gurwoman

srijeda, 21.02.2007.

Melodije Istre i Kvarnera

U zadnje vrijeme samo pljujem po penzićima, a sad sam otkrila da imam iste potrebe kao i oni, i raduju me iste stvari. Jedino još po kontejneru ne kopam.
Povodom godišnjice i rođendana, iznenadno sam odvela goru polovicu na vikend u Lovran. Efekt vremeplova. Simboličnost. Naime, prvi izlet nam je bio upravo u Lovran, u pansion Štanger. Jedino smo onda uzeli jeftiniju sobu bez pogleda na more, a sad sam se isprsila i dala dodatnih 2 eura za pogled na more. I fakat vrijedi. Male životne radosti. Ali striček je ionako naplatio po cijeni sobe bez pogleda na more, pa smo na istom. Osim efekta iznenađenja, dakle, trebala sam postići i efekt evokacije uspomena te, sukladno tome, rasplamsavanja strasti. Sve u svemu, bolje to nego da sam mu poklonila USB stick ili pulover, koliko košta da košta. Ovako sam se i sama osladila thumbup
Uglavnom smo samo šetali, buljili u more, jeli i pili. I ne znam kad mi je zadnji put bilo tako dobro. Šetnjica uz lungo mare - preporod. Nisam ni znala koliko mi je trebalo da izađem iz svog malog, zatvorenog prevoditeljskog dvorca. Ne da sam napunila baterije, nego sam imala osjećaj kao da bih mogla napajati Las Vegas svojom energijom.
Posjetila sam i hram božice te guruinje svih hrvatskih žena:

Mislim, ružna tamnoroza viletina koju sam zapazila kilometrima daleko, a na njoj natpis "Vila Žuži". Nije mi trebalo dugo da na prste zbrojim dva i dva.

Imam mnogo noviteta za rubriku Patrola okusnog pupoljka, i to gradirano za tri kategorije imovinskog stanja. Za uže članove obitelji Todorić, za čistačicu drvorca Todorićevih i za hrvatskog građaninina prosječnih primanja:

1) Objekt: restoran Plavi podrum

Lokacija: Volosko, na rivi

Kako sam se ondje obrela: Duge 4 godine trebale su nam da se odlučimo na ovu raskoš, odnosno, smognemo para i odlučnosti potrošiti iste na prolazno luksuzno tovljenje. Sad ponosno mogu staviti recku kraj još jednog od klasičnih i velecijenjenih hrvatskih restorana. Nećkala sam se između Podruma i Le mandraća, ali pobijedile su tradicija i slava Danijele Kramarić.

Pojeli te popili: Kao da smo vlasnici par ruskih metalurških kompanija i naftnih bušotina, odmah smo odabrali slow food menu br. 1, pod nazivom Jesen/zima chic. Suzdržite se od komentara, molim.
Kome ovo već sad miriši na snobizam, neka ne čita dalje. Netko voli dati pare na bandži džamping, netko na originale svih albuma Pink Floyda, netko na zlatne ratkape za auto, a ja uživam tu i tamo platiti za užitak svog nepca, želuca i jetre.
Ajmo redom (nisam slikala jer bi ispali ko najzadnji jadnci, gori od japanskih turista koji snimaju Dinamov stadion jer ga je Miura jednom davno par puta optrčao):

- aperitiv - fenomenalna biska, a u biske se stvarno razumijem
- kuver - ječam u crnilu od sipe sa sušenom rajčicom i mariniranom srdelom na rikoli
- file brancina u soku od 3 agruma s crvenim paprom, uz odličnu malvaziju od Radovana (2005.)
- pohani škampi (ali ne klasično, kao neka čudna tempura) s nekakvim čudnovatim, ali odličnim miješanim povrćem, prešli na Pilatov bijeli pinot, ali stručno smo zaključili da mu "fali tijelo"
- maneštra od hobotnice, Coronica Grand teran, dobar
- file zubaca na pireu od slanutka s guščjom jetrom na žaru
- sladoled od vanilije i tartufa, neka slojevita pita slična prekmurskoj, šlag i nešto što se zove fizalis. Veličine omanje trešnje, ali narančasto, s dosta robusnim lišćem gore gdje je bila peteljka. Naizgled kao smanjena kaki jabučica. Kiselkasto na fin način. Uz to moja mila Kozlovićeva Santa Lucia.

