Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
srijeda, 28.02.2007.
Gastrodamusove vizije
Mnoge genijalne ideje i vizije u svjetskoj povijesti ljudima su se ukazale u snu. A mnogih se ujutro njihovi sanjači vjerojatno nisu mogli sjetiti i tko zna za kakve smo sve mudrosti i izume danas zakinuti. Da se to ne bi još jednom ponovilo, na brzaka ću pribilježiti svoj sinoćnji san i njegove dvije inovacije (začudo, obje povezane s hranom). Možda i posluže nekoj svrsi... 
Prvo sam sanjala Jagnu Pogačnik (I imala je dlakava prsa. Ja inače stvarno volim Jagnu Pogačnik i ovim putem je pozdravljam.), koja je držala neki seminar, što li, da ne ulazim sad u detalje. Uglavnom, svi smo jako zainteresirano i zadubljeno čitali poeziju. A zašto? Zato jer je cijela zbirka nekog novog hrvatskog kvazipoete bila ispisana na čokoladi! Izdavači, zamislite se malo...
Zatim sam sanjala da su Zwetschke d.o.o. oživjele (za neupućene: fiktivna uvoz-izvoz-prodaja tvrtka koju smo u srednjoj imale J. Đ. i ja, valjda pod utjecajem Mućki i braće Trotter, a u kratkoj poduzetničkoj karijeri uspješno smo preprodale jednu vunenu švedsku kapu, par umetaka za nalivpero te po jedan rječnik i gramatiku). Svoj poznati domaći kornfleks sam izrađivala u nekoliko okusnih varijanti i pakirala jednokratne porcije u male vrećice koje sam prodavala ljudima prije odlaska na posao, ne bi li si priuštili zdrav te jednostavan obrok kad stignu na radno mjesto.
srijeda, 21.02.2007.
Melodije Istre i Kvarnera
U zadnje vrijeme samo pljujem po penzićima, a sad sam otkrila da imam iste potrebe kao i oni, i raduju me iste stvari. Jedino još po kontejneru ne kopam.
Povodom godišnjice i rođendana, iznenadno sam odvela goru polovicu na vikend u Lovran. Efekt vremeplova. Simboličnost. Naime, prvi izlet nam je bio upravo u Lovran, u pansion Štanger. Jedino smo onda uzeli jeftiniju sobu bez pogleda na more, a sad sam se isprsila i dala dodatnih 2 eura za pogled na more. I fakat vrijedi. Male životne radosti. Ali striček je ionako naplatio po cijeni sobe bez pogleda na more, pa smo na istom. Osim efekta iznenađenja, dakle, trebala sam postići i efekt evokacije uspomena te, sukladno tome, rasplamsavanja strasti. Sve u svemu, bolje to nego da sam mu poklonila USB stick ili pulover, koliko košta da košta. Ovako sam se i sama osladila 
Uglavnom smo samo šetali, buljili u more, jeli i pili. I ne znam kad mi je zadnji put bilo tako dobro. Šetnjica uz lungo mare - preporod. Nisam ni znala koliko mi je trebalo da izađem iz svog malog, zatvorenog prevoditeljskog dvorca. Ne da sam napunila baterije, nego sam imala osjećaj kao da bih mogla napajati Las Vegas svojom energijom.
Posjetila sam i hram božice te guruinje svih hrvatskih žena:
Mislim, ružna tamnoroza viletina koju sam zapazila kilometrima daleko, a na njoj natpis "Vila Žuži". Nije mi trebalo dugo da na prste zbrojim dva i dva.
Imam mnogo noviteta za rubriku Patrola okusnog pupoljka, i to gradirano za tri kategorije imovinskog stanja. Za uže članove obitelji Todorić, za čistačicu drvorca Todorićevih i za hrvatskog građaninina prosječnih primanja:
1) Objekt: restoran Plavi podrum
Lokacija: Volosko, na rivi
Kako sam se ondje obrela: Duge 4 godine trebale su nam da se odlučimo na ovu raskoš, odnosno, smognemo para i odlučnosti potrošiti iste na prolazno luksuzno tovljenje. Sad ponosno mogu staviti recku kraj još jednog od klasičnih i velecijenjenih hrvatskih restorana. Nećkala sam se između Podruma i Le mandraća, ali pobijedile su tradicija i slava Danijele Kramarić.
Pojeli te popili: Kao da smo vlasnici par ruskih metalurških kompanija i naftnih bušotina, odmah smo odabrali slow food menu br. 1, pod nazivom Jesen/zima chic. Suzdržite se od komentara, molim.
