Hrvatska provincija nadomak Zagreba: siromašna, zaboravljena i bezperspektivna

Tako blizu, a izgleda stoljeće daleko

Protekli sam vikend provela na Baniji, prostoru moje zemlje koji se danas nalazi u Sisačko-moslavačkoj županiji. Banijska regije je omeđena rijekama Savom, Kupom, Unom i Glinom. U Topuskom sam predavala, uz još četvoricu muških kolega. Svi su predavači redom, i predavačica k tome, bili iz Zagreba. Raznovrsnost sudionika i događaja osigurana je bila činjenicom da je radionicu organizirala splitska udruga za manjinske aktiviste/ice i političare/ke, mahom srpske nacionalnosti, uglavnom iz gradova i mjesta Banije i Korduna.



Već na putu za Topusko, općinu koja se nalazi na tek 100 km južno od Zagreba, suočih se sa polupraznim selima, oko kojih nema obrađenih oranica. Selo i kvaliteta života u njemu je odraz prosperitet neke zemlje. Još se sjećam kako je uređeno, dotjerano, za život ugodno austrijsko selo, s obrađenom zemljom koja ga okružuje. Nakon što na pojedinim dijelovima skromne lokalne ceste gubim pouzdanje u svoj sustav navigacije, ipak stižem pred hotel „Toplica“ .



Izvana ne djeluje obećavajuće, tipični soc-relistični betonski mastodont. Nakon što sam tri dana provela u hotelu i okolici, samohvala sa web stranice hotela koja spominje kako je Topusko onomade bilo “okupljalište velikaša i plemića, gdje su lordovi, generali, biskupi i ostali bogati gosti iz Francuske, Italije, Velike Britanije i Njemačke dolazili uživati u svježem zraku i ljekovitoj vodi”, djeluje ironično i nedostojno usporedbe s današnjom ponudom turistički zaostale, potpuno nekonkurentne ponude. U hotelskom restoranu možete birati između tri menija. Ne zvuči tako jadno dok ne saznate da se za jedna od ponuđena tri morate odlučiti tijekom ručka ili večere, za sljedeći obrok, te u listu upisati broj sobe i iksom označiti u tablici koji od menija birate. Vrijeme za obroke je striktno ograničeno, pa imate osjećaj ko da ste u nekom odmaralištu u vrijeme komunizma. Ko s večerom ne završi do osam bit će prezrenim pogledima prekoren jer radnice i radnici ne mogu na zasluženi odmor. Turistički kontinentalni (k)raj na zemlji.

Krdžani

Uslugu i otužne interijeru ću brzo zaboraviti, ali ono što neću i ne želim zaboraviti su ljudi koje sam upoznala tijekom seminara. Redom se radilo o manjinskim aktivistima ili političarima iz srpske manjinske zajednice. No, u našim razgovorima i druženjima doživjela sam ih ne kroz njihov etnički identitet ili profesionalnu aktivnost, nego kroz njihove ljudske naravi, priče iz svakodnevnice i kroz veličinu njihova duha. Naime, i u okolnostima ekonomske dekadencije i društvenog beznađa, oni su sposobni šaliti se i na vlastiti račun, ali i ne posustajati u borbi za bolje sutra sebe, svoje djece i svoga kraja. Od Marijana i Tamare saznala sam da sebe nazivaju Krdžanima, a Krdžane sam doživjela ko ljude koji su uporni, odlučni i vrijedni. Marijan mi je objasnio da naziv Krdžan potiče od jakog domaćeg duhana zvanog "krdža", sličnog hercegovačkoj škiji, koji su Banijci i Kordunaši pušili umotavajući ga, u nedostatku pravog cigaret-papira, često i u novinski ili neki drugi papir.

Prazni gradski centri: ogledala neuspjelog povratka izbjeglica

Trećeg dana radionice odlučih prokrstariti krajem na putu kući, i stadoh u Glini. Da nisam stala, na bi ni spoznala koliko toga ne znam o povijesti svoje zemlje. Naime, u tom je gradiću prvi put izvedena hrvatska himna, a tamo je službovao Josip Jelačić prije je imenovan banom.