E, tu je meni pozlilo, što tumačim slabošću uslijed dolaska tetke iz Crvenke. Sutradan sam se ubijala od jada što sam tome podlegla i, umjesto da uživam, mučila vjerojatno najbolji desert u svom dosadašnjem životu. Oni koji me poznaju znaju da bih prije dala kričavo roze pramenove nego prakticirala bulimiju, ali ja sam doslovno morala otići povraćati da bih došla k sebi od slabosti i mogla nastaviti sa životom. Kao što reče Whiteflesh, bila sam poput rimskih careva.
Tek što sam povratila bilo i boju u obraze, a valjda ponukana našim čuđenjem nad fisalisom (ko majmuni u Odiseji u svemiru), sama gazdarica Danijela Kramarić došla nam je prozboriti riječ-dvije o fizalisu i donijela ih još par komada glaziranih tamnom čokoladom s pistacijem. Grom i pakao! Morala sam ih prepustiti Filipu.
- diđestiv na račun kuće - medica

Hrana: Sve pet. Ako me ikad zadesi nemio događaj uslijed kojeg će mi život proletjeti pred očima, ovaj ručak će biti jedna od tih slika.

Ambijent: Manje nego što sam mislila. Plus je što je uz more. Neka ostakljena zimska terasa s pokojom okačenom morskom vedutom. Ne prefensi, nepretenciozno, a opet nekako minimalistički elegantno. Da ne serem dalje: niš posebno, ali u redu. -4

Posluga: Uslužni, ljubazni, koliko i treba za te pare. Fali možda malo ljudskosti. 4

Cijena: Državna tajna. Tako nešto radimo svake 4 godine, ko Olimpijadu.

Ukupna ocjena (1-5): Hrana fenomenalna, cijena za smrznuti se, ali očekivano, sve ostalo za vrlo dobar. Pohvala voditeljici Danči na osobnom dodiru. Da nisam bila pripita, ne bih je pitala da se slikamo, ko neka šiparica koja je u dućanu u kvartu srela Beyonce. Ali Danči je to profesionano odradila. I lijepo ispala, za razliku od mene.

Posljednji sud: Ako imate para i sklonosti, otiđite.

2) Objekt: restoran Najade

Lokacija: centar Lovrana, tik uz more

Kako sam se ondje obrela: U sklopu operacije "Vremeplov". Tamo smo par puta jeli taj prvi put u Lovranu i bili jako zadovoljni. Jednostavna, a odlično pripravljena riba po normalnoj cijeni. Terasa uz more zakon.

Pojeli te popili: Prvo biska pa marinirani inćuni. Podijelili fratra na žaru (he he, ne, ovaj put nema veze s mojim antiklerikalnim životnim stavom) s blitvom i krumpirom, pola litre otvorene malvazije.

Hrana: Jednostavno i dobro. 4+

Ambijent: Terasa nije radila, bili unutra. Unutrašnjost krcata. Nit smrdi, nit miriši. Zbog urednog WC-a dajem 3+.

Posluga: Nemam primjedbi, ali ne stigneš se zbližiti jer je konstantna gužva. Što je opet dobra preporuka. 4

Cijena: Ne sjećam se više, ali niža nego što bi to bilo u Zagrebu. 4+

Ukupna ocjena (1-5): Čvrsta četvorka.

Posljednji sud: Kome je bitnija dobra klopa od ekskluzivnosti i originalnosti, Najade su to.

3) Objekt: restoran Jadera

Lokacija: Vrbik, Zeleni trg 4, usred neke bezlične moderne stambene zgradice kakvih ima na bacanje u Zagrebu.

Kako sam se ondje obrela: Umoreni nošenjem laptopa na servis, odlučili nešto lagano u blizini pojesti, a ja se sjetila preporuke za ovo mjestašce.

Pojeli te popili: Njoki sa škampima i lososom, salata od rikole, pola litre bijelog, ja još pride i čokoladni mus.

Hrana: Njoki fenomenalni, najveće iznenađenje nakon vijesti da Mia Begović ide na doktorat na Filozofskom. -5

Ambijent: Svega par stolova. Uredno, jednostavno. Nema se tu šta puno. 3

Posluga: Simpatičan striko, lokalna i frendli atmosfera. Ugodno smo iznenađeni činjenicom da je usred tjedna predvečer mali restoran na Vrbiku bio pun, iako i ima svega 4-5 stolova. 4

Cijena: Nekih 180 kn. Ima cjenik na webu pa se sve može vidjeti, a ne ko Sanaderovi satovi.

Ukupna ocjena (1-5): 4. Tko bi rekao?

Posljednji sud: Ima li bolje preporuke od zadovoljna Fodora?! smijeh

A sada slijedi razdoblje korizme, stabilizacije, racionalizacije i Okusni pupoljak doma u šlapicama kuha jednostavna jela s maksimalno 4 sastojka. Doviđenja.