| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Zadnji post sam napisala na zadnji dan škole, između dva ispita. Od četvrtka dragi i ja uživamo u raspustu, a ovog vikenda i u 4 dana raspusta od posla, pa mi i nije baš bilo do bloga. Uživamo u slobodnom vremenu, gledamo filmove, fino nam je. Kompjuter, internet, email, blog – nek se malo odmara. Dovoljno je što ih na poslu i ja i dragi non-stop koristimo. Imam za vas dvije prepuruke: Prva je film – An Inconvenient Truth – film Al Gore-a o global warming-u. Znam da to vjerovatno zvuči boring, ali vjerujete mi nije. Film je fantastično napravljen, ni primjetila nisam kako su prošli sat i pol vremena, a tema je jedna od onih o kojoj bi svi trebali bar nešto da znamo. Ako ne želite gledati film, posjetite web site na kojem se može naći dosta zanimljivih i mind-opening činjenica. Druga preporuka je knjiga – Marley & Me. Još od kad sam je prvi put vidjela u Barnes & Noble sa onim malim puppyjem na koricam željela sam da je pročitam, ali od škole nisam imala vremena. Onda je prije 2 sedmice Newyorčanka objavila post o 10 najboljih knjiga koje je pročitala ove godine, Marley & me je bila na njenoj listi, i ja sam skontala da je moram pročitati. Kupila sam je prošle subote, a u ponedeljak naveče već sam je završila. Knjiga me oduševila – jedna je od rijetkih koja me uspjela nasmijati, ali ono pravo, na glas, ali i koja me tako rastužila (iako sam prepostavljala kakav će kraj biti) da sam nekoliko zadnjih poglavlja kroz suze čitala. Za sve one koji imate psa (ili pse), koji želite i volite pse i koji volite dobre knjige, this one is a must. Treća stvar – nije preporuka, nego samo onako – dragi i ja smo postali hooked on Lost (ja više od njega, ali šta drugo i očekivati od long time tv/movie addicta poput mene). Prije 3-4 sedmice on je od kolege s posla posudio diskove sa prvom sezonom i jedna epizoda nam je već bila dobvoljna da se hook on it. Sad smo na drugoj sezoni, disk 4, upravo smo odgledati prvu epizodu (ona kad im Sawyer “ukrade” oružje). Kako sad dočekati da se treća sezona završi i pojavi na dvd! Skontala sam da mi je neke serije mnogo draže ovako gledati – nema reklama, gledam koliko god epizoda hoću i kad hoću, pauziram kad želim, ma milina prava. Tako nam je počelo i sa 24, al’ opet ne mogu izdržati da ga ne gledam na TV. No, mislim da će sa Lost biti drugačije, pokušat ću se malo kontrolisati  Eto tako, nama je pravo fino. A svima vama koji zalutate u moj mali kutak blogosfere i koji se radujete današnjem prazniku želim sretan božić i da ga provete sa onima koji su vam dragi i koje volite. |
Moram se pohvaliti da je trideseta godina počela veoma, veoma fino. Dragi je ovaj put nadmašio sam sebe sa poklonima. Svaki godine me iznenadi i kupi savršeni poklon, mada moram priznati da iako ih sad ima više i da su skuplji nego onda kad nismo imali para, i oni su bili savršeni. Saga o mojim poklonima počne nekoliko mjeseci prije rođendana kad dragi sakuplja “hints” o onome što mi se sviđa i što želim (što nije upšte teško jer se meni mnogo toga sviđa). Onda neke 3-4 sedmice pred rođendan počinje moje pogađanje šta mi je kupio i njegovo zezanje poput svakodnevnih pitanja “da ti je znati šta ćeš dobiti, jelda?” Ovaj put me nazvao nekih 10 dana prije rođendana da mi javi kako je imao ponudu za još jednu ženu jer ga je djevojka koja radi na front desk-u upitala “can I be your wife?” kad je vidjela silne poklone. Onda je pokušavao da me navede na pogrešan trag jer je tvrdio kako mi je kupio nekih 5 mali poklona i kako nije potrošio više od $50, što ja ni za sekundu nisam povjerovala. Što bi rekla moja sestra, ne bi te za tako nešto niko pitao može li biti tvoja wife. U subotu me na stolu u dnevnoj sobi dočekalo 5 velikih kutija. Bila sam kao malo dijete kad sam ih vidjela i vrisnula sam od sreće i iznenađenja. Dvije roza kutije sa silver mašnom iz Vicotia’s Secret i 3 tri umotane njegovom rukom u divni crveni papir. Prvo me obradovala pidžama sa matching papučama koju sam stvarno željela – nju sam mu zaokružila u katalogu uz još nekoliko stvarčia, napisala broj i boju i rekla da je veoma, veoma želim. U drugoj kutiji su bile dvije majice iz istog kataloga. Sve sam odmah probala, pa se opet vratila u pidžamu koja je tako dobra. Onda je na red došla prva crvena kutija – skidam papir, kad tamo obična, smeđa kartonska kutija koja ne odaje šta je u njoj. Otvorim je, a u njoj pola kg Lindt truffles i pola kg Toblerone čokolade – zna dragi šta ja volim. Iduća kutija je bila manja, ali veoma teška. Otvorim nju, kad na vrhu neki papiri iz magazina – oni tekši, masni listovi. Gledam ja kroz papire, nema ništa, samo popolovljen magazin. Kad konačno na dnu ugledam novi iPod nano. Ma nisam mogla vjerovati! (Sad on dobija moj stari nano). Gledam oni treću i kontam zar je moguće da ima još. A u trećoj je skoro najbolji gift – iHome H6. Već sam ga tako dugo željela i nije mi