Kome ovo već sad miriši na snobizam, neka ne čita dalje. Netko voli dati pare na bandži džamping, netko na originale svih albuma Pink Floyda, netko na zlatne ratkape za auto, a ja uživam tu i tamo platiti za užitak svog nepca, želuca i jetre.
Ajmo redom (nisam slikala jer bi ispali ko najzadnji jadnci, gori od japanskih turista koji snimaju Dinamov stadion jer ga je Miura jednom davno par puta optrčao):
- aperitiv - fenomenalna biska, a u biske se stvarno razumijem
- kuver - ječam u crnilu od sipe sa sušenom rajčicom i mariniranom srdelom na rikoli
- file brancina u soku od 3 agruma s crvenim paprom, uz odličnu malvaziju od Radovana (2005.)
- pohani škampi (ali ne klasično, kao neka čudna tempura) s nekakvim čudnovatim, ali odličnim miješanim povrćem, prešli na Pilatov bijeli pinot, ali stručno smo zaključili da mu "fali tijelo"
- maneštra od hobotnice, Coronica Grand teran, dobar
- file zubaca na pireu od slanutka s guščjom jetrom na žaru
- sladoled od vanilije i tartufa, neka slojevita pita slična prekmurskoj, šlag i nešto što se zove fizalis. Veličine omanje trešnje, ali narančasto, s dosta robusnim lišćem gore gdje je bila peteljka. Naizgled kao smanjena kaki jabučica. Kiselkasto na fin način. Uz to moja mila Kozlovićeva Santa Lucia.
E, tu je meni pozlilo, što tumačim slabošću uslijed dolaska tetke iz Crvenke. Sutradan sam se ubijala od jada što sam tome podlegla i, umjesto da uživam, mučila vjerojatno najbolji desert u svom dosadašnjem životu. Oni koji me poznaju znaju da bih prije dala kričavo roze pramenove nego prakticirala bulimiju, ali ja sam doslovno morala otići povraćati da bih došla k sebi od slabosti i mogla nastaviti sa životom. Kao što reče Whiteflesh, bila sam poput rimskih careva.
Tek što sam povratila bilo i boju u obraze, a valjda ponukana našim čuđenjem nad fisalisom (ko majmuni u Odiseji u svemiru), sama gazdarica Danijela Kramarić došla nam je prozboriti riječ-dvije o fizalisu i donijela ih još par komada glaziranih tamnom čokoladom s pistacijem. Grom i pakao! Morala sam ih prepustiti Filipu.
- diđestiv na račun kuće - medica
Hrana: Sve pet. Ako me ikad zadesi nemio događaj uslijed kojeg će mi život proletjeti pred očima, ovaj ručak će biti jedna od tih slika.
Ambijent: Manje nego što sam mislila. Plus je što je uz more. Neka ostakljena zimska terasa s pokojom okačenom morskom vedutom. Ne prefensi, nepretenciozno, a opet nekako minimalistički elegantno. Da ne serem dalje: niš posebno, ali u redu. -4
Posluga: Uslužni, ljubazni, koliko i treba za te pare. Fali možda malo ljudskosti. 4
Cijena: Državna tajna. Tako nešto radimo svake 4 godine, ko Olimpijadu.
Ukupna ocjena (1-5): Hrana fenomenalna, cijena za smrznuti se, ali očekivano, sve ostalo za vrlo dobar. Pohvala voditeljici Danči na osobnom dodiru. Da nisam bila pripita, ne bih je pitala da se slikamo, ko neka šiparica koja je u dućanu u kvartu srela Beyonce. Ali Danči je to profesionano odradila. I lijepo ispala, za razliku od mene.
Posljednji sud: Ako imate para i sklonosti, otiđite.
2) Objekt: restoran Najade
Lokacija: centar Lovrana, tik uz more
Kako sam se ondje obrela: U sklopu operacije "Vremeplov". Tamo smo par puta jeli taj prvi put u Lovranu i bili jako zadovoljni. Jednostavna, a odlično pripravljena riba po normalnoj cijeni. Terasa uz more zakon.
Pojeli te popili: Prvo biska pa marinirani inćuni. Podijelili fratra na žaru (he he, ne, ovaj put nema veze s mojim antiklerikalnim životnim stavom) s blitvom i krumpirom, pola litre otvorene malvazije.
