotično izletište, uz to i jedina mirna plaža u kojoj smo mogli i zaplivati, a da nas ne zgrome oceanski valovi. Otok je stanište milijuna galebova koji se tamo razmnožavaju, a mi smo upali baš u vrijeme kad nadrkane ženke sjede na jajima.
A da bi se došlo do ove lijepe tvrđavice...
... treba proći kroz teritorij galebova. Čim priđete na dva metra sjedećoj ženki, ona počne histerično kliktati i kreštati gore nego Shakira kad si pričepi prste vratima. Uto u brišućem letu pristiže mužjak, i manirom Crvenog Baruna na uljeza izbaci razorni projektil, vlastiti izmet impresivna volumena:
Da je Hitchcock to znao, mogao je snimiti i film "Galebova govna", jamačno veći hit od "Ptica".
C
Coimbra - četvrti grad po veličini, mislim. Negdje između Lisabona i Porta. Najstarije sveučilište u Portugalu, a i među prvima u Europi, ponos i dika grada. Simpatičan i živahan stari gradić koji odiše poviješću.
Caipirinha - iako je to brazilski nacionalni koktel, vrlo je popularan i u Portugalu i apsolutno slastan. Kao i štošta drugo, jeftiniji nego u Hrvatskoj. I tek sad vidim koliko naša smeća ne valjaju jer ne upotrebljavaju kvalitetne sastojke, a to su brazilska rakija od šećerne trske cachaça, limeta, šećer i puno leda.
D
Douro - rijeka koja teče od Španjolske do Porta pa u Atlantik te istoimena regija, poznata po vinima, a vinogradi uz dolinu rijeke osim što su pod zaštitom UNESCO-a, najstarije su vinsko područje sa zaštićenim podrijetlom na svijetu. Nažalost, zbog loše procjene malo smo zabrazdili po krivim cesticama te nismo došli do najljepšeg dijela pa slika nije moja:
E
Entrada - predjelo, odnosno neka vrsta couverta. Gdje god sjednete, u pravilu na stol dobivate neki oblizek dok čekate, htjeli to ili ne. Naravno, plaća se što god se takne. Nekad zna biti skupo pa na tome deru turiste. Ali ako je pošteno, onda ćete se za siću nauživati sira, maslina i sličnog da ubijete glad i potaknete monstruma u želucu.
F
Ne, nismo išli na fado večer. Ono što valja i košta. Zato ću radije pisati o francesinhi (mala Francuskinja). To je endemski portugalski sendvič tipičan za Porto. Kao i sve drugo, obilato je, masno, kalorično i prefino. Nas dvoje požderuha uzeli smo svatko pola porcije i s tim smo se bogme namučili. Radi se od slojeva kruha između kojih se nagura šunke, kobase, odreska, jaje, a preko toga gore topljeni sir pa se zapeče i posluži u finom bogatom saftu od paradajza i piva (svatko ima svoj tajni recept).
Fešta - vole slavit, pojesti, popiti i veseliti se. Svako selo ima nekog svog sveca i svoj dan. Raspašoj je 12. 6. kad se slavi dan Lisabona i ulice postanu velik tulum. Nismo doživjeli, ali grad se već ukrašavao, pripremao i cijeli mjesec su neka događanja:
G
Guimarăes - prekrasan srednjovjekovni gradić na sjeveru, koji se diči nadimkom "rodno mjesto Portugala", jer se tu rodio prvi kralj, proglašena je nezavisnost, bio je prvi glavni grad i tako to. Obavezno posjetiti, i otići na večericu i piće u Cervejariu (pivnicu) Martins.
Ginjinha - nešto kao naš višnjevac, ali oni su od toga isfurali cijeli projekt. Karakteristično za gradić Óbidos, gdje se za jedan euro poslužuje u čokoladnom čokančiću, i to je velika fora.
H
Hrana - obilje, raznolikost, kvaliteta i kvantiteta. A što je najvažnije, jeftinije nego kod nas. Pogotovo riba i morski plodovi. Portugalci znaju uživati u životu, vole jesti vani, jede se kasno i polako. Apsolutno svaka krčma, birtija, pekarnica i prčvarnica nudi barem sendvič i juhu, u svako doba dana i noći. Budući da zemlja na relativno maloj površini nudi veliku geografsku raznolikost, nešto kao i mi, ima svakakve klope, od mesa, kobasa, sireva do rakova, puževa i riba. I jako su ponosni na svoje prehrambene produkte.
I
Igreja - crkva. Tko voli sakralnu arhitekturu, uživat će. Ultrakatolička zemlja s bogatom poviješću, di ćeš bolje. Najljepše su crkve s keramičkim pročeljima jer su posebne.
J
Jezici bakalara - da, i to jedu. U dedinom dućančiću u Penicheu uočili ponosan natpis "Imamo jezike bakalara" i uočili teglicu s bijelim mesnatim ficlekima koji plivaju u nekakvoj vodici.
Juha - nisam pojela lošu juhu u Portugalu. U običnim krčmama su oko 1,50 eura. Najskuplja koju sam pojela, krem juha od gljiva, bila je u fensi lounge kafiću-vidikovcu u Lisabonu za 3 eura, i tu sam se već malo osjećala kao Kerum kad kupuje Maibacha dok drugi ljudi kupuju Clija.
K
Kava - ako mi mislimo da smo nacija kavopija, onda su Portugalci fanatici. Ne funkcioniraju bez barem 3 kave na dan i uvjereni su da nijedna druga zemlja ne radi tako dobru kavu. Talijane smatraju diletantima. Piju smiješne male espresiće veličine naprstka, ali u stanju su cuclati ih cijelu partiju Monopolyja. Iako se kava i ja više ne družimo često, to što sam probala stvarno je bilo dobro, pa čak i u avionu.
Kava i kolačić, portugalsko sveto dvojstvo:
Kolačići - iliti pastéis. Pastelarije ili slaste su svuda, kao kod nas Konzumi ili pekarnice. Svako selo ima neki svoj poseban kolačić. Najpoznatiji je vjerojatno pastel de nata ili pastel de Belém, koji su smislile opatice u grandioznom samostanu Sv. Jeronima. To je nekakva mala pituljica od lisnatog tijesta punjena finom kremom na bazi jaja, posipana cimetom i zapečena. Oprez, stvara ovisnost.
Za razliku od naših kolača, nisu toliko kremasti i tortasti i uglavnom je sve varijacija na temu tijesta, šećera i jaja, jer stare siromašne Portugalke baš i nisu poznavale drugih sastojaka.
Nastavak slijedi...
Evo malog teasera da zadržim vaš interes do idućeg posta. Fotografsko oko, dobar objektiv i raspoloženi egzhibicionisti iz Porta u kombinaciji čine umjetnost:
