Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
nedjelja, 25.03.2007.
Pica i roštilj
Ovaj post bavit će se recenzijom dvije vjerojatno najkarakterističnije prehrambene kategorije na ovim prostorima, dva najčešća odgovora u leksikonu pod pitanjem "Koje ti je omiljeno jelo". Banalna kategorija, ali s vremenskim odmakom je i moja percepcija pizze i roštilja malo evoluirala pa sam razvila i kritički pristup. Dok je u djetinjstvu i mladosti postojalo samo "pizza", "ražnjići" ili "ćevapi" i svaki artefakt na tanjuru koji bio imalo nalikovao na nešto od toga sretno bi završio u mom želucu. Da vidimo što sad prekaljena domaćica i polusvjetska žena imade reći...
1) Objekt: pizzeria Karijola
Lokacija: Kranjčevićeva, preko puta hotela Laguna
Kako sam se ondje obrela: Jednostavno. Sama, ogladnjela, bila blizu. Mislim da mi je to već jubilarni 5. posjet.
Pojela te popila: Čista esencija - miješana pizza i pola litre točenog Fischer'sa.
Hrana: Da pojasnim. Što se tiče pizze, tu sam najgori snob. Najradikalniji fundamentalist gori i od talibana kamikaze. Nemilosrdna inkvizitorica. Tijesto mora biti hruskavo, tanko i iz prave krušne peći; paradajz mora biti prava šalša, a ne kečap ili neki industrijski nusproizvod; sir mora biti isključivo mozzarella, nedajbože neki podravec; a šunka ili pršut stvarno to, a ne tanušne trakice nekakvog šunkinog ispljuvka. Uz takav standard koji ne snižavam ni za što, mogu reći da za mene Karijola ne da radi najbolju pizzu u Zagrebu, nego je to jedina pizza koju uopće zovem pizzom. Sve drugo su samo pretendenti na pizzu. Prosječna zagrebačka pizza meni je nejestivo smeće. Jebiga, takva sam. Tko me voli, neka me prihvati takvu. Čak ni Maslina nije skroz to, iako bih njihovu čak i jela ako Karijola slučajno propadne u zemlju. A one splačine iz dostave bih zakonom zabranila. Eto. I zato Karijoli dajem 5. Jer to je potpuno drukčiji koncept od svega što postoji u Zagrebu. I ne rade N-I-Š-T-A drugo osim pizze. Nema terora bespotrebnih loših tjestenina, rižota i sličnoga što svaka zagrebačka kvazitalijanska prčvarnica trattoria-wannabe mora imati. Pohvala ide i na račun pićovnika. Točena piva su Erdinger i Fischer's (koji sam još vidjela jedino u Sedmici i volim ga). Nekoliko ok vina na čaše. Toče i T'gu za jug - rispekt!
Ambijent: Inače, to je prostor bivše Concordije pa će mi uvijek imati taj neki šmek alternativnoga iz mladosti. Iako sam u Concordiji bila svega par puta, ali u dobi kad je svaki izlazak s kućnog lanca bio kao Alisi dolazak u Zemlju čudesa. Prostor se nekako nastavlja na svoju povijest, simpatično boemski, nije ulickan, ali nije ni nehigijenski neuredan. Zapravo je dosta malen, ima galeriju, a dolje je sve u istoj prostoriji, i šank i kuhinja/peć pa se čovjek fino može proderati kad hoće nešto od konobara i ćiriti u napredak svoje pizze. A i vidiš da kuhar ne reže nokte na nogama nad tvojim jelom.
(Digresija: To mi je uvijek bilo simpi-rimpi, što bi rekla Petra M., kod nikad prežaljene pizzerije Korzo. Kuhinja je u izlogu. Šetaš Ilicom i vidiš okrugle tete u bijelim kutama i borosanama kako sipaju sastojke gore po tijestu. Ne smiju kopati nos jer sve vidiš. Zapravo, genijalan potez. Sjajna reklama. Teško je proći pokraj takvog izloga i ne zabuljiti se te poželjeti pizzu. Ja sam kao klinka uvijek slinila kod Korza. Uzmimo u obzir i činjenicu da je to bila jedna od prvih pizza u Zagrebu, kad se i po Ramu i Nescafe moralo u Austriju. Zanimljivo... Sad kad razmišljam, točno se sjećam gdje sam i kad pojela prvu pizzu u Zg - danas rupa, a tada pizzeria Tomislav blizu Zrinjevca - ali ne sjećam se točno, recimo, koju sam prvu knjigu pročitala ili koji mi je bio prvi koncert.) 4
Posluga: Simpatični i susretljivi mladići, u skladu s cjelokupnim imidžem, kao da su se ravno iz Concordije teleportirali u pizzeriju, ali ipak su se malo počešljali i oprali prije. -5
Cijena: Skuplje od prosjeka, ali s obzirom na kvalitetu i specifičnost pripreme, odobravam. 4
Ukupna ocjena (1-5): Možda sam malčice subjektivna, ali -5.
Posljednji sud: Pizzo, ime ti je Karijola!
2) Objekt: konoba Gladne oči (svaka čast imenu)
Lokacija: Cvjetno naselje, preko puta doma
Kako sam se ondje obrela: Kokoš Martina, u čiji mesni sud vjerujem, preporučila ovo novo mjesto, a lako žabu u vodu natjerati. Izvela u život Anu M. da se malo odmakne od Grane.
Pojele te popile: Ja bijelu vješalicu i šopsku salatu, ona pljeskavicu sa sirom, lepinju i šampinjone na žaru.
Hrana: Vješalica odlična, sočna i mekana. Šopska solidna. Ali pljeskavica razočaranje. Kao da je par puta previše smeljena pa sad više izgleda kao spužva ili seitan nego meso. No porcije dobre. Pljeska je kao omanja pizza. Za pečenjaru, izbor piva očajan. Samo Zhuya i Tomislav. (Pokraj nas su bili Antonio Nuić i Boris T. Matić, a naivno vjerujem da autohtoni Bosanci ne bi išli na roštilj bilo kamo.) -4
Ambijent: Prostrano, uredno, ali fali duša, koncept, nit vodilja. Ni vrit ni mimo. Čak malo prefino za roštiljarnu. Uglavnom, nešto ne štima. I ne mislim samo na odvratne umjetne cvjetove u više-čaši-nego-vazi na svakom stolu. I nije mi jasno zašto se nazivaju konobom i puštaju Olivera kad niti nude išta morsko, niti uređenje ima veze s konobom. 2
Posluga: Neki uslužan, pomalo čudan striko koji nas je oslovljavao "curicama", ali nije ispalo nimalo simpatično. 3
Cijena: Viša od prčije tipa Rubelj, u skladu s finijim mjestima, recimo, Starim kotačem. Pojedeno+2 piva=oko 140 kn.
Ukupna ocjena (1-5): Trica.
Posljednji sud: Nisam još načistu kako bih presudila. Nedorečenosti, ime ti je Gladne oči.
Potreba za točkom na I i popunjavanjem praznine u želucu za slatko i u životu odvela je Anu M. i mene u obližnji Laganini (vidi ranije postove) na božanstvene raviole punjene suhom smokvom u umaku od oraha i par medica. Skupo. Preskupo. Ali djeluje. Moram pohvaliti Laganini kao jedino mjesto za koje znam da u WC-u ima kremu za ruke! I to onu finu Garnier u crvenoj tubi za suhu kožu.