Hrana: Jednostavno i dobro. 4+
Ambijent: Terasa nije radila, bili unutra. Unutrašnjost krcata. Nit smrdi, nit miriši. Zbog urednog WC-a dajem 3+.
Posluga: Nemam primjedbi, ali ne stigneš se zbližiti jer je konstantna gužva. Što je opet dobra preporuka. 4
Cijena: Ne sjećam se više, ali niža nego što bi to bilo u Zagrebu. 4+
Ukupna ocjena (1-5): Čvrsta četvorka.
Posljednji sud: Kome je bitnija dobra klopa od ekskluzivnosti i originalnosti, Najade su to.
3) Objekt: restoran Jadera
Lokacija: Vrbik, Zeleni trg 4, usred neke bezlične moderne stambene zgradice kakvih ima na bacanje u Zagrebu.
Kako sam se ondje obrela: Umoreni nošenjem laptopa na servis, odlučili nešto lagano u blizini pojesti, a ja se sjetila preporuke za ovo mjestašce.
Pojeli te popili: Njoki sa škampima i lososom, salata od rikole, pola litre bijelog, ja još pride i čokoladni mus.
Hrana: Njoki fenomenalni, najveće iznenađenje nakon vijesti da Mia Begović ide na doktorat na Filozofskom. -5
Ambijent: Svega par stolova. Uredno, jednostavno. Nema se tu šta puno. 3
Posluga: Simpatičan striko, lokalna i frendli atmosfera. Ugodno smo iznenađeni činjenicom da je usred tjedna predvečer mali restoran na Vrbiku bio pun, iako i ima svega 4-5 stolova. 4
Cijena: Nekih 180 kn. Ima cjenik na webu pa se sve može vidjeti, a ne ko Sanaderovi satovi.
Ukupna ocjena (1-5): 4. Tko bi rekao?
Posljednji sud: Ima li bolje preporuke od zadovoljna Fodora?! 
A sada slijedi razdoblje korizme, stabilizacije, racionalizacije i Okusni pupoljak doma u šlapicama kuha jednostavna jela s maksimalno 4 sastojka. Doviđenja.
utorak, 13.02.2007.
Roses are red, violets are blue, zblju, zblju, zblju
Još jednom sam se uvjerila u odvratnu pokvarenu parazitsku narav penzića što žive iznad nas i svako tolko nam puštaju poplavu. Dostavili im mi račun za maleriju i boju. Ali ne. Da bar briznu u plač jer su hrvatski penzići i nemaju para! Oprostila bih im isti tren. No oni seru i impliciraju da izmišljamo i varamo ih i imaju argumente tipa "a ko je nama platio za štetu?" Ma fuj. Znam da ću i ja jednom biti hrvatska penzionerka i crnu vunu presti (kad još nemam dovoljno da plaćam 3. mirovinski stup), ali sva moja empatija i tolerancija prema gamadi staračkoj lihvarskoj nestala je. Da mogu, prijetila bih im i suptilno ih zastrašivala. Stavljala im mrtve štakore u kaslić, podmitila poštara da im kaže da im je zapio penziju, lijepila osmrtnice s njihovim imenima po zgradi...
A tu je i baba s najglasnijim televizorom u svemiru. Nakon telefonskih poziva (antologijska izjava: "Nemam ja nikakav televizor.") i pismenog obraćanja, mužjak je išao na vrata. Tu je gluha polumrtva kosturica rekla da nije to ništa glasno i zalupila vratima bez doviđenja.
Recite da sam odvratna, ali u afektu mi je palo na pamet da bi zgodno rješenje bilo izolirati ih na određeno područje, napraviti svojevrstan humani penzićki apartheid. Kako u Americi svi penzići lijepo idu na Floridu živjeti. Naši nemaju para, pa neka država lijepo oslobodi neku najmanje naseljenu i nepotrebnu županiju i tamo ih sve naseli. Nek svaki dan imaju osigurane ćušpajze, bingo, gimnasticiranje, heklanje i gledanje Vijesti. A vikendom koncerte Crvenih koralja i Viagru. I svi sretni.
