Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
subota, 31.03.2007.
Bon-ton u belgijskoj pivnici, prva lekcija
Tako je whiteflesh prošli tjedan pohodila svoju postojbinu. Kako žena trenutno živi u blještavom bjelosvjetskom Londonu, morala sam joj pokazati da i u nas imade lijepih mjesta za izaći. Pa sam je odvela u odvratni Branimir centar, odnosno, već pogađate - u belgijsku pivnicu. Da joj ne bude prevelik šok prijeći s londonskih cijena na hrvatske. Onda se degustiralo. Zanimljivo je biti s nekim čiji je pivski ukus dijametralno suprotan mojem. Onda mogu liznuti neka čudesa koja inače nikad ne bih probala, a i istodobno je podjebavati što pije neke pičkasta gazirana voćna piva.
1) Brugge Tripel - tak-tak
2) Vedett - skroz svjetlo, bez belgijskih kerefeka, pravo otkriće
3) Breugel - stara ljubav 
Zapisala sam što je moja drugarica kušala na jedan papirić koji više nikako ne mogu naći. Eh. Drugarice, pomagaj!
Inače smo prvo sjedile za šankom, ko prave frajerice. Na šanku stoji neka drvena konstrukcija za vješanje pivskih pereca. I ispod na nekom papiriću nespretno napisano običnom kemijskom piše "perec - 5 kn". Ja sam lijepo elegantno laganim potezom skinula prvi perec, bez dodirivanja okolnih pereca. Zadovoljno smo ga podijelile i krenule dotad ljubaznom pipničaru platiti tih 5 kn. E, tu nas je on ošinuo pogledom kao Indiana Jones bičem i rekao: "Nije pristojno uzimati perece rukama!" Na što smo samo blenule i ostale tako neko vrijeme. Eto, tako da znate - nađete li se u belgijskoj pivnici koja drži perece na šanku i poželite gricnuti koji, morate pozvati pipničara, on će navući svoje posebne rukavice za baratanje perecima i štipaljkom za perece staviti vam perec na tanjurić za perece, da ga možete jesti beštekom za perece, nakon čega ćete se obrisati ubrusićem za perece. A ne biti divljakinje kao mi. Žene izašle iz špilje, koje nitko nije naučio manirama jedenja pivskog pereca u pivnici.
Sad se peku muffini od banane i datulje. Ako budu čemu, napisat ću recept. Prijatno!
nedjelja, 25.03.2007.
Pica i roštilj
Ovaj post bavit će se recenzijom dvije vjerojatno najkarakterističnije prehrambene kategorije na ovim prostorima, dva najčešća odgovora u leksikonu pod pitanjem "Koje ti je omiljeno jelo". Banalna kategorija, ali s vremenskim odmakom je i moja percepcija pizze i roštilja malo evoluirala pa sam razvila i kritički pristup. Dok je u djetinjstvu i mladosti postojalo samo "pizza", "ražnjići" ili "ćevapi" i svaki artefakt na tanjuru koji bio imalo nalikovao na nešto od toga sretno bi završio u mom želucu. Da vidimo što sad prekaljena domaćica i polusvjetska žena imade reći...
1) Objekt: pizzeria Karijola
Lokacija: Kranjčevićeva, preko puta hotela Laguna
Kako sam se ondje obrela: Jednostavno. Sama, ogladnjela, bila blizu. Mislim da mi je to već jubilarni 5. posjet.
Pojela te popila: Čista esencija - miješana pizza i pola litre točenog Fischer'sa.
