| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Prođe august srećo mojavrijeme da se rastane bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane mislim da bih ono veče kad si otputovala da mi nije žao svijeta isplako tri potopa Svake godine kad na kalendaru gledam zadnju sedmicu avgusta ova mi se pjesma vrti u glavi. Pjeva se ona sama dok radim, dok gledam tv, čitam novine, perem suđe… Nekih 17 godina to traje – od ljeta davne 1989 kad sam bila mala curica od 12 godina koja se vratila s mora po prvi put zaljubljena. Bar sam tad mislila da je to ljubav, a kasnije skontala da je to samo bila fina, mala, dječija simpatija. Ali i dvije moje tad najbolje drugarice su takođe te godine na moru našle svoju “ljubav”. I onda smo nas tri pričale priče o njima trojici, kako smo šetale s njima i ko je šta kome rekao – ma, ona tipična priča tri male curice koje misle da već sad sve znaju. Ah, kako smo samo mlade tad bile, kako su naše najveće brige bile male i kako je život bio jednostavan. Volim se sjećati tih curica i ne smeta mi kad mi sasvim ni otkuda u glavi zasvira ova pjesma. Ne tjeram je, ne gasim je, pustim da pjeva do kraja… nekad čak i dva puta…. Evo sjedim, nagovaram mjesec da u tvoju sobu zaviri i da te on umjesto mene probudi i zagrli Nek te čuva, neka ti priča Nek te on ljubi kad ne mogu ja |
Sinoć su stigle slike sa printanja (još od prošle godine koristim Snapfish - veoma su jeftini, a slike su dobre kvalitete, i stignu za nekih 3-4 dana) i tako sam umjesto odlaska u gym veče provela slagajući ih u album. Većina slika je s mora - šta se sve moze uslikati za 4 dana :) Gledam ih i ne mogu da vjerujem da je to bilo prije samo 4 sedmice. Čini mi se kao da je bilo u nekom drugom životu, u nekom drugom svijetu. A bilo nam je stvarno super. Ako volite izležavanje na plaži od sitnih kamenčića, uz sasvim dovoljno i hladovine i sunca, mirno, čisto more, ljubazan i tih narod, onda su Mline mjesto za vas. Iako je mjesto malo ima sasvim dovoljno kafića za jutarnju ili popodnevnu kavicu, hrana u restoranima je odlična, a cijene prihvatljive. A što je najbolje, samo ste 8 km od Dubrovnika. Mene je Dubrovnik oduševio iako znam da nismo vidjeli ni približno sve što se ima za vidjeti. Prvo veče smo otišli tamo prilično kasno i mrak se već bio spustio, ali čak i po mraku su ljepote grada bile upadljive. Tu smo noć čak stigli i na koncert Ibrice Jusića. Ja lično nisam baš neki ljubitelj njegove muzike (točnije rečeno, prije koncerta nisam znala ni kako on izgleda, ni šta to on baš pjeva), ali je ugođaj bio nešto posebno. Stepenice su bile pune puncate, a on je bio neki 4-5 stepenica ispred nas. Dragi i Makedo su uzivali (dragi ga voli slušati, a Makedo već nekoliko godina pokušava da uganja ovaj koncert), Yazza je slikala, moja sestra se vjerujem dosađivala, a ja sam spavala. Da, dobro ste pročitali - ja sam spavala udaljana 4 stepenice od čovjeka-pjevača. Da se nije meni desilo, ne bi vjerovala da je tako nesto moguće. Ali s obzirom da smo noć prije toga svu noć putovali od Tuzle do Mlina, da je autobus bio veoma neudoban, tako da sam veoma malo spavala (a bez 8 sati sna sam nikakva), te da sam cijeli dan provela u kupanju, sunčanju, hodanju - onda se možda može i razumjeti kako mi se glava sama našla na ramenu mog dragog (ili što bi on rekao kako sam ga gnječila čitavo vrijeme), a oči same sklopile. No, onaj zanimljiv dio je to da bi zaspala čim bi on počeo da pjeva, a kad se pjesma završi i publika počne da plješće i zviždi, ja bi se onda probudila i pljeskala kao da sam sa svima njima uživala u pjesmi, a u stvari sam bila sasvim oduzeta i pojma nisam imala ni gdje sam, ni šta se dešava. I tako je to trajalo nekih 45 minuta dok nije zapjevao Eminu, pjesmu koju sam nekad negdje čula, pa prepoznala. Iducih 45 minuta sam uspjela ostati budna, ali čim smo se vratili u sobu, zaspala sam i prije nego mi je glava na jastuk pala.     Idući posjet Dubrovniku bio je kroz dva dana, ovog puta išli smo brodićem i bili tamo mnogo prije mraka. Koja razlika u gradu po noći i po danu! Kao da ima dvije ličnosti, iste, a opet totalno drugačije. I onda dok smo šetali skontam zašto mi sve ovo izgleda poznato - široke ulice sa buticima, kafićima i restoranima sa strana, visokim kamenim zgradama, iznad nas nebo predivne plave boje kao nacrtano - pa ja sam to već vidjela u Vegasu u Caesar’s Palace! Znam da zvuči ludo da me grad podsjeti na hotel, ali dio hotela gdje su prodavnice i restorani je stvarno takav, uključujići i plafon na kojem je nacrtano nebo bilo puput onog iznad nas tog dana.    