G R L I C A

Ako znate nekog tko danas ima rođendan nemojte zaboravit čestitati jer sljedeću priliku čekat ćete četiri godine.

Kao Olimpijske igre čovječe.

Piše da su u Škotskoj žene koristile 29. veljče da zaprose svoje muškarce, a ako ih je odbio imale su pravo na poljubac.

Ne znam da li to spada u sažaljenje....

Whatever.

'Bemti ona Bluntova pjesma ima sve više smisla! I sve sam to već vidio, doživio. Bilo je lijepo, ali oporavak ne. To je bilo grozno.

I sve se ponavlja i već znam nastavak i znam kaj će biti na kraju. I premda ste različite vi ste u stvari iste, prema meni ste iste. Možda zato jer sam i ja bio isti.

Možda i ne napredujem kao što sam mislio??

Ma ne ću se promijeniti ni za dvadeset godina. Ma nikad.

Siguran sam da iste osjećaje doživljavaju i starci, jednaki smo. Iste trnce i oni osjete, bez obzira na slabiju cirkulaciju. Nema tu pomoći, nema iskustva koje će me pripremiti na šupljinu koja nastane kaj nestaneš.

Jer svi mi čeznemo da se predamo cijeli u osjećaj i premda sam se odupirao uzde je jednom moralo popustiti. Zid je razbijen i sad sam opet sam na čistini, bez plašta, bez ičega da me zaštiti od brojnih vjetrova nemilosrdnih, oko mene pustinja. I hladno mi je, a zaklona nema....

I'm so hollow....

http://youtube.com/watch?v=OIi22TucBy0

Mislim da ova pjesma stvarno vrijedi i da je tip kreativan. Svaka čast na ideji i dobroj zajebanciji.

Kaj to imas?

Među nogama?

Monstruma?


P. S. Moram prestati pričati koji su mi dečki zgodni jer su me ljudi oko mene počeli krivo gledati. Pripazit ću. A dokazao bih ja njima suprotno, vrlo rado, ali kad ne ide....

P. P. S. Nijedna me ne će

http://youtube.com/watch?v=xhgetvdaKoo&feature=related

Otkažite letove, pretražite oblake
I panika nek' sjedne na prijesto
Zaustavite putnike i namjerne i slučajne,
Al' ostavite jedno mjesto....

Mjesto za dvoje
Što ljube se u mraku
Mjesto gdje samo ljubav
Miriše u zraku....

Otpečatite kofere i provjerite džepove
I predstava od straha nek' počne
Ja nikuda ne putujem
I sve čemu se predajem
Su njene usne vrele i sočne
Pošaljite i svoje pse
nek' sve još jednom pretraže
I radite to strogo i često
Zatvorite sve prolaze
I uske, a i široke,
Al' ostavite jedno mjesto

Mjesto za dvoje....

Na filmu sretan je kraj....
Da li još postoji raj?
Vatrene lopte sa neba....
Stvarno je sve što nam treba

Kaj ak je stvarno tako? Jebemumater! Bla. Pristojno ću ostaviti za drugi put, a kurtoaziju nabijem na kurac. To su samo riječi. Koga bole taj je papak. Bole samo postupci praćeni riječima, ali same riječi nikako.

Kad ću više nabavit gramatiku? Ma mogu komotno i bonton jedan ubost.

Di je kakva vreća da se ispucam? Di je livada da se izderem iz sveg glasa, a da me nitko ne čuje. Mrzim č. Mrzim ljude koji naglašavaju č. Toliko me toga živcira, a ne mogu to promijeniti i sad sam ljut na sebe što trpim i gomilam bijes u sebi dok si ne napravim tumor jedan lijepi neizlječivi. Ma neizlječiv sam ja otkad promatram oko sebe, otkad sam se probudio i umio oke. Lakše bi bilo da spavam i ne vidim. Joooooooooooooooooooooooooooooj. Vikao bih pet minuta bez prestanka. Dok ne promuknem.... Vikao bih da meni bude lakše, a ne da nekome dokazujem logične stvari. Dokazivati nedokazanome. Kaj ja ličim na Sizifa? Damn. Ostajat ću u svojem dvorištu i rezati vočke cijelu godinu. Miris svježine i pogled u ništa. Već mi fali da konačno ne vidim ništa.

Nisam ga poznavao. Znam ljude koji jesu. Dečko je bio lijep, predivan. I više od toga. Šteta.
Uvijek je šteta kad mladi odlaze.... Prerano. Da se čovjek zapita zašto gubi vrijeme razmišljajući o glupostima umjesto da radi prave stvari. Nikad ne znaš kad će srce zadnji put kucnuti i zato brate.... Zagrli život, udahni puno zraka, najviše što možeš i uživaj. Dok si još ovdje.