Osim toga, Filip je neki dan navršio 30. Lijenčini se ove godine nije dalo ništa organizirati pa je sve proteklo mirno, komorno, dostojanstveno i rodbinski. To je bila i prilika za nove gastronomske spoznaje i vratolomije. Prvi dan obreda proslave bio je rezerviran za nešto smjeliju i inovativniju ponudu grickalica. Moj omiljeni način konzumacije tofua - pohani marinirani tofu s pripadajućim dipom:
Tofu narezati na kockice veličine samostalne lego kockice. Napraviti marinadu od 2 češnja češnjaka, 2 žlice nasjeckanog đumbira, 1 žlice šećera i trećine šalice soja sosa. Ubaciti tofu u to pa u friđ na 2 sata. Ocijediti ga i dobro obložiti mješavinom 150 g sezama, 1 žlice kukuruznog i 2 žlice glatkog brašna. Ispeći kartko dok ne posmeđi na ulju u tavi. Malo obrisati maščobu salvetom. Servirati uz dip od jogurta, limuna i čilija.
Pila se domaća sangria, idealno piće za vruće ljetne dane, ali u skladu s globalnim zatopljenjem ja sam je radila u veljači. Na butelju crnog vina dođe oko 3-4 deci vode, sok 2 naranče i jednog limuna i 2 žlice smeđeg šećera. Ja sam još u to nabacala nasjeckani svježi ananas.
Upotrijebila sam čileansko vino Gato negro, cabernet sauvignon. Ima ih hrpa u Vrutku i na akciji su. 30 kn. Nije loše ni za svakodnevnu kućnu konzumaciju izvan sangrije.
A za zaposlene domaćice koje se ne usude raditi tortu niti imaju vremena za to (službena izlika je "Nemam kalup za tortu", što je također istina) preporučam trešnjevačku slastičarnu Meli. Evo švarcvaldice (ne mogu si pomoći, uvijek mi je prva asocijacija na tu riječ dr. Udo Brinkmann 
) iz ptičje perspektive:
Sljedeći dan bio je rezerviran za konzervativniju i narodskiju ponudu, u skladu s profilom gostiju. Police sa špekom uz dip od sira, vrhnja, češnjaka, vlasca, mladog luka i začina (da, THE dip). Usput sam otkrila da je Budweiser na tržište izbacio tamnu verziju. Nije loša, ako volite žuhkije pivo. Malo vuče na Tomislava, ali puno ukusnije.
A evo što ujutro čeka one koji pretjeraju s rođendanskim gošćenjem...
(obrati pažnju na klima-uređaj na lijevoj čarapici).
Nedavno me inspirirao natpis na novootvorenom restorančiću Špajza na Kaptolu. Kaže, Gableci i oblizeki. Oblizeki. Odlična riječ. Dobar dan, molim vas jednog oblog zeku. Tad sam zaključila da će ime zalogajnice koju ću otvoriti kad na kvizovima zaradim milijune koje ću potom udesetorostručiti mudrim ulaganjem u dioničke fondove biti "Kod oblog zeke".
Ako netko misli da ću danas raditi ovo:
grdno se vara. Vidimo se u Močvari!
ponedjeljak, 05.02.2007.
Oprosti mi, Lazo, za sve grube riječi...
Što sam te onako oblatila u jednom davnom gnjevnom postu. Sad mi to više nije važno. Prošla testiranje! Jedino žemsko u 9 kršnih kandidata! Uf, provukla sam se. A Lazo me se sjeća! Ili dobro laže i laska. Uglavnom, prigrlio me i snimanje je oko 8. marta. Prigodno. Tako da će o toj temi tek biti riječi. Tek sad počinje prava nervoza. Iako ne može biti gore od blamova na Milijunašu, o antologijskom Vetu da i ne govorimo.
Što se mene tiče, ja sam samim upadom odradila dobar dio svog sna. Netko sanja da će voziti Audi TT, netko da će snimiti duet s Ivanom Banfić, a netko da će završiti s drvenim (danas odvratnim plastičnim) Kviskom za vitrinu. A dan testiranja pamtit ću prvenstveno po probavnim smetnjama. Jedna sam od onih jadnika kojima trema i nervoza udare na probavu. Od jutra sam puštala golubice mira, a čim sam koraknula u dvoranu za testiranje, počeli su grčevi i centrifuga. Pred jadnim Lazom sam se jedva suzdržavala da crijevno ne eruptiram. Čim me pustio van, pravac WC. I odonda skakućem kao sretna i ponosna gazela.
A sad nešto za juholjupce.
1) Krepka zimska juha od povrća i slanutka. Ines, počuj.
Namočiti slanutak i staviti ga kuhati u puno vode. Nakon nekih 30-40 minuta dodati unutra narezani grincajg, po želji može i malo karfiola ili brokule. Nakon još 10-15 minuta dodati narezani poriluk. Začiniti, uliti kap maslinovog ulja, peršin, može i vlasac. Gotovo.