Hrana: Da pojasnim. Što se tiče pizze, tu sam najgori snob. Najradikalniji fundamentalist gori i od talibana kamikaze. Nemilosrdna inkvizitorica. Tijesto mora biti hruskavo, tanko i iz prave krušne peći; paradajz mora biti prava šalša, a ne kečap ili neki industrijski nusproizvod; sir mora biti isključivo mozzarella, nedajbože neki podravec; a šunka ili pršut stvarno to, a ne tanušne trakice nekakvog šunkinog ispljuvka. Uz takav standard koji ne snižavam ni za što, mogu reći da za mene Karijola ne da radi najbolju pizzu u Zagrebu, nego je to jedina pizza koju uopće zovem pizzom. Sve drugo su samo pretendenti na pizzu. Prosječna zagrebačka pizza meni je nejestivo smeće. Jebiga, takva sam. Tko me voli, neka me prihvati takvu. Čak ni Maslina nije skroz to, iako bih njihovu čak i jela ako Karijola slučajno propadne u zemlju. A one splačine iz dostave bih zakonom zabranila. Eto. I zato Karijoli dajem 5. Jer to je potpuno drukčiji koncept od svega što postoji u Zagrebu. I ne rade N-I-Š-T-A drugo osim pizze. Nema terora bespotrebnih loših tjestenina, rižota i sličnoga što svaka zagrebačka kvazitalijanska prčvarnica trattoria-wannabe mora imati. Pohvala ide i na račun pićovnika. Točena piva su Erdinger i Fischer's (koji sam još vidjela jedino u Sedmici i volim ga). Nekoliko ok vina na čaše. Toče i T'gu za jug - rispekt!
Ambijent: Inače, to je prostor bivše Concordije pa će mi uvijek imati taj neki šmek alternativnoga iz mladosti. Iako sam u Concordiji bila svega par puta, ali u dobi kad je svaki izlazak s kućnog lanca bio kao Alisi dolazak u Zemlju čudesa. Prostor se nekako nastavlja na svoju povijest, simpatično boemski, nije ulickan, ali nije ni nehigijenski neuredan. Zapravo je dosta malen, ima galeriju, a dolje je sve u istoj prostoriji, i šank i kuhinja/peć pa se čovjek fino može proderati kad hoće nešto od konobara i ćiriti u napredak svoje pizze. A i vidiš da kuhar ne reže nokte na nogama nad tvojim jelom.
(Digresija: To mi je uvijek bilo simpi-rimpi, što bi rekla Petra M., kod nikad prežaljene pizzerije Korzo. Kuhinja je u izlogu. Šetaš Ilicom i vidiš okrugle tete u bijelim kutama i borosanama kako sipaju sastojke gore po tijestu. Ne smiju kopati nos jer sve vidiš. Zapravo, genijalan potez. Sjajna reklama. Teško je proći pokraj takvog izloga i ne zabuljiti se te poželjeti pizzu. Ja sam kao klinka uvijek slinila kod Korza. Uzmimo u obzir i činjenicu da je to bila jedna od prvih pizza u Zagrebu, kad se i po Ramu i Nescafe moralo u Austriju. Zanimljivo... Sad kad razmišljam, točno se sjećam gdje sam i kad pojela prvu pizzu u Zg - danas rupa, a tada pizzeria Tomislav blizu Zrinjevca - ali ne sjećam se točno, recimo, koju sam prvu knjigu pročitala ili koji mi je bio prvi koncert.) 4
Posluga: Simpatični i susretljivi mladići, u skladu s cjelokupnim imidžem, kao da su se ravno iz Concordije teleportirali u pizzeriju, ali ipak su se malo počešljali i oprali prije. -5
Cijena: Skuplje od prosjeka, ali s obzirom na kvalitetu i specifičnost pripreme, odobravam. 4
Ukupna ocjena (1-5): Možda sam malčice subjektivna, ali -5.
Posljednji sud: Pizzo, ime ti je Karijola!
2) Objekt: konoba Gladne oči (svaka čast imenu)
Lokacija: Cvjetno naselje, preko puta doma
Kako sam se ondje obrela: Kokoš Martina, u čiji mesni sud vjerujem, preporučila ovo novo mjesto, a lako žabu u vodu natjerati. Izvela u život Anu M. da se malo odmakne od Grane.
Pojele te popile: Ja bijelu vješalicu i šopsku salatu, ona pljeskavicu sa sirom, lepinju i šampinjone na žaru.
