Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
ponedjeljak, 29.01.2007.
Kvisko, here I come!
Napokon! Kune i trud su urodili plodom! Pozvana na testiranje za Kviskoteku u nedjelju, 4. 2. (inače blagdan sv. Mime). Čim to ovako objavljujem na velika protuprovalna vrata, vjerojatno će mi se obiti o glavu i neću ni prvi krug proći, ali kaj mogu, bigmouth strikes again.
Što ću obući? Nemam svoje sretne gaće ni čarape. Da ponesem neke amajlije, maskote? Ko Mr. Bean na onom ispitu. Koju kemijsku uzeti, koja mi najbolje leži u ruci? Kako se hraniti dan prije, čega konzumirati više, a što izbjegavati? Da unajmim stilista? Emerik Gudelj ili Neven Ciganović? Da silim Filipa da ide sa mnom i čeka me ili to donosi nesreću? Toliko pitanja...
A da reda radi napišem i nešto o kuhanju? Nakon skijanja smo se bacili na laganiju hranu i nisam radila ništa spektakularno. Wok, riža, riba, tjestenina i sl. Jučer sam malo podebljala ručak piletinom, uz lešijadu krumpir-brokula-karfiol. Nekako bih si jadna bila da sam pileće filee samo ispekla na tavi pa sam izmislila marianadu. Great success, rekao bi Borat!
Tanke pileće filee prvo natrljati solju i paprom. Pomiješati maslinovo ulje, limunov sok, nasjeckanu zelenu ljutu papričicu, nasjeckani češnjak i malo sirovog đumbira i time preliti piletinu. Držati u friđu par sati, jednom preokrenuti meso. I onda to pecnuti na tavi bez ulja.
Moram se pozitivno osvrnuti na novost u obliku Beershopovog dućana. Beershop je inače pivski web dućan sa, za naše uvjete, odličnom ponudom internacionalnih piva. Ja se durim na njih jer su mi prošle godine izignorirali narudžbu za proslavu nove 2006. Neki dan sam otišla u dućan (Rudeška cesta 88) i zaboravila na stare razmirice kad sam za 7 kn (bilo bi 6 da sam imala povratnu bocu) kupila svjetle i tamne Krušovice. Imaju i Beamish, koji obožavam, ali konzerva je 20 kn - eto krasne ideje za poklon. Za neupućene, Beamish je ista vrsta piva kao i Guinness i Murphy's, ali meni bolji, radi se u Corku i nije toliko svjetski poznat i rasprostranjen. Ponosno mogu pričati unucima da sam ga pila točenog u njegovom rodnom gradu.
ponedjeljak, 22.01.2007.
Povratak snježne patuljice 2: Kuleni napadaju
Ferje gotovo. Snijeg okopnio. Tužno je bilo voziti se kroz austrijske predjele gdje obično svuda ima snijega preko moje glave, a ove godine su goli i tmurnozeleni kao ovo brdašce visoko punih 164 cm ispred mog balkona. Bijeli su bili samo vrhovi. I sporadične skijaške staze dodatno našopane topovima. Naš Hochfuegen u toj golotinji i nije bio tako loš. Evo slike prije:
Skijalište jako dobro. Oko 150 km raznih staza, osmerosedežnica koja grije guzu, jako zadovoljna. U normalnim uvjetima, skijanje bi mi bilo gušt. Ali sam, ionako već po prirodi čangrizava i namčorasta, ispizdila zbog hrpe ljudi i osjećaja kao da se na skijama probijam kroz Bogovićevu u subotu prijepodne, kao i zbog ledeno-zemljanih staza. Dodamo li svemu tome i moju tromost i sredovječnost, nije ni čudo da sam ove godine 2x pala (prošle godine 0x) i imala pakleni muskulfiber pri svakom dužem rubljenju. A za divno čudo, mislim da smo bili jedini Hrvati na području Zillertala. U većoj količini viđeni su jedino putem u Linzu gdje su žarili i palili rasprodajom u Intersportu (stali kupiti Filipu zaboravljene duge skijaške gaće).
