Prođe august srećo moja
vrijeme da se rastane
bilo je izgleda previše lijepo
da nam tako ostane
mislim da bih ono veče
kad si otputovala
da mi nije žao svijeta
isplako tri potopa
Svake godine kad na kalendaru gledam zadnju sedmicu avgusta ova mi se pjesma vrti u glavi. Pjeva se ona sama dok radim, dok gledam tv, čitam novine, perem suđe… Nekih 17 godina to traje – od ljeta davne 1989 kad sam bila mala curica od 12 godina koja se vratila s mora po prvi put zaljubljena. Bar sam tad mislila da je to ljubav, a kasnije skontala da je to samo bila fina, mala, dječija simpatija. Ali i dvije moje tad najbolje drugarice su takođe te godine na moru našle svoju “ljubav”. I onda smo nas tri pričale priče o njima trojici, kako smo šetale s njima i ko je šta kome rekao – ma, ona tipična priča tri male curice koje misle da već sad sve znaju. Ah, kako smo samo mlade tad bile, kako su naše najveće brige bile male i kako je život bio jednostavan. Volim se sjećati tih curica i ne smeta mi kad mi sasvim ni otkuda u glavi zasvira ova pjesma. Ne tjeram je, ne gasim je, pustim da pjeva do kraja… nekad čak i dva puta….
Evo sjedim, nagovaram mjesec
da u tvoju sobu zaviri
i da te on umjesto mene
probudi i zagrli
Nek te čuva,
neka ti priča
Nek te on ljubi
kad ne mogu ja
Post je objavljen 31.08.2006. u 20:34 sati.