Hrana: Vješalica odlična, sočna i mekana. Šopska solidna. Ali pljeskavica razočaranje. Kao da je par puta previše smeljena pa sad više izgleda kao spužva ili seitan nego meso. No porcije dobre. Pljeska je kao omanja pizza. Za pečenjaru, izbor piva očajan. Samo Zhuya i Tomislav. (Pokraj nas su bili Antonio Nuić i Boris T. Matić, a naivno vjerujem da autohtoni Bosanci ne bi išli na roštilj bilo kamo.) -4
Ambijent: Prostrano, uredno, ali fali duša, koncept, nit vodilja. Ni vrit ni mimo. Čak malo prefino za roštiljarnu. Uglavnom, nešto ne štima. I ne mislim samo na odvratne umjetne cvjetove u više-čaši-nego-vazi na svakom stolu. I nije mi jasno zašto se nazivaju konobom i puštaju Olivera kad niti nude išta morsko, niti uređenje ima veze s konobom. 2
Posluga: Neki uslužan, pomalo čudan striko koji nas je oslovljavao "curicama", ali nije ispalo nimalo simpatično. 3
Cijena: Viša od prčije tipa Rubelj, u skladu s finijim mjestima, recimo, Starim kotačem. Pojedeno+2 piva=oko 140 kn.
Ukupna ocjena (1-5): Trica.
Posljednji sud: Nisam još načistu kako bih presudila. Nedorečenosti, ime ti je Gladne oči.
Potreba za točkom na I i popunjavanjem praznine u želucu za slatko i u životu odvela je Anu M. i mene u obližnji Laganini (vidi ranije postove) na božanstvene raviole punjene suhom smokvom u umaku od oraha i par medica. Skupo. Preskupo. Ali djeluje. Moram pohvaliti Laganini kao jedino mjesto za koje znam da u WC-u ima kremu za ruke! I to onu finu Garnier u crvenoj tubi za suhu kožu.
utorak, 20.03.2007.
Krv i grah
I Gurwoman je žena od krvi i mesa pa krvari kad su oni dani u mjesecu, grči se i proklinje cijeli svijet.
Post je trebao biti u tom stilu, gnjev, kataklizma, patnja, bol, ali onda sam malo čačkala mečku po netu i naišla na neku skandinavsku strip-reklamu za uloške:
Kako je ne razumijem, a inače ne podnosim debilne reklame za uloške, a sve su takve, napravila sam svoju verziju ove reklame i bolovi su uslijed igre u fotošopu i glupog hihotanja nestali! (Dobro, pomogli su i Ketonal i rakija.)
A što upravo kuham sutra za ručak? Slasni grah s paradajzom i kaduljom:
Bijeli grah namočiti i skuhati u slanoj vodi, ali ne skroz do kraja. Rekli bismo, al dente. Na 5-6 žlica maslinovog ulja lagano popržiti češnjak i dosta kadulje. Na to baciti grah i nakon par minuta sasuti u to pelate. Sve skupa lagano kuhati 15-ak minuta da se pelati raspadnu i zgusnu. Začiniti paprom. Prosto ko pasulj!
nedjelja, 18.03.2007.
