Evo ga stigao je. Taj jubilarni trideseti rodenđan. Nekako ni dok ovo pišem ne mogu da vjerujem da sam već toliko dugo na ovoj našoj kugli zemaljskoj. Kad sam bila mala ljudi od 30 su mi se činili tako staro. To su bili “odrasli” ljudi. Čak i kad mi je bilo 20, oni deset i nešto godina stariji od mene si mu bili “stari” i “odrasli” dok sam ja još uvijek bila dijete. A sad nešto kontam “pa, eto i ja ostari”. A ne osjećam se starom, ne osjećam se odraslom. Iako imam te neke obaveze koja nas čine “odraslima” (I guess) – plaćam račune za struju, vodu, grijanje, ratu za auto, osiguranje, ratu za kuću, budim se u 7 ujutro da idem na posao… ono što želim reći je da imam obaveze koje sam uvijek prije asocirala sa odrastanjem, sa onim starijim ljudima koje sam poznavala. Ali pitam se zar nas to stvarno čini odraslima. Ja se jos uvijek često osjećam kao malo dijete – jos uvijek obožavam crtiće (pogotovo ove što su Dreamworks i Pixar napravili u posljednjih nekoliko godina), još uvijek se oduševim kad vidim neku novu cool igračku. Ali u posljednje vrijeme i dok gledam crtiće i kad vidim nove igračke pomislim kako ću uskoro takve igračke kupovati mojoj djeci i kako ću voditi moju djecu da gledamo nove crtiće. Mislim da sam “odrasla” kad sam tako počela razmišljati. Jednostavno sam se jednog dana probudila i pomislila “spremna sam da imam djecu”. I nema to vjerovatno nikakve veze s godinama, meni se samo potrefilo da se ta spoznaja desila baš ove godine.
Kad smo bili “back home” ovoj ljeta svi su mi rekli da se nisam baš ni malo primijenila, da izgledam isto kao i prije 9 godina kad su me posljednji put vidjeli. Ali jesam, promijenila sam se. Vrijeme ipak čini svoje – našla sam dvije sijede prije nekoliko mjeseci (nisam ih počupala, neka ih), prve male bore se već pojavljuju (ali i to je normalno, šta mogu kad se puno smijem). I ne samo fizički, promijenila sam dosta u ovih zadnjih 6-7 godina. Mnogo sam zrelija, pametnija, iskusnija, nisam vive tako naivna kao što sam nekad bila. Još uvijek sam optimista, i još uvijek vjerujem ljudima i u ljude više nego što bi vjerovatno trebala, ali to ne želim da promijenim.
I evo danas sa 30 osjećam se veoma fino. Postigla sam skoro sve što sam kao mala željela da postignem do ovog doba (nisam jedino osvojila Oskara, but that was a long shot anyways). U stvari, postigla sam i mnogo više nego što sam ikad realno mislila da će biti moguće. Neke stvari su prestale biti važne, neke druge su ih zamijenile, ali sve one glavne crtice o kojima sam sanjala su se ostvarile. Naravno, postoji jos dosta toga što želim postići (ipak sam je jedva veoma ambiciozna osoba), još puno mjesta koje želim posjetiti, ali biće za sve to vremena u idućih 30 godina. Sad sam potpuno zadovoljna svojim životom i vesela dočekujem tridesetu.
Post je objavljen 09.12.2006. u 00:01 sati.