G R L I C A

Kaže cimi da sam šonjo. Kaže da sam kukavica jer se ne suočavam uzdignute glave s problemima. Jesam. Sve jesam. Volim patiti; meni to super.
I volim stavljati ; pa makar i ne treba. Ne znam glumiti niti želim, to je moj problem. Iskren, u glavu. Pa nek budem i dalje šonjo. Uvijek.
To je dio mojeg šarma i zato me vole. Oni koji me vole.
Pusfa.

I nemojte me ništa pitat da vam dodatno objašnjavam, kaj znači koja misao ili zakaj volim jesti gulaš. Ja sam svoje rekao....

Nedjelja. Pustio sam Jamesa Blunta da se saberem i napišem kaj imam, ali samo sam se još više rastužio. I vidjevši te malo prije osjetio sam se kao krivac; vjerojatno i jesam. Ma siguran sam da jesam, ali ovaj put si ti razočarana, a ja nesretan. Zajebo sam, ali na drugačiji način u odnosu na prije. Ovaj put znam koga sam zajebao jer smo se upoznali, a prije sam te znao samo kao pojavu pa je tako i moj grijeh možda bio manji. Jebote, od ovog Bluntovog glasa će mi suze same poteći, možda se ne trebam suzdržavati i možda trebam olakšati dušu između ovih zidova gdje sam siguran. I baš kad se hvalim....
Kaj se dogodi? Zoveš me, upravo sada. Ma daj!! Ja shrvan i razmišljam kako da te zaboravim, a ti mi ne dozvoljavaš. A upravo to sam te molio i zbog toga sve ovo. Molio sam te najljepše što znam da se udaljimo na za mene manje bolnu distancu, poželio ti sreću nadajući se da će bol uskoro proći i da ćemo moći nastaviti u drugom smjeru, jedinom mogućem, onom kojem ti želiš i jedinom smislenom; u smjeru prijateljstva. Treba mi vremena. Vremena da zaboravim i da počnem razmišljati na drugačiji način, onaj koji mi se manje sviđa. Onaj s manjim potencijalom za sreću, ali sigurnijim i sa manje rizika; prijateljstvo.

Ma to prijateljstvo je precijenjeno. Rekao sam ti da imam dovoljno prijatelja i da nisam u potrazi za novima; pravi su ionako rijetki i imamo ih samo nekoliko, u najboljem slučaju. Tražim nešto drugo.... A mi ni na kavu nismo uspjeli otići. Baš i nismo neki primjer kako bi prijateljstvo trebalo izgledati.

I imaš pravo kad kažeš da sam površan. Ti u toliko toga imaš pravo da me sram. I toliko si me toga naučila, a mislio sam da mnogo znam. Istina je da ne znam ništa! Divim ti se P. Ove su riječi za čitanje uz lagane i tužne pjesme jer ih uz takve pišem i tako se osjećam. I stvarno sa trudim jer si vrijedna mojeg truda, a dovoljno se cijenim da se ne darujem olako i da ovako ne pišem svakoj koju ugledam. I ti si druga, tek druga u mojem životu koja je zaslužila ovakva djela i ne znam koliko će proći do sljedeće. Ako ću opet čekati pet godina jadan ja. Ma jadan sam i ovako.

Ne žalim se, ali ovo radim zbog sebe. Naravno. Sebično, ali moram se sam štititi jer ti si danas ovdje, a sutra možda ne ćeš biti. Već sam ti rekao da ja sam sa sobom moram živjeti i da nisam sebe birao, a kad sam već ovdje trudim se patiti što manje. Pa ako je to površno.... Onda prihvaćam površnost.
Ne razumiješ zašto želim tebe samo na onaj najsnažniji način i ne uzimam ništa manje? Počelo je kao simpatiziranje i ništa više od toga. Zamjerali su ti jednu sitnicu (to je površnost), a nisu te poznavali; kao ni ja. Krenuo sam te braniti jer ono što netko vidi kao manu ja najčešće vidim kao prednost. I ništa nisam očekivao za uzvrat. Ti nisi ni trebala saznati da se sve to događa i moglo je tako biti, ali bio sam toliko agresivan u svojoj “obrani“ da sam stalno povećavao uloge dok nisam rekao da si mi privlačnija od mnogih te otvoreno htio uložiti sve žetone i pokazati im primjerom koliko mi se sviđaš. Znaš da ponekad odlazim predaleko ako znam da je moja borba ispravna i to da te želim se polako pretvaralo u istinu pa je onda postala Istina i sad je ISTINA. I kako da mi sad budu dovoljne mrvice? Prst? Ajde reci. Kako kad te sad znam i kad si bolja nego što sam očekivao? Sad ne da sam siguran u to da je borba vrijedila nego sam uvjeren da bih dobio rat kad bih trebao. Sad želim cijelu ruku, cijelu tebe. A teško mi ide odustajanje kad nešto želim.