Prostora Banije i Korduna pripadao je nekada Vojnoj krajini, dijelu teritorija današnje Hrvatske koji je od 17. stoljeća bio posebno vojno područje sa stalnom vojskom kao obranom od Turaka. Naime, nakon prodora Osmanilija u 16. stoljeću nestaje gotovo cjelokupno stanovništvo ovoga kraja te se planski nastanjuju Srbi s dužnošću obrane granice od Turaka, ali i ratovanja u carskoj vojsci diljem Europe. U18. stoljeću počinje urbani rast Gline, pa osim kao vojna utvrda, grad živi i kao obrtničko, trgovačko i sajmišno mjesto. Pojma dakle imala nisam da je Josip Jelačić živio i službovao u u Glini od 1841. do početka 1848. godine, širivši pri tome ideju hrvatskog narodnog preporoda zajedno sa Ivanom Trnskim, Petrom Preradovićem i Josipom (iliti Josifom) Runjaninom (Srbinom inače, koji je skladao glazbu zadanašnji hrvatsku himnu). U tom razdoblju Glina doživljava kulturni procvat i zasigurnoživot urbanog mjesta živi mnogo življe nego danas.



Šetajući gradskim centrom primjećujem mnogo devastiranih zgrada i obiteljskih kuća. Nekad su u njima živjele manje ili više sretne gradske obitelji, u njima je brujao život. Danas su u mnogima od njih prazni poslovni prostori porazbijanih stakala. Na nekim čak piše da su za iznajmljivanje, ali teško da će njihovi vlasnici dobiti priliku zaraditi na njima. Naime, čak i na korzu ima obnovljenih, ali zatvorenih poslovnih prostora.





Glinjani nemaju novca za novi namještaj, odjeću, hobije. Rade uglavnom kafići, frizeraji i kladionice. I nezaobilazne stanice za otkup zlata. Obiteljske uspomene, koje u ovim čudnim vremenima rasta zlata na svjetskom tržištu, mogu kratkoročno zakrpati kućni proračun. Konzumova se trgovina, novouređena i blještava, kočeperi u prizemlju zgrade koja pripada kulturnom nasljeđu grada, u sklopu kompleksa hotela „Casina“. To se, nekada centralno društveno mjesto grada, sastoji od dvije zgrade iz 19. st. U jednoj je nekada bio, a i danas je hotel, a u drugoj je bio javni prostor s kavanom u prizemlju i reprezentativnom dvoranom na katu. U prizemlju te druge zgrade danas je Konzum. Kao očita negacija zaštite kulturne baštine. Povijesna, arhitektonska i urbanistička vrijednost ustupile su pred vrijednostima liberalnog kapitalizma koji siluje nametanjem potrošačkog mentaliteta.



Simbolička pristranost javnih prostora

Povijest pišu pobjednici. Odvajkada je i svugdje tako. Stoga se 6. kolovoza slavi kao Dan Grada Gline jer su na taj datum 1995. godine postrojbe Hrvatske vojske i Policije oslobodile Glinu. Primijetila sam još u Topuskom da su spomen obilježja podignuta poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu. Ne zamjeram dakako obilježavanje hrvatskih žrtava, ali zamjeram izostanak javnog pijeteta prema srpskim žrtvama. Barem na nekakvoj simboličkoj, kolektivnoj razini i obliku. Smatram naime da nije dobro da se srpske žrtve se u javnim prostorima prešućuju, jer će takva praksa i politika sjećanja neumitno rezultirati obiteljskom mitologijom unutar srpske zajednice. A takve generacijama njegovane priče cementiraju međuetničke podjele. I savršeno su sredstvo manipulacije nacionalističkim političarima iz bilo koje etničke zajednice.



Osim toga, imena ulica i trgova promijenjeni su da naglase hrvatski identitet javnih prostora. I u Topuskom, i u Glini, a pretpostavljam da je to obrazac koji se ponavlja i u drugim mjestima ovog kraja, središnji gradski trgovi nose ime Bana Josipa Jelačića.