Rest in peace Marko Baković : http://www.youtube.com/watch?v=Uhw4gV8rjzs

Nezadovoljan jer tjedan dana nisam mrdnuo, ali opet dobro. Vrijeme lijek. Sutra učim i bit ću sretan, osjetit ću se korisnim. Do sljedećeg puta....
Smirio me Robbie i Starsailor, citirat ću ih kasnije, kad bude jad. Molim one koji me vole da me ne napuste kad budem naporan, a to nije rijetkost. Nek se ne uvrijede kad budem šutljiv, kad se počnem udaljavati. To sam samo ja. Bježim kad ne znam što raditi. Ili kad pretjeram i radim previše. Ali ne ću pobjeći kad me budete trebali, toliko me poznajete. Bit ću uz vas ako budete padali. Ne ću vas držati za ruku da padamo zajedno nego ću vas zagrliti da se sklupčamo pa možda preživimo....

Toliko tužan da ni Balaševića ne mogu slušati. A uvijek mi pomogne kad treba, razvedri sa svojim tužaljkama, ali ne i danas. Danas mi se stegne oko srca i zastane nešto u grlu. Ne kao knedla koju progutaš. Ovo stoji i ne mrda. Kad bih bar znao zašto? Da bar mogu objasniti što mi se događa!? Ljut pa nesretan.... I to traje dok ne zaspim. Bljak.

Trebao bih se zaposliti da ne stignem razmišljati o glupostima!

Bauljam po svijetu malaksalo, bez grama agresivnosti, bez krvotoka, blijed, odvratan.... Gledam po ulici i sve što vidim je bol koja me još više rastužuje.
Ljudi skupljaju boce, prekapaju po smeću za koricu kruha, a onda ih vidim pred trgovinom kako ispijaju pivo uz oblačak dima. I samo me pogode svojim djelima. Jel to nije kritično? Da me dodatno rastužuju neznanci koji me ni ne diraju? I sve kao da se lijepi na mene, nelagoda sve jača, a pomoći nema.

Tramvaj, curka, mršava, glava dolje, spava, na jakni 50kn, samo što ne padnu, pijana, drogirana, štogod, vidim da nešto ne štima. Matej kaže da diše. Barem nešto, već sam vidio naslov u novinama kako ljudi nisu satima primjetili da nas je napustila. Bila bi to istinita slika ovog bezosjećajnog svijeta. Sramim se sebe što joj se bojim priči, reći joj za novce. Netko će joj uzeti.
Na sreću padnu joj naočale sa nosa, buđenje, jedva ih je našla onako strgana, nije skužila pare, kažem joj, ona gleda i ne vidi, o Bože, ugledala je, pogleda me i nudi mi "naknadu za dobrotu". Baš mi je tako rekla.
- Hoćeš? Uzmi! Dobar si dečko.
- Valjda jesam.
- Di smo?
- Evo još malo pa Cibona.
Okreće se, ne zna di je. Svaka rečenica sve me više rastužuje. Izvadi novčanik, broji barem tisuću kuna, jedva drži novce, bojim se da joj ne ispadnu.
- Dobar si.
Nudi mi.
- Ne ću.
Ne mogu si pomoći, ali pomislio sam na što će ih potrošiti. Knedla! Nekako sprema u džep.
- A? Idemo prema Dubcu?
Frfljala je. Međimurka.
- Ne, prema savskom mostu.
Okrenula se, nastavila spavati, izašao sam.

Iskreno, nadam se da ju ne ću više nikada vidjeti. Bojim se situacije. Bilo kakve. Previše....

"Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo."
- Gabriel Garcia Marquez

Tko je sposoban da se uzdigne iznad boli kad nešto ili nekoga gubi.... Kapa do poda. Tko moze? Ja ne.

Cimi i ja izvodimo se danas na Trg gdje je koncert Sverine, pa ćemo plakati zajedno.

P.S. Mrzim "Prljavi ples". Film onaj. Baš mrzim.

Jadan. Jadan. Jadan. Jadan. Jesam rekao jadan? Ja sam jadan. I nikad ne ću prestat biti jadan. Nije to u meni. Koliko god napredovao i postajao bolji uvijek ću biti jadan. Previše očekujem od sebe. Očito previše. Jadan si Darko! Pomiri se s time! Sa svojim ograničenim mogućnostima! Fuck me!! Psovao bih si sada najsnažnije psovke.
I znam da će sutra biti bolje, ali ću tamo nekad opet biti jadan da jadniji ne mogu biti. Jebeni začarani krug. Jel bi to možda trebalo činiti naš život ljepšim? Ta neizvjesnost? Ti loši trenuci navodno daju dodatnu ljepotu onim sretnim. Mislim da sam to negdje čuo.... Netko još jadniji od mene pokušao se utješiti.