Međutim, ti ne želiš mene. Tu nažalost nema pregovora i priča završava; ljubav se ne će dogoditi. Od početka si govorila da te ne zanimam, istina, ali sam se nadao promjeni. Nisam mislio da sam toliko ružan, nezanimljiv i sa toliko malo kvaliteta da se to ne bi moglo dogoditi. Nema kemije kažeš. E, pa kod tebe nema! Kod mene je sve u redu. Mogli smo dodati neki sastojak i možda bi kemija odradila svoje. Nismo ni probali kemijati. I nisi davala krive signale. Davala si normalne signale koje sam krivo tumačio i to je sve. Sjećam se jedino da si ti nabavila moj broj, a ne obrnuto i to je jedini znak koji sam mogao krivo shvatiti. Ne mogu odustati od toga da te želim, ali mogu pobjeći. To mi već bolje ide. Bježanje kad ti se nešto ne sviđa ili kad nešto želiš, a ne možeš dobiti odlika je slabih ljudi. Očito sam slab čovjek kad su osjećaji u pitanju. Sad želim pobjeći, a ti mi ne dopuštaš. Želim se udaljiti, a ti želiš da ostanem pod tvojim uvjetima s tim da ne ću dobiti što želim, ali ne mogu tako mada znam da imaš pravo. Znam. Siguran sam u to kao što sam siguran da će sutra svanuti. Ali srce i razum kod mene nisu saveznici i ne slušaju što si savjetuju već svatko vuče na svoju stranu; kao i mi. Ono što meni treba je pauza u našim kontaktima, da se me srećemo neko vrijeme, da si ne pišemo i da bol od neuspjeha prestane. Jer to što te ne privlačim kao muško za mene je poraz i neuspjeh zato jer sam htio drugačije i izgubio. Dobio sam nešto drugo, to možda shvatim kasnije.

Toliko smo si ušli pod kožu da si ovo današnje pisanje prekinula nekoliko puta, a lijepo sam molio da me pustiš. Molim te da shvatiš moje osjećaje. Nisam odabrao da se zaljubim (od kad te znam prvi puta sam odabrao ovu riječ, nisam je spominjao niti u mislima do sada) kao ni ti svoje osjećaje i zato mi je najlakše da se udaljimo dok to ne nestane.
"Bol je neizbježna, patnja nije." Ne mogu samo pucnuti prstima i da se to dogodi već trebam vremena. Ako ćemo i dalje pisati u nedjelju ujutro bezbroj poruka dok jedno od nas ne zaspi onda se ne ću izliječiti tako brzo. I nemoj me zvati jer sjetit ću se ja tebe i bez toga, bez brige. Budi milostiva, pomozi mi. Samo pusti da prođu tjedni, i više ako treba. Ajd za “prijatelja“. Ajd za mene. Ajd.

Pa kaj to znači? Objašnjavanje kao i uvijek, pa se "ajd bok" pretvori u razgovor i nikaj od udaljavanja. I meni je to super, ali nije zdravo. Samo odugovlačim neizbježno i produžujem si patnju. Kad sam idiot. Baš jesam. Ne znam kako mi se to moglo dogoditi. Ništa, bude prošlo. Smijat ćemo se tome jednog dana. Ali ne danas. Ne danas. Ni sutra.

"Goodbye my lover.
You have been the one.
You have been the one for me." - James Blunt

To je sve što sam dobio. Poljubac u obraz.
Smijem se, a plače mi se....
Netko ne dobije ni toliko. I kaj sad? Čovjek bi trebal biti zadovoljan s onim što dobije? E pa, onda bi još po pećinama pisali. Al opet, nema sreće u nezadovoljstvu. Ah, pomiriti nepomirljivo, nitko nije rekao da će biti lagano. One najbitnije stvari nam nikad ne kažu, njih moramo sami otkriti.
Znaš zakaj mi se plače? Zato jer pravu šansu nisam ni dobio. Život piše nerazumljive priče tako da nikad ne znaš di te čeka pusa, a di suza. Di noga, a di muza. Ja sam možda svoju našao. Nenadano. I sad sanjam u javi. Ma nema tu velikih riječi, bit će prilika za to. Za sada je dovoljna jedna. Sreća. Moja sreća. Pa mi probaj oduzeti! Ne možeš, to je u meni, tako osjećam. Sa pokrićem ili bez....