Sve u svemu, bilo nam je super. Uživala sam u tih nekoliko dana pravog odmora, plažiranja (glagol plažirati = izležavanje na plaži) i kupanja, i što je najvaznije dobrog društva. Makedo, hvala ti što nam sve tako dobro oraganizovala. A ako želite putopis mogo bolji od ovog mog (ako se ova moja piskarija uopšte može i nazvati putopisom), posjetite Makedo – ona je poslije Dubrovnika išla u Rim i piše o svom putovanju u na divan način uz mnogo fantastičnih slika. Link un, due, tre, quattro, cinque. |
Vrijeme je da napišem ovaj post. Vratili smo se prije dvije sedmice i sa svih strana me obasipaju pitanjima kako je bilo, jeli se šta promijenilo, jeste li se fino proveli…. Odgovorim da je bilo fino – it was fine, it was nice to see our families, it was a good trip, but it's certainly nice to be back home. I da, jeste, bilo je fino vidjeti roditelje, sestru, ostatak porodice. Bilo mi je drago što sam mogla biti s mamom kad je isla na prvu kemo terapiju. Znam koliko je to njoj značilo, a i tata kaže da je bila mnogo bolje raspoložena dok smo mi bili tamo nego prije našeg dolaska. Drago mi je što sam vidjela kako to oni u stvari žive i kakva je situacija tamo. Nije mi drago što je sve mnogo gore nego što sam ja zamišljala. Puno se toga promijenilo, ali malo čega na bolje. Svi pričaju o korpciji, kako samo sa dobrom štelom i dosta love možeš išta postići. Čula sam o ljudima koji podignu pozajmicu od 10,000 maraka kako bi djetetu koje je zavrišilo fakultet kupili posao, a kasnije to dijete otplaćuje dug. U bolnici u Tuzli sam srela djevojku dvije godine mlađu od mene koja je završila medicinski fakultet sa 9.2 prosjekom osjena (ja to smatram izuzetno dobrim uspjehom). Ona stažira već 9 mjeseci (ostala su joj još tri da završi tu neku obaveznu godinu stažiranja), radi ko mali crnac, a plaćaju je nula dolara, nula eura, nula bilo čega. Ne znam kako onda iko ima volje da uopšte ide na fakultet, a priče o tome kako te profesori mrcvare i kako ti prolaz ili ocjena često ne zavisi od tvog znanja, nego koliko si stotina stavio u index je nešto savim drugo. A opet i bez fakulteta isto tako nemaš ništa, tako da se sve izgleda na isto svodi – treba ti lova i treba ti štela.Očekivala sam da će se sve promijeniti, ali sam se nadala da će ta promjena biti na bolje. Razočaralo me ono što me tamo zateklo. Kafići na sve strane, jedan do drugog, puni puncati u 10 ujutro radnim danom. Sportske kladionice takođe na sve strane – ljudi pokušavaju za marku da dobiju nesto više, a većina ih i tu marku izgubi. Iznenadilo me kako u prodavnicama svega ima i kako su se otvorile nove vrste prodanica koje su me podsjetile na ove ovdje (npr. Merkator). Pila sam Dukatov jogurt svaki dan, kako bi samo volila da ga mogu i ovdje naći. A ponjela sam si 15 kesica štapića sa kikirikijem jer ni toga ovdje nema  Neke stvari su stvarno bile fine – osjećaj da dan traje 30, a ne 24 sata. Ne znam kako da to objasnim, ali tamo kao da vrijeme sporije prolazi, kao da je dan duži i da se ima vremena za puno toga više. Ovdje mi dan prođe za tren, slobodno vrijeme je tako dragocjeno… Bilo je fino s drveta ubrati šljivu ili jabuku, jesti svježe pečenjke (kuhani kukuruz), ali me već zadnje sedmice uhvatila nostalgija i bila sam spremna da se vratim kuci. Lijepa moja Amerika – koliko god da ona ima svojih mana, opet je miliom puta bolja od Bosne. Rekla sam im svima da u Bosni ne bih opet mogla da živim, moj život je ovdje i za mene tamo više vraćanja nema. Kažu "you ca never go back home" jer taj "home" kojeg se sjećaš, koji živi u tvojoj glavi više ne postoji. Tako i jeste – tog doma više nema nigdje osim u mojim uspomenama na djetinjstvo koje ni za šta ne bih mijenjala. Vratila sam se s nekim osjecajem razočaranosti i tuge, jedva sam čekala da svane taj petak pa da letimo nazad kući. Oni su plakali što mi odlazimo, a ja sam bila sretna što idem. Žalosno, ali je tako… Možda mi je zato i trebalo tako dugo da nipišem ovaj post jer nisam znala šta da stavim u njega. Ima još toliko toga što sam izostavila, ali ne mora se sve odjednom ni napisati. Dobri dio puta je bio odlazak na more, u Mline kraj Dubrovinka sa mojom Yazzom i Makedo (čak smo stigli i na koncert Ibrice Jusića u Dubrovniku), ali o tome drugi put. |