U svim razgovorima koje sam vodila s lokalnim stanovništvom vrlo brzo na površinu izbija frustracija zbog nezaposlenosti i izostanka ikakve perspektive gospodarskog rasta ovog područja. Na vlasti je HDZ koji po stranačkom ključu kadrovira u lokalnim službama. Industrija je propala, malo je proizvodnih potencijala. Oni Srbi koji su se vratili uglavnom su starije dobi, pa žive od penzija ili socijalne pomoći. Nekadašnje gradsko stanovništvo potražilo je sreću i dom nerijetko u dalekim zemljama Europe ili Sjeverne Amerike. Svoje nekretnine, i da žele, nemaju kome prodati. Demografska slika gradova i naselja na Baniji i Kordunu nije se promijenila isključivo odlaskom domicilnog srpskog stanovništva. Iz bliske Bosne i Hercegovine došle su izbjeglice iz Republike Srpske, kojima je u ovim mjestima Vlada RH nudila organizirani smještaj u poratnim godinama. Radilo se o pretežitom seoskom stanovništvu, pa i je zbog te razdjelnice, uz etničku, prožimanje svakodnevnog (su)života novonaseljenih Hrvata i starosjedioca Srba otežano.

Bojim se da su depopulacija, starenje i daljnji ekonomski pad ovog kraja neizbježni. Ne osjećam vjetar neke dugoročne razvojne politike koja bi legitimirala Zagreb kao brižan centar, koji ne skrbi patronizirajuće o provinciji, nego koji čini sve da povrati život u krajeve naše zemlje koja zapravo posjeduju razvojni potencijal. Regija bogata šumom, nezagađenom prirodom, blizinom glavnog grada i u susjedstvu strane države ne bi smjela naočigled propadati. A to se posljednjih petnaestak i više godina sustavno dopušta. I ne-povratak srpskih izbjeglica je doprinjeo tome, ali i besmisao pljačkaške privatizacije, kao i neprocesuiranje i neosuđivanje pljačkaških pohoda hrvatskih vojnika na srpske kuće u poraću oslobodilačkih akcija. Boraveći na Baniji i Kordunu, među dragim i ipak optimističnim Krdžanima, shvatih da kvalitetnu manjinsku politiku naše zemlje ne smiju činiti tek garancije političke predstavljenosti manjina u Saboru ili lokalnim predstavničkim tijelima. Manjinska politika koja financira kulturno-umjetnička društva je premalo i nedostatno priznanje prava na očuvanje manjinskog identiteta. Ispravna i kvalitetna manjinska politika koja će omogućiti opstanak stanovništva ovog kraja je zapravo dobra i kvalitetna razvojna i ekonomska politika. Nju Krdžani čekaju. Nadam se da će ju i dočekati.

Jesam li dovoljno mama?

Pitanje „Jeste li dovoljno mama?“ postavljeno je na nedavnoj naslovnici magazina Time. Koji je, slučajno ili ne, svjetlost iz tiskarskog mraka ugledao uoči Majčina dana. Iako u podnaslovu stoji „Zašto povezujuće roditeljstvo čini neke majke radikalnima - i kako je Dr. Bill Sears postao njihov guru“, naslov, uz sliku mlade, zgodne majke, koja doji već poodraslog dječačića, sugerira da postoje mame koje su to dovoljno i one koje to nisu. Meni se čini da su najbolje mame –zadovoljne mame. Sobom, svojim poslom, mužem ukoliko ga imaju, životom, slobodnim vremenom, svojim snovima, i, naravno, svojom djecom.



Serija članaka u Time-u govori zapravo o povezujućem roditeljstvu, predstavljajući ga kao pomodarstvo ili trend kojem su podlegle brojne suvremene mame. Dr. William Sears je predstavljen kao liječnik koji je ponovno osmislio majčinstvo. U priči o njemu saznajemo da su on, kao i njegova supruga, odrastali u disfunkcionalnim obiteljima te su stoga odlučili osmisliti filozofiju roditeljstva i pedijatrijskog pristupa koji je revolucionaran i koji će od malih ljudi napraviti emotivno i psihički zdrave odrasle jedinke. Naime, povezujuće roditeljstvo „stvara čvrstu vezu roditelja s djetetom, roditelje mudrijim, suosjećajnijim i boljim, te pomaže djetetu da izraste u sigurnu, suosjećajnu i smirenu osobu te da takve odnose stvara i s drugim ljudima“.



Što je zapravo izmislio Dr. Sears?