Pogodila me i mala kriza sportašice rekreativke koja u jednom trenutku spozna da je došla do vrhunca svoje mediokritetske performanse i da ne može više ni bolje. Unatoč relativnoj sigurnosti, dobroj podlozi i redovitom skijanju cijelu osnovnu školu, ne mogu skijati onako oku ugodno, elegantno s paralelno postavljenim skijama na manje od Arapovićev pedalj razmaka da me ubiješ. Ista stvar s tenisom. Već se predugo vučem na istom stupnju i napretka više nema. Možda je vrijeme da prijeđem na kroket, minigolf ili bridž. Ne znam koliko vas razumije moje sportske žalopojke, ali bole me teniski lakat i skijaški meniskus za to.
Evo i naše kućice-brvnarice. U kojoj smo večeri provodili ko škvadra iz 5. c na rođendanskom tulumu. Uz Uno i ogavni njemački MTV. Ali i djeci te dobi ipak još neprimjerene količine suhomesnatih proizvoda.
Napominjem da ima i saunu.
Slijedi kronološki niz gastropivskih i ostalih impresija...
Svoje mjesto u cyberspaceu zaslužuje Lovrina pašticada koju je samo za nas radio i dovukao iz Zagreba. Masnići su mi podigli u očima običnog svakodnevnog muškarca i njegovo mjesto u kuhinji. Rispekt. Pohvaljujem i njihovo domaće vino koje je ubilo svaku pomisao menstrualnog grča da mi se približi.
Na slici izgleda masnija nego što je, to nam je zajednička osobina očito.
Posjet lokalnom supermarketu donio mi je susret s davno izgubljenom simpatijom iz mladosti. Pivo Hirter. Češka receptura, austrijski proizvod. Lagano, pitko, nepasterizirano. Prvi put ga pila davne 1994. u Grazu te doživjela čudesan i uzvišen osjet dotad nepoznat u svijetu koji su sačinjavale 3 vrste piva na rotaciji u kućnom roditeljskom frižideru. Sjećam se da sam čak etiketu neko vrijeme čuvala kao samu rožnicu Svetog Petra. Preporučam sa štovanjem.
Drugo pivsko otkriće. Lokalno pivo Zillertal. Ima i pšenično i obično. I tamno i svijetlo. Vrlo dobro. Neskupo.
Kad je ono prohujala paneuropska oluja i poharala i zadnje ostake snijega, otišli smo na izlet u Innsbruck. Evo na što sam nabasala, ali bila sam karakter i nisam pokleknula:
Innsbruck je simpatičan gradić, ali očito ima visoku stopu krađe vozila kad su mjere sigurnosti ovako drastične.
Kad smo kod krađe, Austrijanci su se pokazali većim Balkancima od nas samih (osim kad smo mrtvi-hladni usred fensi restorana na vrhu skijališta vadili i žderali homemade sendviče u foliji te na to dobili prosvjednu notu od osupnutog šefa sale). Nije bilo vanjske konzumacije ića i pića a da nisu zajebali narudžbu ili nas pokušali okrasti. Dvaput se bunismo, dvaput nam vratiše novce. Bez isprike.
U Innsbrucku se po preporuci tete iz njihovog TIC-a obreli u lokalnoj pivnici-restoranu Theresien Brau. Rade svoje pivo. Nešto kao Medvedgrad, ali puno ukusnije sređeno i bolje u svakom pogledu. Probala svijetlo pivo i pšenično. Predobro. Putniče namjerniče, budeš li prolazio ulicom Marije Terezije, svakako svrati. Jeli ragu od divljači s gljivama, češkim crvenim kupusom i knedlama. Nekih 13 eura. Što je još i pristojno. I šmekalo je stvarno dobro.
Obratiti pažnju na neodoljivo zdravu mutnost ovog piva (Danči, uzela podmetače).
I evo me nazad, masnije i veće nego prije. Sljedeći životni potez nam je bar djelomični prelazak na DASH dijetu (Dietary Approach to Stop Hypertension, čini mi se).
Da zaokružim slikopisnu priču, evo istog prizora skijališta, ali zadnji dan:
P. S. Ako je netko gledao prvu epizodu nove emisije s Reneom i Anom i njihovim kulinarskim snošajem koja ide subotom na Novoj, neka mi sve odmah prepriča! A eventualnu snimku plaćam parom domaćih krvavica i vječnom ljubavlju! Naravno da je to jedina emisija na Novoj koja nema reprizu.
petak, 12.01.2007.
