Marketing
Povratak snježne patuljice 2: Kuleni napadaju
Ferje gotovo. Snijeg okopnio. Tužno je bilo voziti se kroz austrijske predjele gdje obično svuda ima snijega preko moje glave, a ove godine su goli i tmurnozeleni kao ovo brdašce visoko punih 164 cm ispred mog balkona. Bijeli su bili samo vrhovi. I sporadične skijaške staze dodatno našopane topovima. Naš Hochfuegen u toj golotinji i nije bio tako loš. Evo slike prije:
Skijalište jako dobro. Oko 150 km raznih staza, osmerosedežnica koja grije guzu, jako zadovoljna. U normalnim uvjetima, skijanje bi mi bilo gušt. Ali sam, ionako već po prirodi čangrizava i namčorasta, ispizdila zbog hrpe ljudi i osjećaja kao da se na skijama probijam kroz Bogovićevu u subotu prijepodne, kao i zbog ledeno-zemljanih staza. Dodamo li svemu tome i moju tromost i sredovječnost, nije ni čudo da sam ove godine 2x pala (prošle godine 0x) i imala pakleni muskulfiber pri svakom dužem rubljenju. A za divno čudo, mislim da smo bili jedini Hrvati na području Zillertala. U većoj količini viđeni su jedino putem u Linzu gdje su žarili i palili rasprodajom u Intersportu (stali kupiti Filipu zaboravljene duge skijaške gaće).
Pogodila me i mala kriza sportašice rekreativke koja u jednom trenutku spozna da je došla do vrhunca svoje mediokritetske performanse i da ne može više ni bolje. Unatoč relativnoj sigurnosti, dobroj podlozi i redovitom skijanju cijelu osnovnu školu, ne mogu skijati onako oku ugodno, elegantno s paralelno postavljenim skijama na manje od Arapovićev pedalj razmaka da me ubiješ. Ista stvar s tenisom. Već se predugo vučem na istom stupnju i napretka više nema. Možda je vrijeme da prijeđem na kroket, minigolf ili bridž. Ne znam koliko vas razumije moje sportske žalopojke, ali bole me teniski lakat i skijaški meniskus za to.
Evo i naše kućice-brvnarice. U kojoj smo večeri provodili ko škvadra iz 5. c na rođendanskom tulumu. Uz Uno i ogavni njemački MTV. Ali i djeci te dobi ipak još neprimjerene količine suhomesnatih proizvoda.
Napominjem da ima i saunu.
Slijedi kronološki niz gastropivskih i ostalih impresija...
Svoje mjesto u cyberspaceu zaslužuje Lovrina pašticada koju je samo za nas radio i dovukao iz Zagreba. Masnići su mi podigli u očima običnog svakodnevnog muškarca i njegovo mjesto u kuhinji. Rispekt. Pohvaljujem i njihovo domaće vino koje je ubilo svaku pomisao menstrualnog grča da mi se približi.
Na slici izgleda masnija nego što je, to nam je zajednička osobina očito.
Posjet lokalnom supermarketu donio mi je susret s davno izgubljenom simpatijom iz mladosti. Pivo Hirter. Češka receptura, austrijski proizvod. Lagano, pitko, nepasterizirano. Prvi put ga pila davne 1994. u Grazu te doživjela čudesan i uzvišen osjet dotad nepoznat u svijetu koji su sačinjavale 3 vrste piva na rotaciji u kućnom roditeljskom frižideru. Sjećam se da sam čak etiketu neko vrijeme čuvala kao samu rožnicu Svetog Petra. Preporučam sa štovanjem.
Drugo pivsko otkriće. Lokalno pivo Zillertal. Ima i pšenično i obično. I tamno i svijetlo. Vrlo dobro. Neskupo.
Kad je ono prohujala paneuropska oluja i poharala i zadnje ostake snijega, otišli smo na izlet u Innsbruck. Evo na što sam nabasala, ali bila sam karakter i nisam pokleknula:
Innsbruck je simpatičan gradić, ali očito ima visoku stopu krađe vozila kad su mjere sigurnosti ovako drastične.
Kad smo kod krađe, Austrijanci su se pokazali većim Balkancima od nas samih (osim kad smo mrtvi-hladni usred fensi restorana na vrhu skijališta vadili i žderali homemade sendviče u foliji te na to dobili prosvjednu notu od osupnutog šefa sale). Nije bilo vanjske konzumacije ića i pića a da nisu zajebali narudžbu ili nas pokušali okrasti. Dvaput se bunismo, dvaput nam vratiše novce. Bez isprike.
U Innsbrucku se po preporuci tete iz njihovog TIC-a obreli u lokalnoj pivnici-restoranu Theresien Brau. Rade svoje pivo. Nešto kao Medvedgrad, ali puno ukusnije sređeno i bolje u svakom pogledu. Probala svijetlo pivo i pšenično. Predobro. Putniče namjerniče, budeš li prolazio ulicom Marije Terezije, svakako svrati. Jeli ragu od divljači s gljivama, češkim crvenim kupusom i knedlama. Nekih 13 eura. Što je još i pristojno. I šmekalo je stvarno dobro.
Obratiti pažnju na neodoljivo zdravu mutnost ovog piva (Danči, uzela podmetače).
I evo me nazad, masnije i veće nego prije. Sljedeći životni potez nam je bar djelomični prelazak na DASH dijetu (Dietary Approach to Stop Hypertension, čini mi se).
Da zaokružim slikopisnu priču, evo istog prizora skijališta, ali zadnji dan:
P. S. Ako je netko gledao prvu epizodu nove emisije s Reneom i Anom i njihovim kulinarskim snošajem koja ide subotom na Novoj, neka mi sve odmah prepriča! A eventualnu snimku plaćam parom domaćih krvavica i vječnom ljubavlju! Naravno da je to jedina emisija na Novoj koja nema reprizu.
Post je objavljen 22.01.2007. u 22:14 sati.