I sama sam jednoć kupila knjigu „Povezujuće roditeljstvo“ i ne mogu se ne složiti s onim što u njoj piše. Tzv odgojni alati koje povezujuće roditeljstvo promovira su zbližavanje roditelja s djetetom pri rođenju, inzistiranje na dojenju i nošenje djeteta, spavanje blizu djeteta, vjerovanje djetetovom plaču, uspostavljanje ravnoteža i granica i zdrava doza skepse prema svim zagovornicima (ranog) discipliniranja djece. No, činjenica je da sam odgajala svoje dijete povezujuće dobrih godinu dana prije nego mi je knjiga uletila u ruke, i da sam to činila: intuitivno. Pokretala me ljubav za malo biće. Vjerujem da je taj zaštitnički odnos usađen evolucijski, jer kako bi inače ljudska mladunčad, koja u odnosu na druge vrste treba natprosječno dugu brigu za postizanje samostalnosti, opstala? U povezujućem roditeljstvu nema ničega dodatnog od onoga što zdravoj odrasloj osobi konstantno šapće Majka Priroda: nemoj pustiti dijete da plače, zagrli ga, nosi ga, ljubi ga, uživaj u njemu. Doji ležećki ako to smanjuje rasturajuću bol u leđima, bebica će znati kako dojiti i tako. Spavaj s bebom pored sebe ako ti je tako lakše i time ušićariš kojih sat ili dva dodatnog sna. Ili nemoj, ako te je strah da ćeš ga/ju prignječiti. U tom početku povezujućeg roditeljevanja cijelo se vrijeme pitaš kako to da ja upravo tebi prvo trudnoća, pa onda podizanje novorođenčeta i dojenčeta tako fizički naporno, a cijelo društvo oko tebe bruji kako si upravo sada u blaženom stanju i da MORAŠ u svemu tome uživati? Jer, ako ne uživaš, ako ti se ne da ustati iz kreveta i okupati, ako nemaš kad očistiti kuću, ako ne uživaš baš u svakoj sekundi u činjenici bivanja majkom – to zasigurno znači da nisi dovoljno dobra. Majka. O tome, sjećam se dobro, Dr. Sears, u svojoj knjizi ne govori. Osim toga, u jednom trenutku nemoćne bebice postaju mala bića svjesna svoje moći i sve izraženije volje. I dogodi se odgojna razdjelnica gdje, ukoliko želiš odgojiti društveno prilagođeno i altruistično biće, moraš početi govoriti „ne“, pustiti ga ili ju, da isplače svoj bijes, budući mu/joj nisi dao da gurne vilicu u šteker dok gricka kabel od televizora. Ta faza u odgoju zove se postavljanje granica . Onda dolazi odgađanje želje. Sve sam to pokupila iz raznorazne odgojne literature, savjeta, dobronamjernih i nepotrebnih. No, iako je u bazi mog odgoja i dalje ljubav, oh pardon, to se zove povezujuće roditeljstvo, svog sam sina prestala dojiti negdje oko njegova devetog mjeseca života. Jer sam morala ići raditi po tjedan dana u stranu zemlju. Na posao koji čak nije ni bio to, jer nisam imala pravo na porodiljini, ali nisam ni bila vraćena na svoje predtrudničko radno mjesto. Kad mu je izbio prvi zub – bila sam u Briselu. Žao mi je što nisam bila s njime, ali netko je trebao zaraditi za pelene, kašice i račune. Potom sam tražila radno mjesto u Zagrebu i radila od kuće. Ljubavi za sinka doduše nije nedostajalo, moga sna doduše jest. I kad sam napokon dobila posao, a moj sin počeo ići u vrtić, vozila sam ga svaki dan vlakom iz Dugog Sela u Zagreb, i doživljavala dva puta dnevno horor stepenica Glavnog kolodvora i izostanak ljudske susretljivosti suputnika koji se, niti jedna jedini put, nisu sami ponudili pomoći spustiti i popeti kolica puna djeteta. Iako su se na mom poslu i u životu događale i lijep i ružne stvari, imam osjećaj da mom samohranom djetetu ništa nije nedostajalo. Igračaka za razvoj kognitivnih sposobnosti koje smo zajedno koristili ima(o) je u izobilju, slikovnica i knjiga, koje i čitamo, a ne samo slažemo na police, ima dovoljno za odjel neke male dječje biblioteke. No, zbog stalnog osjećaja krivnje kojeg imam kao majka (jesam li mu dala dovoljno vremena, jesam li mu se dovoljno posvetila, mrzi li on moj posao, mrzim li ja to što moram raditi kod kuće i dok je on budan, imam li pravo opće otvarati facebook dok je moje dijete malo i treba mu dati još neki emotivni i intelektualni input zbog kojeg će biti pametniji, sposobniji, konkurentniji na tržištu rada jednog budućeg dana) pitam se dakle – zašto nema knjige i odgojne filozofije za – zadovoljne roditelje?

