|
Nedjelja. Pustio sam Jamesa Blunta da se saberem i napišem kaj imam, ali samo sam se još više rastužio. I vidjevši te malo prije osjetio sam se kao krivac; vjerojatno i jesam. Ma siguran sam da jesam, ali ovaj put si ti razočarana, a ja nesretan. Zajebo sam, ali na drugačiji način u odnosu na prije. Ovaj put znam koga sam zajebao jer smo se upoznali, a prije sam te znao samo kao pojavu pa je tako i moj grijeh možda bio manji. Jebote, od ovog Bluntovog glasa će mi suze same poteći, možda se ne trebam suzdržavati i možda trebam olakšati dušu između ovih zidova gdje sam siguran. I baš kad se hvalim....
Kaj se dogodi? Zoveš me, upravo sada. Ma daj!! Ja shrvan i razmišljam kako da te zaboravim, a ti mi ne dozvoljavaš. A upravo to sam te molio i zbog toga sve ovo. Molio sam te najljepše što znam da se udaljimo na za mene manje bolnu distancu, poželio ti sreću nadajući se da će bol uskoro proći i da ćemo moći nastaviti u drugom smjeru, jedinom mogućem, onom kojem ti želiš i jedinom smislenom; u smjeru prijateljstva. Treba mi vremena. Vremena da zaboravim i da počnem razmišljati na drugačiji način, onaj koji mi se manje sviđa. Onaj s manjim potencijalom za sreću, ali sigurnijim i sa manje rizika; prijateljstvo.
Ma to prijateljstvo je precijenjeno. Rekao sam ti da imam dovoljno prijatelja i da nisam u potrazi za novima; pravi su ionako rijetki i imamo ih samo nekoliko, u najboljem slučaju. Tražim nešto drugo.... A mi ni na kavu nismo uspjeli otići. Baš i nismo neki primjer kako bi prijateljstvo trebalo izgledati.
I imaš pravo kad kažeš da sam površan. Ti u toliko toga imaš pravo da me sram. I toliko si me toga naučila, a mislio sam da mnogo znam. Istina je da ne znam ništa! Divim ti se P. Ove su riječi za čitanje uz lagane i tužne pjesme jer ih uz takve pišem i tako se osjećam. I stvarno sa trudim jer si vrijedna mojeg truda, a dovoljno se cijenim da se ne darujem olako i da ovako ne pišem svakoj koju ugledam. I ti si druga, tek druga u mojem životu koja je zaslužila ovakva djela i ne znam koliko će proći do sljedeće. Ako ću opet čekati pet godina jadan ja. Ma jadan sam i ovako.
Ne žalim se, ali ovo radim zbog sebe. Naravno. Sebično, ali moram se sam štititi jer ti si danas ovdje, a sutra možda ne ćeš biti. Već sam ti rekao da ja sam sa sobom moram živjeti i da nisam sebe birao, a kad sam već ovdje trudim se patiti što manje. Pa ako je to površno.... Onda prihvaćam površnost.
Ne razumiješ zašto želim tebe samo na onaj najsnažniji način i ne uzimam ništa manje? Počelo je kao simpatiziranje i ništa više od toga. Zamjerali su ti jednu sitnicu (to je površnost), a nisu te poznavali; kao ni ja. Krenuo sam te braniti jer ono što netko vidi kao manu ja najčešće vidim kao prednost. I ništa nisam očekivao za uzvrat. Ti nisi ni trebala saznati da se sve to događa i moglo je tako biti, ali bio sam toliko agresivan u svojoj “obrani“ da sam stalno povećavao uloge dok nisam rekao da si mi privlačnija od mnogih te otvoreno htio uložiti sve žetone i pokazati im primjerom koliko mi se sviđaš. Znaš da ponekad odlazim predaleko ako znam da je moja borba ispravna i to da te želim se polako pretvaralo u istinu pa je onda postala Istina i sad je ISTINA. I kako da mi sad budu dovoljne mrvice? Prst? Ajde reci. Kako kad te sad znam i kad si bolja nego što sam očekivao? Sad ne da sam siguran u to da je borba vrijedila nego sam uvjeren da bih dobio rat kad bih trebao. Sad želim cijelu ruku, cijelu tebe. A teško mi ide odustajanje kad nešto želim.
Međutim, ti ne želiš mene. Tu nažalost nema pregovora i priča završava; ljubav se ne će dogoditi. Od početka si govorila da te ne zanimam, istina, ali sam se nadao promjeni. Nisam mislio da sam toliko ružan, nezanimljiv i sa toliko malo kvaliteta da se to ne bi moglo dogoditi. Nema kemije kažeš. E, pa kod tebe nema! Kod mene je sve u redu. Mogli smo dodati neki sastojak i možda bi kemija odradila svoje. Nismo ni probali kemijati. I nisi davala krive signale. Davala si normalne signale koje sam krivo tumačio i to je sve. Sjećam se jedino da si ti nabavila moj broj, a ne obrnuto i to je jedini znak koji sam mogao krivo shvatiti. Ne mogu odustati od toga da te želim, ali mogu pobjeći. To mi već bolje ide. Bježanje kad ti se nešto ne sviđa ili kad nešto želiš, a ne možeš dobiti odlika je slabih ljudi. Očito sam slab čovjek kad su osjećaji u pitanju. Sad želim pobjeći, a ti mi ne dopuštaš. Želim se udaljiti, a ti želiš da ostanem pod tvojim uvjetima s tim da ne ću dobiti što želim, ali ne mogu tako mada znam da imaš pravo. Znam. Siguran sam u to kao što sam siguran da će sutra svanuti. Ali srce i razum kod mene nisu saveznici i ne slušaju što si savjetuju već svatko vuče na svoju stranu; kao i mi. Ono što meni treba je pauza u našim kontaktima, da se me srećemo neko vrijeme, da si ne pišemo i da bol od neuspjeha prestane. Jer to što te ne privlačim kao muško za mene je poraz i neuspjeh zato jer sam htio drugačije i izgubio. Dobio sam nešto drugo, to možda shvatim kasnije.
Toliko smo si ušli pod kožu da si ovo današnje pisanje prekinula nekoliko puta, a lijepo sam molio da me pustiš. Molim te da shvatiš moje osjećaje. Nisam odabrao da se zaljubim (od kad te znam prvi puta sam odabrao ovu riječ, nisam je spominjao niti u mislima do sada) kao ni ti svoje osjećaje i zato mi je najlakše da se udaljimo dok to ne nestane.
"Bol je neizbježna, patnja nije." Ne mogu samo pucnuti prstima i da se to dogodi već trebam vremena. Ako ćemo i dalje pisati u nedjelju ujutro bezbroj poruka dok jedno od nas ne zaspi onda se ne ću izliječiti tako brzo. I nemoj me zvati jer sjetit ću se ja tebe i bez toga, bez brige. Budi milostiva, pomozi mi. Samo pusti da prođu tjedni, i više ako treba. Ajd za “prijatelja“. Ajd za mene. Ajd.
|