I kaj sad? I kaj kad su mi dani sasvim normalni i suhoparni? I kaj kad nisam tužan i kaj ne moram žaliti za glupostima koje sam rekao? I kaj kad nisam nezadovoljan sobom kad liježem? I kaj kad mi ne nedostaje bol?
Mogao bih se i naviknuti.... Na to da radim kak se spada i uspijem kad se trudim. A fak! Zar je do toga došlo? Pa ne ću valjda uspjeti? Pa "nije vrag" da ću ostvariti ciljeve? Ma ne, ne ja. Mora da je nekom smrknulo. Ah. Samo da nije nekom meni bliskom. Onda ću nešto slomiti. Popizdim na to. Uvijek se lomi na meni dragim ljudima. I kaj onda? E, onda ni dobro. Onda mi je gore nego kad patim sam. Ne mogu preuzeti svu bol, a htio bih. E, meni je bol ženskog roda (zato ne pišem "sav bol") i baš me briga za gramatiku. Žene pate više i više se bore i teže im je i cijenim to. I volim ih. Obožavam. Ah.
I opet misli odlaze u tom smjeru, ali nije mi žao. Valjda mi znače. Ah, žene. Moraš ih voljeti. To što ne možemo bez njih je najbolje kaj nam se moglo desiti. Ajd P

subota:
- 5:45 buđenje, pranje zubiju, spremanje za vlak
- 6:40 nadam se da vlak kreće bez kašnjenja
- 9:00 dolazak u Pitomaču
- 9:15 pusa Mami, razgovor
- 10:00 Žare zove u birtiju na kavicu
- 12:00 "daj Žare idemo lagano doma"
- 12:09 #Ajmo do kladionice#, "Daj ne idemo, ne da mi se"
- 12:25 "Žare, jesi gotov?"
- 12:30 "Kaj ima za ručak? Nemoj da prdim navečer...."
- 13:00 Idem malo odmorit. Jebo putovanje ujutro!!
- 14:40 A fak! Moram radit seminar.
- 15:30 Žare zove. Jedva se suzdržavam, ali ne idem s njim u birtiju.
"Vidimo se navečer."
- 19:00 sumnjam da seminar bude gotov.
- 19:05 pranje zubiju, brijanje i tuširanje
- 20:05 glačanje košulje ako bude oprana i suha
- 20:20 gubljenje vremena uz telku
- 22:10 krećem osvojiti već osvojeno
..... da bar ne pijem (seminar nije gotov)

nedjelja:
- 9:50 zvoni budilica, brzo će i mobitel, pranje zubiju
- 10:10 #Dojdi na špicu.#
- 12:25 "Ajmo dečki, vrijeme je."
- 12:40 Plodovi zemlje, ručak
- 13:00 malo odmoriti
- 13:59 sad će Nedjeljom u 2
- 15:00 idem vidjeti kaj Mama radi
- 15:40 dovršiti seminar
- 17:36 opet me zovu (kaj bum odgovoril zavisi o seminaru i alkoholu dan prije)
.... to samo Bog zna (možda nazovem aktivnu)

Još jedan tjedan i bit ću apsolvent. Uh.

Natalie Portman dame i gospodo.
Premda je sad više sličnija meni nego sebi.... Narast će kosa. Ajd.

Posebna posebnost.
Da se nadovežem na jučerašnje razmišljanje. Gledam Indexov nitelife malo i curke iz Djure, dobre su one, za okrenuti se za njom i zaboraviti za dvije sekunde. Sve do jedne su bombice, ali.... Dovesti doma pred Mamu? E, tako daleko baš i ne....

Kakve Pišek, Tušek, Sopek??

Pitaju za onu meni posebnu ljepotu; za na kruh namazati. Kakva je to? Jeste gledali Gilmorice? E, Rory je baš takva. I kužiš, ne bi ona nikad bila miss, ali buraz.... Meni je to baš to.
I Zrinka Cvitešić. Da.