Jer, dobar roditelj je – zadovoljan roditelj!

Začudo, i naše su se dnevne novine raspisale o produženom dojenju čineći to (neiznenađujuće) površno. Jedini novinarski interes bio je ustanoviti da li je normalno dojiti dijete nakon određene dobi. Pa su anketirali zagovornice i protivnice „produženog“ dojenja. Pih, šta se nekoga tiče koliko dugo žena želi dojiti svoje dijete? Što se mene tiče, može i u osnovnoj školi, ako to njoj i djetetu ne stvara napor, a stvara međusobni užitak. Ipak, čini mi se da mnoge od majki, koje imaju dječicu usta punih zuba i koja su ostavila pelene, koriste sisu kao utjehu. Jednostavnije, higijenskije i brže je djetetu gurnuti sisu u usta nego ga tješiti jer mu se spava, jer je palo i poderalo koljena, jer traži pažnji i mažnju. Ali, nitko, po meni, nema pravo osuđivati ni to, kao ni uvjerenje da djetetu takvo dojenje šteti. Ta, šteti li sika jednom ili dvaput dnevno više od četiri sata crtića ili emotivnog zanemarivanja? Naše društvo, sklono preziru i osudi svega što nije „normalno“: dakle što ne pripada svakodnevnici većine i nije konvencionalno prihvatljivo. Radije će se zgražati nad sisom u ustima voljenog i zbrinutog četverogodišnjaka nego nad bosonogim romskim dječačićem. Na ovu drugu sliku smo, naime, već navikli. Ni u ovom stvari Ameri nisu bolji od nas, jer neki njihovi veliki lanci supermarketa (Walmart na primjer) odbili su prodavati Time zbog opscene naslovnice (što je opsceno u prikazu majke doji svoje dijete, pa bio on i četverogodišnjak)?!

Jedna od članaka u istom broju Time-a koji se ne fiksira na dojenje i odgoj nego roditeljstvo stavlja u kontekst suvremenog društva zaključuje da feministički pokret zapravo pomaže afirmaciji predanog majčinstva .Time-ova urednica Belinda Luscombe tvrdi da je porast majčinskog duha u današnjici zapravo rezultat poboljšanja položaja i osnaženja žena u društvu. Prema njoj, feminizam i majčinstvo predugo su imali odnos dviju zavađenih sestara, u kojem su žene bile primorane birati između nezavisnosti, obrazovanja i samo-ostvarenja s jedne strane, ili pak njegovati sliku žrtve i služiteljice u djecocentričnoj obitelji. Što je žena više feministica, prema takvom poimanju, manja je njena želja za majčinstvom.

Ironično je da je upravo suprotno istinito, kaže Luscombe. Jer društveno i ekonomsko osnaženje žena nije zatrlo njihovu želju za majčinstvom, već ih je osnažilo kao roditeljice: žene danas lakše traže i nalaze informacije i primjere dobrih odgojnih praksi, udružuju se s drugim majkama, bore se za promicanje svojih uvjerenja o npr. najboljim načinima prehrane djece, tehnikama discipliniranja i uspavljivanja. U srcu feminističke revolucije je uvjerenje da žene mogu učiniti sve što žele. No, kako bi to i ostvarile, žene su morale pobijediti predrasude i muškaraca i drugih žena. Tako danas direktorica firme s jajnicima nije čudo(vište) nego (gotovo) uobičajena praksa. Feministički je pokret naime ženama omogućio bolje obrazovne mogućnosti, što se odrazilo na kvalitetu svih njihovih poslova, pa tako i posla podizanje djece i roditeljstva. Uostalom, roditeljstvo zahtjeva od žene sve ono što traži i karijera ili penjanje na korporativnoj ljestvici: davati najviše od sebe, raditi prekovremeno, osmišljavati strategije, motivirati. U roditeljstvu doduše nema staklenog stropa, ali ni regresa ili godišnjeg bonusa.