Gone skiing
Premalo pisanja, premalo vremena. Budem, budem. Obećanje, ludom sranje (citiram Filipa Mudrog). Vraćam se u subotu, 20. 1. Do tad me možete naći kako vrtoglavo jurim brdašcima po Zillertalu, ili uronjenu u neki kazančić s kuhanim vinom, gulašom, daj što daš.
Miran snijeg i doviđenja!
srijeda, 10.01.2007.
Janje moje
Evo na slici janjetina, ima tomu već dosta. Ali bolje izgleda nego što je ispala pa ne želim o njoj.
Kuhalo se puno, slikalo se nije. Epohalnih otkrića nema. Osim prošeka Roki's (viški vinar, ima vinoteka preko puta parka Stara Trešnjevka).
Ne bi to ni otkrila da nisam nekoliko puta u zadnjih tjedan dana pohodila park. Odnosno, zgradu gdje je Porezna uprava. Napokon sam se prijavila i od 1. 1. 2007. sam službeno slobodna prevoditeljica.
Kako će to izgledati u praksi, vidjet ćemo. Pričala sam s Elom, knjigovotkinjom, ali to je više jednosmjerna komunikacija. Ona nešto o porezu, prirezu, PDV-u, netu, brutu, a ja iznutra ko Tanja iz Big brothera, a izvana namjestim cool John Wayne facu i govorim "Da, da". Mislim, preživjet ću, neće biti gore nego da sam u staroj firmi, ali neće biti ni približno proporcionalno uloženom trudu i vremenu. Jebiga, kad nisam završila FER.
Ovo je samo kratki predah između nagomilanog posla (film Generacija buntovnika koji će skoro biti na Novoj izbjegavati. Izdrkotina bez dubine i smisla o Williamu Burroughsu, njegovoj ženi koju glumi Cortney Love i još par precool bitnika) tako da neće biti epske širine.
Danas i sutra je pandemija rođendana pa...
Ivana, upravo sam se otuširala za tvoj, na koji uskoro polazimo. 
Jelena, otuširat ću se i za tebe sutra, bez brige. 
Ana, cheers! Častiš me kad dođeš? 
Od subote me nema, smučam, pa sad hitam jer je do polaska vremena malo, a aktivnosti mnogo.
ponedjeljak, 01.01.2007.
Čobani i čobanac
Znam da čitateljski horizont očekivanja traži nekakav izvještajčić s dočeka Nove godine pa ajde, neću iznevjeriti, ovaj put.
U grubim crtama...
Bilo se u Molvicama. Stalno sam očekivala da će odnekud iskočiti Oliver Mlakar sa šnaucerima, ali nije. Elem, dobro društvo, vatrica iz kamina, iće i piće, glazba s Otvorenog (da, na to smo spali, ali uopće nije bilo loše, većinu vremena).
Otkriće večeri je bila capirinha. U čašu se poslože kriške limete, doda smeđeg šećera i zdrobljeni led pa se malo gnječi mužarom. Usipa se cachaca (brazilska brlja) i po želji tonika s okusom limete. I onda nepce zapleše sambu.
Evo majstorice na djelu:
Najiščekivaniji događaj, osim dolaska same 2007., bio je Stipin čobanac. Zabilježila sam nekoliko faza priprave istog, ali završnu ne jer sam odmah zaronila u njega.
Bio je savršen, savršeno je sjeo na gemištom iscrpljene želuce i svaka čast kuharu, da je bar više takvih u svijetu i mojoj neposrednoj blizini!
Etična kakva jesam, neću objavljivate slike raspomamljenih pojedinaca pomračena uma i načete koordinacije.
Cijelu večer sa zida nas je promatrao uljez.
Imali smo i dobar vatromet za koji se ovaj put pobrinuo Matko, ne Zoran.
A vi koje sam zvala oko ponoći, znajte da nisam bila puno pod gasom i da sam vas zvala svjesno i od srca.
Ona moja svinja je nalivena zaspala, a ja sam željna vlastitog kreveta smanjila unos vina te nakon pojedenog čobanca u rane jutarnje sate digla prasca i sjela za volan. Preko ceste su nam prešle dvije srničice. Ima li tu neke simbolike? Puno srnećeg gulaša u 2007.? Nadajmo se.
