Marketing
Portugal od A do Z
Ostvarila sam dugogodišnji san i napravila dvotjednu miniturneju Portugalom! Oduševljenje je veliko, a razočaranje povratkom još veće.
U ta dva tjedna sigurno nisam postala stručnjak za Portugal pa da nabacujem neke putopise a la Goran Milić, tako da ću vam podastrijeti jednu impresionističku struju svijesti, ali po abecedi, ne bih li stvorila privid uređene narativne strukture.
A
Alfama - stara i šarmantno živopisna četvrt u Lisabonu, gdje se i domaći lako izgube i gdje su najbolje rupčage od restorana i krčmi. Tu se rodio i fado. Uske uličice, kameni trgići, veš visi s prozora, djeca urlaju, psi leže, zalutali turisti vrludaju.
Azulejo - oslikane keramičke pločice koje stavljaju po zidovima, od starih crkvi do stanica metroa, masovna te vrlo lijepa pojava. Kao i mnoge druge stvari, i to su im uveli Mauri (It's the Moops!), ali svidjelo im se pa su prisvojili i razvili do neslućenih ramjera. Ima čak i muzej pločica u Lisabonu, ali morala sam to ostaviti za drugi put.
B
Bakalar (bachalau) - iako nema veze s njihovim vodama, on im je gotovo pa nacionalno jelo i ima bezbroj načina pripreme. U davna vremena njihovi agilni i sveprisutni moreplovci shvatili su da im je bakalar baš zgodan kad nema frižidera i kad ti crkva stalno nameće neke postove. Svidjele su mi se okruglice od bakalara:
S nogu me pomelo saznanje da McDonald'sa ima uglavnom tek tu i tamo u velikim šoping centrima, a i tamo je ugrožen od konkurencije lokalnih lanaca brzogriza koji se baziraju na domaćoj kuhinji. Jedan od njih je Dr. Bachalau.
Tamo sam ga jela zapečenog s krumpirom, špekom i vrhnjem. Mislim da riječ kolesterol ne postoji u portugalskom rječniku.
Berlenga - osamljen otok u Atlantiku, gore uz zapadnu obalu zemlje. Nenastanjen park prirode i egzotično izletište, uz to i jedina mirna plaža u kojoj smo mogli i zaplivati, a da nas ne zgrome oceanski valovi. Otok je stanište milijuna galebova koji se tamo razmnožavaju, a mi smo upali baš u vrijeme kad nadrkane ženke sjede na jajima.
A da bi se došlo do ove lijepe tvrđavice...
... treba proći kroz teritorij galebova. Čim priđete na dva metra sjedećoj ženki, ona počne histerično kliktati i kreštati gore nego Shakira kad si pričepi prste vratima. Uto u brišućem letu pristiže mužjak, i manirom Crvenog Baruna na uljeza izbaci razorni projektil, vlastiti izmet impresivna volumena:
Da je Hitchcock to znao, mogao je snimiti i film "Galebova govna", jamačno veći hit od "Ptica".
C
Coimbra - četvrti grad po veličini, mislim. Negdje između Lisabona i Porta. Najstarije sveučilište u Portugalu, a i među prvima u Europi, ponos i dika grada. Simpatičan i živahan stari gradić koji odiše poviješću.
Caipirinha - iako je to brazilski nacionalni koktel, vrlo je popularan i u Portugalu i apsolutno slastan. Kao i štošta drugo, jeftiniji nego u Hrvatskoj. I tek sad vidim koliko naša smeća ne valjaju jer ne upotrebljavaju kvalitetne sastojke, a to su brazilska rakija od šećerne trske cachaça, limeta, šećer i puno leda.
D
Douro - rijeka koja teče od Španjolske do Porta pa u Atlantik te istoimena regija, poznata po vinima, a vinogradi uz dolinu rijeke osim što su pod zaštitom UNESCO-a, najstarije su vinsko područje sa zaštićenim podrijetlom na svijetu. Nažalost, zbog loše procjene malo smo zabrazdili po krivim cesticama te nismo došli do najljepšeg dijela pa slika nije moja:
E
Entrada - predjelo, odnosno neka vrsta couverta. Gdje god sjednete, u pravilu na stol dobivate neki oblizek dok čekate, htjeli to ili ne. Naravno, plaća se što god se takne. Nekad zna biti skupo pa na tome deru turiste. Ali ako je pošteno, onda ćete se za siću nauživati sira, maslina i sličnog da ubijete glad i potaknete monstruma u želucu.