Dok mariniram srdele
Bogati, već sam i zaboravila kako je pisati post. Pretjerala sam s poslovnošću u zadnje vrijeme, ali bolje se sad učmariti potencijalnim budućim klijentima, a ne kasnije kukati. Cvrčak i mrav. Zaključila sam da mi odlično ide prevođenje promotivnog materijala o zubarskim proizvodima tipa četkice, konac, pasta. A došla sam i do tog trenutka da si dizajniram svoju prvu vizitku sebe kao privatne poduzetnice. Nešto sam sklepala u Fotošopu pa ćemo vidjeti. Zasad još nemam nikakav ingeniozan logo. Samo puke informacije. Ako mi netko želi dizajnirati, slobodno. Sad sam se sjetila svoje prve vizitke kao privatne nepoduzetnice. Ljeto '97., čini mi se, sama se vraćam iz Londona i imam hrpu vremena na Victoriji čekajući vlak za Heathrow. A ostalo je i nešto kovanica u novčaniku. Za pivo je prerano, gladna nisam, tražim neke flipere ili igrice, ali ništa zanimljivo. Ali naiđem na automat za izradu vizitki! Tu se odmah raspametim i zaključim kako je važno za jednu prosječnu hrvatsku studenticu da ima komplet svojih vizitki i pljunem nekih 5 funti za hrpu vulgarnih crno-bijelih vizitki u najosnovnijem fontu. Budem sva ponosna. Mislim da sam ih potrošila jedno 5 u životu, ne računajući one distribuirane među prijateljicama. Nadam se da će mi ove sada ipak više koristiti.
Jučer sam se uhvatila kako prvi put u životu mariniram srdele. Moraju stajati zatvorene bar 24 sata pa još odbrojavam do trenutka degustacije. Sad je na placu trend da prodaju već očišćenu srdelu i to pozdravljam koliko i reformu mirovinskog sustava.
Još jedno otkriće do kojeg sam došla tek na pragu tridesete. Kupiti čepove i pumpicu za butelje. Onda se time zatvori otvorena butelja i radi na principu vakumiziranja boce pa nema više suze liju smeđe oči nad ukiseljenim zadnjim decijem finog vina koje par dana stoji u frižideru. Pumpica i 2 čepa za 70 kn u vinoteci Vivat u Boćarskom domu. Spala sam na jeftine reklame kad nemam o čem pametnijem pisat.
Trenutno me najviše vesele skorašnje čišćenje balkona i sadnja začinskog vrta. I nadolazeći, ako sad ne padne neki bolesni snijeg, roštilji u prirodi. I praznici koji padaju taman da ih fino možeš spojiti. Plan je Logarska dolina za Uskrs, Beč & Prag za Prvi maj, a poslije kad bude za kupanje, more u svakoj prilici. Nekako sad stalno putujem na mjesta na kojima sam već bila, a žudim za nečim novim. Makar Prag uvijek prolazi. Ali opet... Jebiga, gora polovica mi nije neki globetrotter, nema se ni godišnjeg puno, novci i tako. Ali svečano si obećavam da do kraja godine moram na neku novu inozemnu lokaciju ili ću svisnuti.
srijeda, 07.03.2007.
Losos s tremom
Kratak post, kratak koliko i moji živci ovih dana.
Evo prvo jednog malog, meni dragog receptića za brz i lagan ručak, s daškom sjevernjačke egzotike u vidu lososa.
Istopiti oko žlicu i pol putra, maknuti s vatre. U to umiješati sitno na trakice sjeckano jedno pakiranje dimljenog lososa, dosta kapara, dosta kopra, sol, papar i sok pol limuna. Skuhati taljatele ili špagete (u biti, bilo koju tjesteninu) i pomijašati s losos-smjesom.
Jučer sam džokerirala Mimi na Milijunašu. Bogme me fino tresla trema dok sam iščekivala Tarikov glas s druge strane slušalice. I došao je. Mogu reći da baš ugodno zvuči preko telefona. Ako mu propadne karijera, mogao bi raditi na nekoj od onih ruf-mih-an linija. Ako ih uopće ima za žensku populaciju. Sva sreća, dala sam dobar odgovor. Zgodan osjećaj. Da sam praznovjerna, interpretirala bih to kao dobar znak. Ali nisam. Da kucnem o drvo. Proganjaju me scene Nosonje na Kviskoteci, dok mu Bongo još nije pomagao.
A više o Miminom nastupu uskoro na malom ekranu...
Ako me trema tresla za džokeriranje, što li će tek biti sutra? Ima netko iskušani recept protiv treme? Ne, ne mogu se naliti. Onda će mi se pišat i plest će mi se jezik još i više.