Belinda Luscombe primjećuje da mame su koje se furaju na filozofiju roditeljstva Dr. Williama Searsa najčešće žene koje su nešto starije i solidno obrazovane i vjerojatno su već izborile financijsku neovisnost, samoostvarenje i slobodu razno-raznih životnih izbora. Takve su majke svjesne da roditeljstvo ograničava njihove životne izbore, ali birajući biti roditeljicama, one se svjesno žrtvuju da bi tako ulagale u razvoj novog ljudskog bića. Hmmm, u američkom liberalno-kapitalističkom ideološkom okruženju izgleda nije neprimjereno shvaćati roditeljstvo kao ulaganje u dionice?!

Nisam 60%-dobra roditeljica, nego težim biti 100% zadovoljna žena

Ono što meni iznimno bode oči u seriji članaka u Time-u je rodna fiksiranost isključio na majke, podjela na one koje su dovoljno dobre i dovoljno zle. Već sam propust (ili namjerno radikalan slikovni prikaz) na naslovnici - koja prikazuje ženskog roditelja i pita je li samo jedna roditelj dovoljno roditelj - govori u prilog činjenici da i, u iz naše perspektive liberalnoj, naprednoj, rodno-jednakoj Americi, „teret“ roditeljstva uglavnom leži na majkama. Jer, za njih je Dr. Sears ponovno osmislio majčinstvo. Za njih su napravljeni kvizovi iz u kojem će iz deset jednostavnih pitanja saznati u kojem dijelu roditeljskog spektra se nalaze i tako si potvrditi jesu li opće dovoljno dobre. Njih ćemo još jednom učiniti nesigurnima, tako da propitujući uspješnost svog majčinskog poziva kupe još jednu knjigu Dr. Searsa (možda onu koju tek treba napisati pod naslovom „Kako dojiti svog brucoša bez srama u javnosti i time dokazati da ste uspješno isfurale povezujuće roditeljstvo do punoljetnosti?“)?

Prema kvizu iz Time-a, a koji se temelji na postavkama povezujućeg roditeljstva, ispada da sam manje od 2/3 dobra roditeljica. Stoga bi valjda mnogo toga ja još trebala pročitati, kupiti, propitati, konzultirati o odgoju djeteta i roditeljstvu? Ipak, odbijam u takve rezultate vjerovati i smatrati ih relevantnima. Dok imam o čemu razmišljati, dok mogu pisati, dokle god imam posao i uspijevam stvoriti vrijeme za susrete i druženje s ljudima koje volim, znam da hranim sebe energijom i ljubavlju od kojih će profitirati i moj sin. Još da mi je ne osjećati se ni najmanje krivom kad uživam u onim djelićima životnog scenarija u kojima ne sudjeluje i moje dijete! Iako sam svjesna da mi je taj nepotrebni osjećaj krivnje nametnulo društvo i odgoj, bilo bi dobro da mi to ponekad ponovi i neki Dr. Sears za mame. Njemu bi vjerovala.

(Ne)realnost mladih o reality showovima

Jedan od esejskih zadataka kojeg sam ovaj semestar zadala seminaristi/cama sam dala bio je na temu "Kakve društvene vrijednosti (ne) promiču reality show-ovi". Uvjerena da većina mladih mozgova nije isprana konzumerizmom i plitkošću na koje ih mediji nemilice navode, s velikim sam zanimanjem i iščitavala njihove stavove i došla sam do sljedećih zaključaka:

1.Daleko od toga da je cilj RTL-ova emisija “Ljubav je na selu” potraga za ljubavi, romantikom i emocijama, te dokaz da se one uistinu mogu dogoditi svakome, i to najčešće kada im se najmanje nadaju, kako tvrdi jedan portal. Studentice i student ispravno definiraju reality-showove kao način zabavnog programa koji ne doprinose izgradnji društvenih vrijednosti. Dapače, oni društvene vrijednosti degradiraju, pridonoseći zaradi producentskih kuća i medija koji ih prikazuju.

2. Mladi su svjesni da se u reality-showovima iskorištava i manipulira ljudskom prirodom. I onih koji sudjeluju u njima, i onih ispred ekrana. Zanimljivo je kako ih većina pronalazi opravdanje za gledatelje reality-showova u činjenici da ih njihovo konzumiranje čini manje jadnima od jadnika koji javno raskrinkavaju svoje živote i ljudske slabosti.



3. Mladi smatraju da vrijednosti koje promiču reality-showovi ne štete njima, nego djeci koja ih gledaju. Sebe smatraju dovoljno zrelima i ne smatraju da mogu biti manipulirani sadržajem ovakvih emisija. Pitanje je, ipak, koliko do manipulacije dolazi na nesvjesnoj razini.