F
Ne, nismo išli na fado večer. Ono što valja i košta. Zato ću radije pisati o francesinhi (mala Francuskinja). To je endemski portugalski sendvič tipičan za Porto. Kao i sve drugo, obilato je, masno, kalorično i prefino. Nas dvoje požderuha uzeli smo svatko pola porcije i s tim smo se bogme namučili. Radi se od slojeva kruha između kojih se nagura šunke, kobase, odreska, jaje, a preko toga gore topljeni sir pa se zapeče i posluži u finom bogatom saftu od paradajza i piva (svatko ima svoj tajni recept).
Fešta - vole slavit, pojesti, popiti i veseliti se. Svako selo ima nekog svog sveca i svoj dan. Raspašoj je 12. 6. kad se slavi dan Lisabona i ulice postanu velik tulum. Nismo doživjeli, ali grad se već ukrašavao, pripremao i cijeli mjesec su neka događanja:
G
Guimarăes - prekrasan srednjovjekovni gradić na sjeveru, koji se diči nadimkom "rodno mjesto Portugala", jer se tu rodio prvi kralj, proglašena je nezavisnost, bio je prvi glavni grad i tako to. Obavezno posjetiti, i otići na večericu i piće u Cervejariu (pivnicu) Martins.
Ginjinha - nešto kao naš višnjevac, ali oni su od toga isfurali cijeli projekt. Karakteristično za gradić Óbidos, gdje se za jedan euro poslužuje u čokoladnom čokančiću, i to je velika fora.
H
Hrana - obilje, raznolikost, kvaliteta i kvantiteta. A što je najvažnije, jeftinije nego kod nas. Pogotovo riba i morski plodovi. Portugalci znaju uživati u životu, vole jesti vani, jede se kasno i polako. Apsolutno svaka krčma, birtija, pekarnica i prčvarnica nudi barem sendvič i juhu, u svako doba dana i noći. Budući da zemlja na relativno maloj površini nudi veliku geografsku raznolikost, nešto kao i mi, ima svakakve klope, od mesa, kobasa, sireva do rakova, puževa i riba. I jako su ponosni na svoje prehrambene produkte.
I
Igreja - crkva. Tko voli sakralnu arhitekturu, uživat će. Ultrakatolička zemlja s bogatom poviješću, di ćeš bolje. Najljepše su crkve s keramičkim pročeljima jer su posebne.
J
Jezici bakalara - da, i to jedu. U dedinom dućančiću u Penicheu uočili ponosan natpis "Imamo jezike bakalara" i uočili teglicu s bijelim mesnatim ficlekima koji plivaju u nekakvoj vodici.
Juha - nisam pojela lošu juhu u Portugalu. U običnim krčmama su oko 1,50 eura. Najskuplja koju sam pojela, krem juha od gljiva, bila je u fensi lounge kafiću-vidikovcu u Lisabonu za 3 eura, i tu sam se već malo osjećala kao Kerum kad kupuje Maibacha dok drugi ljudi kupuju Clija.
K
Kava - ako mi mislimo da smo nacija kavopija, onda su Portugalci fanatici. Ne funkcioniraju bez barem 3 kave na dan i uvjereni su da nijedna druga zemlja ne radi tako dobru kavu. Talijane smatraju diletantima. Piju smiješne male espresiće veličine naprstka, ali u stanju su cuclati ih cijelu partiju Monopolyja. Iako se kava i ja više ne družimo često, to što sam probala stvarno je bilo dobro, pa čak i u avionu.
Kava i kolačić, portugalsko sveto dvojstvo:
Kolačići - iliti pastéis. Pastelarije ili slaste su svuda, kao kod nas Konzumi ili pekarnice. Svako selo ima neki svoj poseban kolačić. Najpoznatiji je vjerojatno pastel de nata ili pastel de Belém, koji su smislile opatice u grandioznom samostanu Sv. Jeronima. To je nekakva mala pituljica od lisnatog tijesta punjena finom kremom na bazi jaja, posipana cimetom i zapečena. Oprez, stvara ovisnost.
Za razliku od naših kolača, nisu toliko kremasti i tortasti i uglavnom je sve varijacija na temu tijesta, šećera i jaja, jer stare siromašne Portugalke baš i nisu poznavale drugih sastojaka.
Nastavak slijedi...
Evo malog teasera da zadržim vaš interes do idućeg posta. Fotografsko oko, dobar objektiv i raspoloženi egzhibicionisti iz Porta u kombinaciji čine umjetnost:
Post je objavljen 09.06.2010. u 15:17 sati.