uopšte palo na pamet da bi mi ga mogao kupiti za rođendan jer sam mislila da ćemo ga kupit zajedno, tek onako da ga imamo. A dva dana ranije pričao mi je kako je čitao loše reviews o iHome, kako mu ovo fali, kako ono ne valja i ja već bila odustala od iHome-a. Ispostavilo se da je to sve tačno za H5, ali su sve loše stvari popravili u H6. Zna on kako da me zezne, a ja mu sve vjerujem  Ostatak dana je bio savršen. Za ručak smo zajedno pravili pizzu, onda smo kasnije išli da geldamo The Holiday (fin chick-flick, malo dosadan u početku, ali u prosjeku bi mu dala 4-), a poslije kina na večeru u obližnji restoran. Bio je baš a perfect day. A juče sam dobila vijesti još bolje od svega toga – mama mi više nama rak. Poslije operacije i 6 kemoterapija doktori su zadovoljni svim nalazima i testovima i rekli su joj da ga više nama. Poslije Nove Godine se čak vraća na i posao. Ne mogu vam ni opisati koliko me ta vijest obradovala. Kao što rekoh, trideseta je počela veoma, veoma fino. |
Evo ga stigao je. Taj jubilarni trideseti rodenđan. Nekako ni dok ovo pišem ne mogu da vjerujem da sam već toliko dugo na ovoj našoj kugli zemaljskoj. Kad sam bila mala ljudi od 30 su mi se činili tako staro. To su bili “odrasli” ljudi. Čak i kad mi je bilo 20, oni deset i nešto godina stariji od mene si mu bili “stari” i “odrasli” dok sam ja još uvijek bila dijete. A sad nešto kontam “pa, eto i ja ostari”. A ne osjećam se starom, ne osjećam se odraslom. Iako imam te neke obaveze koja nas čine “odraslima” (I guess) – plaćam račune za struju, vodu, grijanje, ratu za auto, osiguranje, ratu za kuću, budim se u 7 ujutro da idem na posao… ono što želim reći je da imam obaveze koje sam uvijek prije asocirala sa odrastanjem, sa onim starijim ljudima koje sam poznavala. Ali pitam se zar nas to stvarno čini odraslima. Ja se jos uvijek često osjećam kao malo dijete – jos uvijek obožavam crtiće (pogotovo ove što su Dreamworks i Pixar napravili u posljednjih nekoliko godina), još uvijek se oduševim kad vidim neku novu cool igračku. Ali u posljednje vrijeme i dok gledam crtiće i kad vidim nove igračke pomislim kako ću uskoro takve igračke kupovati mojoj djeci i kako ću voditi moju djecu da gledamo nove crtiće. Mislim da sam “odrasla” kad sam tako počela razmišljati. Jednostavno sam se jednog dana probudila i pomislila “spremna sam da imam djecu”. I nema to vjerovatno nikakve veze s godinama, meni se samo potrefilo da se ta spoznaja desila baš ove godine. Kad smo bili “back home” ovoj ljeta svi su mi rekli da se nisam baš ni malo primijenila, da izgledam isto kao i prije 9 godina kad su me posljednji put vidjeli. Ali jesam, promijenila sam se. Vrijeme ipak čini svoje – našla sam dvije sijede prije nekoliko mjeseci (nisam ih počupala, neka ih), prve male bore se već pojavljuju (ali i to je normalno, šta mogu kad se puno smijem). I ne samo fizički, promijenila sam dosta u ovih zadnjih 6-7 godina. Mnogo sam zrelija, pametnija, iskusnija, nisam vive tako naivna kao što sam nekad bila. Još uvijek sam optimista, i još uvijek vjerujem ljudima i u ljude više nego što bi vjerovatno trebala, ali to ne želim da promijenim. I evo danas sa 30 osjećam se veoma fino. Postigla sam skoro sve što sam kao mala željela da postignem do ovog doba (nisam jedino osvojila Oskara, but that was a long shot anyways). U stvari, postigla sam i mnogo više nego što sam ikad realno mislila da će biti moguće. Neke stvari su prestale biti važne, neke druge su ih zamijenile, ali sve one glavne crtice o kojima sam sanjala su se ostvarile. Naravno, postoji jos dosta toga što želim postići (ipak sam je jedva veoma ambiciozna osoba), još puno mjesta koje želim posjetiti, ali biće za sve to vremena u idućih 30 godina. Sad sam potpuno zadovoljna svojim životom i vesela dočekujem tridesetu. |
U posljedenje vrijeme na blogovima viđam razne “akcije” tipa pomozimo djeci ili bolesnima. Bliži se Božić i fino je što postoje takve akcije (iako bi trebali pomagati onima koji su nisu baš tako sretni kao mi tokom čitave godine, ali to je druga priča). Anyways, odlučila sam i ja da započnem akciju. Ne brinite se, ne tražim od vas da pošaljete nikakvu donaciju, kod mene niti je ko bolestan niti umire. Moja akcija je u vezi veoma mi drage blogerice od koje stalno kradem ova slova “čćšđž ČĆŠŽĐ“ za copy-paste i koja slavi rođendan istoga dana kad i ja (9. decembar). No to nije sve - Yogica je trudna, očekuje sina koji treba da dođe na ovaj svijet ovog vikenda. Za rođendan, ona će biti u bolnici, ili će držati mališana u naručju ili će baš taj dan čuti njegov prvi plač. Ono što ja želim da vas zamolim je da posjetite njen blog ili joj pošaljete email (adresa ima kod nje na blogu, ja ne želim da je stavim ovdje bez njenog dopuštenja) i da joj poželite sretan rođendan, brz i bezbolan porod, zdravog sina i puno sreće, jer to je ono što joj ja od srca želim. Dobre misli nikad nisu na odmet. Hajde da vas vidim! |