Marketing
Vrijeme je da napišem ovaj post. Vratili smo se prije dvije sedmice i sa svih strana me obasipaju pitanjima kako je bilo, jeli se šta promijenilo, jeste li se fino proveli…. Odgovorim da je bilo fino – it was fine, it was nice to see our families, it was a good trip, but it's certainly nice to be back home. I da, jeste, bilo je fino vidjeti roditelje, sestru, ostatak porodice. Bilo mi je drago što sam mogla biti s mamom kad je isla na prvu kemo terapiju. Znam koliko je to njoj značilo, a i tata kaže da je bila mnogo bolje raspoložena dok smo mi bili tamo nego prije našeg dolaska. Drago mi je što sam vidjela kako to oni u stvari žive i kakva je situacija tamo. Nije mi drago što je sve mnogo gore nego što sam ja zamišljala. Puno se toga promijenilo, ali malo čega na bolje. Svi pričaju o korpciji, kako samo sa dobrom štelom i dosta love možeš išta postići. Čula sam o ljudima koji podignu pozajmicu od 10,000 maraka kako bi djetetu koje je zavrišilo fakultet kupili posao, a kasnije to dijete otplaćuje dug. U bolnici u Tuzli sam srela djevojku dvije godine mlađu od mene koja je završila medicinski fakultet sa 9.2 prosjekom osjena (ja to smatram izuzetno dobrim uspjehom). Ona stažira već 9 mjeseci (ostala su joj još tri da završi tu neku obaveznu godinu stažiranja), radi ko mali crnac, a plaćaju je nula dolara, nula eura, nula bilo čega. Ne znam kako onda iko ima volje da uopšte ide na fakultet, a priče o tome kako te profesori mrcvare i kako ti prolaz ili ocjena često ne zavisi od tvog znanja, nego koliko si stotina stavio u index je nešto savim drugo. A opet i bez fakulteta isto tako nemaš ništa, tako da se sve izgleda na isto svodi – treba ti lova i treba ti štela.
Očekivala sam da će se sve promijeniti, ali sam se nadala da će ta promjena biti na bolje. Razočaralo me ono što me tamo zateklo. Kafići na sve strane, jedan do drugog, puni puncati u 10 ujutro radnim danom. Sportske kladionice takođe na sve strane – ljudi pokušavaju za marku da dobiju nesto više, a većina ih i tu marku izgubi. Iznenadilo me kako u prodavnicama svega ima i kako su se otvorile nove vrste prodanica koje su me podsjetile na ove ovdje (npr. Merkator). Pila sam Dukatov jogurt svaki dan, kako bi samo volila da ga mogu i ovdje naći. A ponjela sam si 15 kesica štapića sa kikirikijem jer ni toga ovdje nema 
Neke stvari su stvarno bile fine – osjećaj da dan traje 30, a ne 24 sata. Ne znam kako da to objasnim, ali tamo kao da vrijeme sporije prolazi, kao da je dan duži i da se ima vremena za puno toga više. Ovdje mi dan prođe za tren, slobodno vrijeme je tako dragocjeno… Bilo je fino s drveta ubrati šljivu ili jabuku, jesti svježe pečenjke
(kuhani kukuruz), ali me već zadnje sedmice uhvatila nostalgija i bila sam spremna da se vratim kuci.
Lijepa moja Amerika – koliko god da ona ima svojih mana, opet je miliom puta bolja od Bosne. Rekla sam im svima da u Bosni ne bih opet mogla da živim, moj život je ovdje i za mene tamo više vraćanja nema.
Kažu "you ca never go back home" jer taj "home" kojeg se sjećaš, koji živi u tvojoj glavi više ne postoji. Tako i jeste – tog doma više nema nigdje osim u mojim uspomenama na djetinjstvo koje ni za šta ne bih mijenjala.
Vratila sam se s nekim osjecajem razočaranosti i tuge, jedva sam čekala da svane taj petak pa da letimo nazad kući. Oni su plakali što mi odlazimo, a ja sam bila sretna što idem. Žalosno, ali je tako… Možda mi je zato i trebalo tako dugo da nipišem ovaj post jer nisam znala šta da stavim u njega. Ima još toliko toga što sam izostavila, ali ne mora se sve odjednom ni napisati. Dobri dio puta je bio odlazak na more, u Mline kraj Dubrovinka sa mojom Yazzom i Makedo (čak smo stigli i na koncert Ibrice Jusića u Dubrovniku), ali o tome drugi put.
Post je objavljen 25.08.2006. u 16:13 sati.