< | kolovoz, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
![]() vrijeme da se rastane bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane mislim da bih ono veče kad si otputovala da mi nije žao svijeta isplako tri potopa Svake godine kad na kalendaru gledam zadnju sedmicu avgusta ova mi se pjesma vrti u glavi. Pjeva se ona sama dok radim, dok gledam tv, čitam novine, perem suđe… Nekih 17 godina to traje – od ljeta davne 1989 kad sam bila mala curica od 12 godina koja se vratila s mora po prvi put zaljubljena. Bar sam tad mislila da je to ljubav, a kasnije skontala da je to samo bila fina, mala, dječija simpatija. Ali i dvije moje tad najbolje drugarice su takođe te godine na moru našle svoju “ljubav”. I onda smo nas tri pričale priče o njima trojici, kako smo šetale s njima i ko je šta kome rekao – ma, ona tipična priča tri male curice koje misle da već sad sve znaju. Ah, kako smo samo mlade tad bile, kako su naše najveće brige bile male i kako je život bio jednostavan. Volim se sjećati tih curica i ne smeta mi kad mi sasvim ni otkuda u glavi zasvira ova pjesma. Ne tjeram je, ne gasim je, pustim da pjeva do kraja… nekad čak i dva puta…. Evo sjedim, nagovaram mjesec da u tvoju sobu zaviri i da te on umjesto mene probudi i zagrli Nek te čuva, neka ti priča Nek te on ljubi kad ne mogu ja |
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Idući posjet Dubrovniku bio je kroz dva dana, ovog puta išli smo brodićem i bili tamo mnogo prije mraka. Koja razlika u gradu po noći i po danu! Kao da ima dvije ličnosti, iste, a opet totalno drugačije. I onda dok smo šetali skontam zašto mi sve ovo izgleda poznato - široke ulice sa buticima, kafićima i restoranima sa strana, visokim kamenim zgradama, iznad nas nebo predivne plave boje kao nacrtano - pa ja sam to već vidjela u Vegasu u Caesar’s Palace! Znam da zvuči ludo da me grad podsjeti na hotel, ali dio hotela gdje su prodavnice i restorani je stvarno takav, uključujići i plafon na kojem je nacrtano nebo bilo puput onog iznad nas tog dana. ![]() ![]() ![]() Sve u svemu, bilo nam je super. Uživala sam u tih nekoliko dana pravog odmora, plažiranja (glagol plažirati = izležavanje na plaži) i kupanja, i što je najvaznije dobrog društva. Makedo, hvala ti što nam sve tako dobro oraganizovala. A ako želite putopis mogo bolji od ovog mog (ako se ova moja piskarija uopšte može i nazvati putopisom), posjetite Makedo – ona je poslije Dubrovnika išla u Rim i piše o svom putovanju u na divan način uz mnogo fantastičnih slika. Link un, due, tre, quattro, cinque. |
![]() Očekivala sam da će se sve promijeniti, ali sam se nadala da će ta promjena biti na bolje. Razočaralo me ono što me tamo zateklo. Kafići na sve strane, jedan do drugog, puni puncati u 10 ujutro radnim danom. Sportske kladionice takođe na sve strane – ljudi pokušavaju za marku da dobiju nesto više, a većina ih i tu marku izgubi. Iznenadilo me kako u prodavnicama svega ima i kako su se otvorile nove vrste prodanica koje su me podsjetile na ove ovdje (npr. Merkator). Pila sam Dukatov jogurt svaki dan, kako bi samo volila da ga mogu i ovdje naći. A ponjela sam si 15 kesica štapića sa kikirikijem jer ni toga ovdje nema ![]() Neke stvari su stvarno bile fine – osjećaj da dan traje 30, a ne 24 sata. Ne znam kako da to objasnim, ali tamo kao da vrijeme sporije prolazi, kao da je dan duži i da se ima vremena za puno toga više. Ovdje mi dan prođe za tren, slobodno vrijeme je tako dragocjeno… Bilo je fino s drveta ubrati šljivu ili jabuku, jesti svježe pečenjke (kuhani kukuruz), ali me već zadnje sedmice uhvatila nostalgija i bila sam spremna da se vratim kuci. Lijepa moja Amerika – koliko god da ona ima svojih mana, opet je miliom puta bolja od Bosne. Rekla sam im svima da u Bosni ne bih opet mogla da živim, moj život je ovdje i za mene tamo više vraćanja nema. Kažu "you ca never go back home" jer taj "home" kojeg se sjećaš, koji živi u tvojoj glavi više ne postoji. Tako i jeste – tog doma više nema nigdje osim u mojim uspomenama na djetinjstvo koje ni za šta ne bih mijenjala. Vratila sam se s nekim osjecajem razočaranosti i tuge, jedva sam čekala da svane taj petak pa da letimo nazad kući. Oni su plakali što mi odlazimo, a ja sam bila sretna što idem. Žalosno, ali je tako… Možda mi je zato i trebalo tako dugo da nipišem ovaj post jer nisam znala šta da stavim u njega. Ima još toliko toga što sam izostavila, ali ne mora se sve odjednom ni napisati. Dobri dio puta je bio odlazak na more, u Mline kraj Dubrovinka sa mojom Yazzom i Makedo (čak smo stigli i na koncert Ibrice Jusića u Dubrovniku), ali o tome drugi put. |