4. Kako negativan stav dominira u iskazima mladih o reality-showovima, zaključujem da su uglavnom u stanju razviti kritičan stav prema sadržaju koje reality-ji nude i doživjeti ih isključivo kao zabavu (koju je dobro izbjegavati).



Ono što mene žalosti je činjenica da su rodno-diskriminirajuću komponentu oba nedavno prikazivana reality-showa svi/sve redom propustili primijetiti. U većini reality-ja medijski su eksponirani tjelesni atributi ženskih sudionica. S osobitom pažnjom se prati je li netko od sudionica obnažio grudi i da li je među sudionicima bilo seksa. U reality-ju žena jednostavno nema šanse sudjelovati ukoliko ima izgrađene stavove, nije konvencionalno lijepa i ukoliko je obrazovana. Za takve nema mjsta. A takve se, vjerojatno, ni ne prijavljuju.

Rodni stereotipi se dakle perpetuiraju u reality show-ovima. Dok u RTL-ovoj emisiji "Ljubav je na selu" hrvatske neženje seljaci traže životnu družicu, u Survivoru i kandidati i kandidatkinje pokušavaju pobijediti u igrama snage i izdržljivosti. Ono što upada u oči je izrazita seksualiziranost kandidatkinja u Survivru, koje se natječu razgloićene. U “Ljubavi na selu”, žene navodno “izabiru” kandidata kojega žele upoznati tako što mu pišu ljubavna pisma, ali je krajnji izbor u ovom show-u zapravo na muškarcima, koju će od tri kandidatkinje koje je izabrao da ih propita, eventualno izabrati za prijateljicu ili životnu družicu. U tom procesu asistira RTL-ova voditeljica, koja u maniri dobre vile spaja usamljena srca. Dobra vila, narvano, mora biti žensko. Kao u bajkama, kao u narodnoj tradiciji baba provodadžijki. I eto nas, opet perpetuiramo tradicionalne stereotipe, a da toga nismo ni svjesni, niti ih propitujemo.

Osim toga, emisija o farmerima žednim ljubavi čak i vrijeđa njihov socioekonomski status. Kako najava treće sezone emsije navodi: „ekipa emisije „Ljubav je na selu" proputovali su cijelu Hrvatsku kako bi upoznali farmere koji su zbog svog osebujnog načina života još uvijek u potrazi za - ljubavi. Romantika iz grada seli se na selo“.Ispada da na selu žive emotivno hendikepirani ljudi koji sami sebi nisu u stanju pronaći partnera/icu, te da im trebaju urbani asistenti kako bi evolucijsku potrebu napokon ispunili. Vjeruje li zaista gledatelj/ica u ovu argumentaciju, ili je vjerujem svjestan/na da je selo zapravo mnogo televizičniji ambijent, nudeći pejsaže, prostor i sadržaje kojima ograničenost gradskog životnog prostora i sadržaja nikako ne mogu konkurirati?!

Koje je boje „boja kože“?

Čak sam i ja, inače modno totalno neosviještena i zaostala, primijetila da je već neko vrijeme in tzv. „nude“ look, tj. odjeća u boji kože. Ima i svoju šminkovno-stilističku varijantu. Zajedničko im je da se radi o trendu koji nas čini "prirodnima". No, jesmo li svjesne/i rasističke komponente takvog modnog imperativa? Američka sociologinja Lisa Wade upozorava da nazivanje ove boje „nude“ implicira da su isključivo ljudi svijetle boje kože normalni ili ispravni, te da posljedično svatko ko nije takav treba mijenjati naziv boje, jer „nude“ izraz ne opisuje i njegovu boju kože.



Naravno, moguće je relativizirati izraz „nude“, koji za svakoga može značiti različito. To bi čak bilo prihvatljivo, kada moda koja se prodaje i nosi „u boji kože“ ne bi bila isključivo svijetlo bež-ružičaste boje . Nije stvar u imenu nego u upotrebi imena.

I moda dakle može biti rasistička. Zašto to ne osvijestiti? Srećom, paleta boja sadrži gotovo bezbrojne mogućnosti. Kad osvijestimo da nekome ne bijele kože nositi „nude“ boju bijele kože može biti uvredljivo, zašto je jednostavno ne bi počeli zvati: prljavo-bež-ružičasto? Ili, još bolje, zašto ne bismo umjesto za „bojom kože“ posegnuli za nekom življom, vatrenijom bojom, koja slavi život i življenje i raduje im se svojom kolorističkom markantnošću?!