2) Najjednostavnija kvazimeksička juha od kukuruza.
Na ulju popirjati luk, ubaciti 2 konzerve kukuruza, malo da omekša. Onda uliti oko litru vode i kad zakipi, ubaciti kocku. Još malo kuhati pa skinuti s vatre. Izmiksati, vratiti na vatru. Dodati malo vrhnja, sol, papar, limun i neki tajni začin. Ja stavila čili.
Malo agitacije. Glasovanje za Lidiju, ovdje.
I kutak za vinopije.
Casillero del Diablo, ovaj put bijeli, chardonnay, 2004. Cijena - oko 65 kn.
Odličan. Zanimljiv odmak od domaće produkcije. Inače nisam baš tip za chardonnay, ali ovaj je bio praznik za nepce. Osvježavajuć, ni prekisel ni presladak, bogatstvo okusa. Piše na etiketi citrusi, ananas, vanilija, zelene jabuke. Ne mogu reći da sam baš sve to identificirala, ali ima jako aromatičan i dugotrajan okus. Ostaje u ustima kao dobra rakija. Butki se ne bi tako izrazio, ali najte kaj zamerit.
četvrtak, 01.02.2007.
Patrola okusnog pupoljka predstavlja...
Objekt: restoran Stripes
Lokacija: Maksimirska 58, zgrada Algebre
Kako sam se ondje obrela: Našla se s gravidnom Martinom M. na ručku nakon posjeta firmi, nasušno željna malo hedonizma s obzirom na to da ću sljedećih 10-ak dana crnčiti zatvorena gore nego švelje u Herucu.
Pojele te popile: ja teleći odrezak "Dario" (u umaku od zelenog papra, šitake gljiva i kadulje) s povrćem na žaru, a nesilica isto to ali u "Tibor" stilu (umak od paškog sira i još nečeg, inače dođe i dinja, ali sad je, razumljivo, nema), s domaćim njokima. Ja oduševljena spoznajom da sva vina toče na čaše (trebam kupiti vakumirani čep!) po preporuci uzela Kabolinu malvaziju (ali ne reserve nego onu običniju). Kiselkasta, ali lagana. Za desert domaća pita od jabuka u američkom stilu.
Hrana: Jako dobra. Meso sočno, umak taman kako treba, jako fin, iako nisam vidjela šitake kao takve, porcija lijepo dizajnirana ko da su je Bruketa i Žinić slagali po tanjuru, a količine dobre. Na prvi pogled neveliko, ali zapravo dobro. Pita najbolja ikad, želim biti pokopana s njom. Vidim da poštuju sezonske namirnice i svježinu. Jelovnik prilično raznolik za takav mali restoran, ali opet ovisi o trenutnoj situaciji jel imaju sve s njega. Ja sam prvo htjela janjeće kotlete pa nije bilo. Inače, imaju i dnevni meni svaki dan. -5
Ambijent: Kao što se vidi iz priloženog, dizajnersko-modernistički fensi-šmensi. Ne bih si tako doma blagovaonu uredila, malo mi je to sterilno i pretenciozno, ali moram priznati da je bilo ugodno. Uredno.
Ali škvadra je zbljuv. Prokleti japiji. Koji mlate pare. I vade laptope za stolom. Bila je neka flundra slična Mili Horvat, ali nismo sigurne jel je to ona ili nije. Ime mi se ne sviđa. Jebo anglicizmomaniju bez pokrića. Dajem subjektivno 3+.
Posluga: Ne sjećam se kad sam zadnji put doživjela ono "Ja sam Mladen i danas ću biti vaš konobar" (nije 100% precizan citat). Simpatičan i naočit mladić, nadasve uslužan. Dosta smo čekale, ali Mladen se uljudno ispričao. Jedino nije baš najbolje upoznat sa stanjem u kuhinji pa se par puta vraćao. I nisu mogli izdati R1 za što im unatoč Mladenovom trudu dajem 3.
Cijena: Za svakodnevan gablecoid puno previše, ali za povremen finiji radni ručak, sasvim u redu. Tjestenine i rižota su standardnih 40-50 kn. Koštalo 230 kn. Dajem 4.
Ukupna ocjena (1-5): Vrlo dobar.
Posljednji sud: Pod pretpostavkom da mogu vremenski i financijski, tu bih svakako voljela češće ručati. Treba samo ne obraćati pažnju na preseratorsku okolinu i uživati u iću te piću.