Ovaj dan pipada samo jednoj osobi, meni najdražoj. Jedinoj na ovom svijetu koja žaslužuje sve od mene: bubreg, plućno krilo, zagrljaj, suosjećanje, njegu kad bude nemoćna, zahvalnost, sve.
62 godine nečega što se može zvati životom, a i ne mora. Damama se ne spominju godine, ali ona je puno više od toga. "Dama" je za nju uvreda. Samo prošle godine zbilo se radnji koje ne stanu u dva romana....
Reći ću da sam počeo pisati Mama velikim početnim slovom jer ona to zaslužuje.... To je najmanje što mogu napraviti. I sve što slijedi je sitnica nasuprot muci koju je prošla. Zato ne ću trošiti puno velikih riječi da objasnim koliko mi znači. Reći ću samo jednu malu i jednu veliku (možda najveću). Volim te.
Sretan rođendan Mama

Ovima je već pun kurac gledanja.... I što više gledam sranja oko sebe to ih slabije vidim. Sranja postaju podnošljiva i to me ljuti. I što više čitam ovo kaj pišem to mi se više povraća i postaje nepodnošljivo. I to me ljuti. Rekao sam ekipi da mi kupe oči i novu glavu za Božić, ali nisu. I to me ljuti. To što mi slabi vid i suosjećanje nije slučajno; udaljujemo se jedni od drugih i postajemo stranci. Što stariji to balaviji. Manje nasmijani i zgrčeni. Tek kad dođem navečer između svoja četiri zida ispuhnem i opustim se, a do tad na iglama.... Svatko svoj film vrti, svatko svoje brige brine, svatko je sebi prvi. Jebiga, tak se valjda mora. Tak su nas naučili. Kako drugačije? Nikaj, treba svoj dom uredit da ti je bar na jednom mjestu ugodno. I tebi i nekome tko je pored tebe.
Brige ugasim pjesmom....

Moja sreća traje od ponedjeljka navečer.... I još traje....
Ne valja to. Pa nisam ja navikao biti sretan, dobre volje. Ne može tako. Zakaj se sudbina igra sa mnom? Kakvi su to šokovi? Mene pokreće tuga, bol, nezadovoljstvo, neuspjeh, nepravda. Ovo nema smisla. Izgubljen sam. Ne znam tak funkcionirati. Da ponekad dobiješ kaj želiš. Neobično, ali neka potraje.

- Sretan rođendan!!
- Hvala. Baš si me iznenadio.
Uvijek iznenadim. Prelijepa je. Preslatka, za na kruh namazati; taj sam izraz za nju izmislio, a opisuje baš tu posebnu ljepotu koju tražim. I posebnu dobrotu koju posjeduje. I posebnu posebnost. Ne bi ona pobijedila na izboru za miss, osim ako bi mene pozvali da budem predsjednik žiria, ali zrači neke baš jake zrake koje privlače. Posebne. Primio bih ju i nikad više pustio. Međutim, netko je bio brži i osvojio blago. Opet. Zakaj ja nikad ne osvojim blago? Vjerojatno bi htjela da budemo prijatelji, obožavam kad mi se to dogodi. Nadam se da njezin dečko cijeni to što je ima jer ja bih joj "pojeo govno" (cimerov izraz i baš mi je super; i izraz i cimer). A eto. Baš šmrc.
Ima još vlakova, znam, ali brine me zakaj uvijek ili zakasnim ili krivim vlakom putujem??

Ja bih da pričamo, ali ne onako kak ti želiš nego kak ja želim. I da me ne zajebavaš kad se napiješ. I da ne govoriš stvari zbog kojih ću se naljutit, a onda poslije ispadne da je to istina. I da budeš fin i uglađen. I da ja smijem kaj hoću, a ti da ne smiješ kaj hoćeš nego ono kaj ja hoću.
Još da znam kaj hoću....

“Glasom od šapata tišim sam sebi kažem budalo....“

Oprosti Bože opet ja!
Nepopravljiv. Za neke ima nade, za neke ne. Pa se ti žali ili prihvati. Prihvaćam. Kaj god daješ prihvaćam i kaj god netko kaže uzimam. Ionako misle da nemam života, ali to nije istina. Nije na meni da im dokazujem suprotno.
Točno je da nema života u meni. E, vidiš, to je već nešto drugo.

“U meni nada rodi se i umre svaki dan.“