"Još maksimalno 40 Božića, šiljenja borova i eto nas, otvorite ljesove dolazimo.... i? Dal se isplati bit govno i smrad i zabrijat da nismo krvavi ispod kože...." - M.R (o životu).

Šmrc. Kad već nemam nikog da me loli, nijednu da joj kažem moja voljena, nikog da mi kupi poklončić neki.... Kupio sam sebi nešto da manje boli što me nijedna ne voli. Ipak živimo u 21. stoljeću gdje je materija najvažnija i bijeg od stvarnosti najbolji lijek. Bliži se 14.02. Bože, bit ću opet sam. Mislim da ću ronit suze, ali će bol prestati kad se pogledam u ogledalo, a on svijetli. Aha, moš mislit.
Barem će nešto blistati na meni! Moje će oči gledati lošu kopiju najvećeg svjetla meni dostupnog, prelošu kopiju neopisive nježnosti meni nedostupne.
Jebat ga. Moći ću reći da imam lanac. Baš i nije nešto. Tako nedostojnu zamjenu. Znate kaj? Nije ovo stoljeće za mene....

Nemojte ga zajebavati. Zajebo se je sam, ne trebate ga još podsjećati na to, strvinari jedni. Posvetite se svojim govnima, govna jedna. Fuj.
Vidio sam ga danas. Šetkaram Ilicom, a ono Toni Cetinski, sunčane naočale, neobrijan, neošišan, naslonjen na zid jedne naše banke i nervozno uvlači dim cigarete. Očito je nekog čekao. Vidiš mu na faci da mu nije lako. Njegovoj ženi još je teže.

Dobro da ne radim za Story polunovine. Inače bih morao izvaditi fotić ili diktafon i postavit najgluplje moguće pitanje. Ili još gore; nekoliko glupih pitanja. Čovjek je izgubio bliskog prijatelja nedavno (T. P. Rest In Pease), a sad doveo brak i pola života sa svojom ljubavi u pitanje. Zajebano. Tragedija. Di su sad oni koji bi se mijenjali sa "poznatima"? Mijenjajte se sad! Takve stvari se događaju mnogim ljudima, ali ako te svatko na ulici vuče za rukav i ispituje onda ti je još teže. Njemu je teže. Njegovoj ženi još je teže.
Ako ne možete pomoći držite se podalje....

Odlučio sam. Inače se baš ne odričem stvari bez kojih ne mogu, a ni ne prakticiram katoličke dužnosti, običaje ili što već. Ne idem u crkvu slikati se za Uskrs i Božić. Moji su me krstili kao malog. Nisam to odabrao. Jednako sam se tako mogao roditi kao židov, musliman, budist.... Mogao sam se roditi i kao kralj, ali samo živim u ulici kralja.
Danas je čista srijeda, a jeo sam gulaš, salamu, čokoladicu. Nadam se da ne ću gorit u paklu zbog toga. U meni je neki Bog, nešto što me pokreće. Nekak mislim da je isti kao i u onom Kinezu koji radi za dolar na dan ili u onoj bebi koja umire u Africi jer nemaju para za antibiotike koje mi dobivamo na recept. Postoje dobri i loši, a ne vjernici i oni koji to nisu. Tražim čovjeka u ljudima.

Uglavnom, odričem se seksa. Bit će mi teško i nemoguće izdržati. Ah.... Šale pošalice. Nikaj, probat ću nekak.

Mislim da je ovo kraj nečega, ali ne znam čega. Nije ni bitno. Ove redove ne će više puniti misli koje se ne mogu ostvariti; barem ne kao do sada. Nema više skrivenih namjera, nema više traženja poruka tamo gdje ih nema, nema više oglasne ploče za ljude koji nisu platili pretplatu, a gledali su film. Bez obzira koliko vam se svidio ili nije, nema ga više. Sve što se dogodi dogodit će se tamo gdje objektiv ovog bloga ne može snimati. Tako je možda trebalo biti od početka, tako je na kraju, a mislim da je ovo kraj. I možda je tužno.... Jebiga, rastanci su tužni, ali već sutra će zasjati novi dan. Nadam se suncem obasjan, a ako i ne bude bit će onaj poslije ili onaj poslije njega....

Pusti. Bit će u redu. Pusti. I molim te, ne traži više objašnjenja. Nemoj. Trebalo bi sve biti jasno jer sve je rečeno. Idemo svatko svojim putem. Sretno nam bilo!

nema euforije i slijepe zaluđenosti već konstantan, jak, bez dileme osjećaj, a opet ju steraš u pičku materinu ak ti nije po volji.... got it?

zaljubljenost..... faza

yo

- M. R. (o ljubavi)

Ko zna (ah, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi-
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveće pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići-
I slijepi za stope bivšeg života
Njima ćemo ići.

- Dobriša Cesarić -