Feministička pornografija

U svijetu feminističke pornografije žene dolaze u svim oblicima, veličinama i s raznoraznim seksualnim orijentacijama. Glumice rijetko kada imaju velike grudi i uske strukove, nisu izbrijane i izgledaju više kao prosječna žena nego kao porno zvijezda. Najvažnije je što u feminističkoj pornografiji – one uživaju u seksu. Kada bi takav pristup promicala i mainstream pornografija, vjerujem da bi pristup seksualnosti, posebice mladih ljudi (koji kroz porniće najčešće sječu prva iskustva) bio zdraviji, i po žene i po muškarce.

Der Porno kommt erst

U sklopu feminističkog bloka Subversive festivala u kinu Tuškanac 6. svibnja 2012. prikazan je omnibus film s naslovom „Prljavi dnevnici“. Čini ga dvanaest kratkih filmova koje su režirale europske redateljice nudeći svoje „prijedloge za ponovno promišljanje pornografije“. Namjera im je bila ponuditi nekomercijalnu pornografiju na zasadama feminističkih ideala. Neki od filmića su estetski privlačniji, neki su više ili manje zanimljivi, ali svima im je zajedničko da seksualnosti pristupaju na ženski način, dakle ne tretiraju ženske likove isključivo kao objekt čije je zadovoljstvo u seksualnom činu marginalno, kako to uglavnom čini mainstream pornografija.

Ovaj filmski projekt izazvao je poprilično proturječja s obzirom da je financiran novcem iz švedskog proračuna, što govori da su i naoko liberalne zemlje još poprilično zakopčane kad se o seksukao društveno prihvatljivoj temi radi. Mene pak veseli činjenica da u toku dnevnih sati u srcu Zagrebu mogu gledati dokumentarni film koji se zapravo bavi ljudskom seksualnošću. Jer seksualnost zapravo ne bi trebala imati rodni pridjev.

Zanemaren značaj pornografije u seksualnoj socijalizaciji

Na „Prljave dnevnike“ otišla sam jer me već duže vrijeme kopka spoznaja da je pornografija često prvi i zasigurno najčešći izvor seksualne socijalizacije mladih, a da je to još uvijek znanstveno poprilično neistraženo područje. Tabu iz privatnog života očito opstaje i u znanosti. Roditelji bi doduše trebali biti agenti primarne seksualne socijalizacije svoje djece, barem im ne gadeći njihove spolne organe te iskreno i otvoreno, dječjim glavama razumljivim jezikom, pričajući o tome kako djeca nastaju i kako se rađaju. U našem, još pretežno tradicionalnom društvu, ne čini mi se da je to uobičajena roditeljska odgojna praksa.

U doba sveprisutnog interneta, inicijacija u seksualnu zrelost mladih događa se upravo putem pornografskih sadržaja kojih je internet prepun. U hrvatskoj školi, koja dosljedno šuti o spolnosti i spolnom odgoju, ta obrazovna institucija tvrdoglavo propušta preuzeti ulogu agenta sekundarne seksualne socijalizacije i biti najvažnije sredstvo podrške psihoseksualnog razvoja mladih. Ne čudi stoga da se o važnosti i posljedicama općeprisutne seksualne socijalizacije mladih pornografijom u našoj znanstvenoj literaturi (još) ne piše.

Naime, pretragom portala Hrvatske znanstvene bibliografije pronalazim tek nekoliko referenci znanstvenih radova koji su istražili utjecaj i posljedice konzumacije pornića. Na primjer, istraživanje Štulhofera (a koga drugog, kad se o sociologiji seksualnosti radi?) te Landripeta i Buško na temu „Pornografija, seksualna socijalizacija i seksualno zadovoljstvo mladih“ iz 2007. godine kada je internetskim istraživanjem ispitano 1900 mladića i djevojaka u dobi od 18 do 25 godina. I sami autori priznaju da, sveprisutnoj pornografije unatoč, o njezinim utjecajima na seksualno zadovoljstvo mladih ne znamo gotovo ništa. Autori studije ispitivali su posredne efekte pornografije na seksualno zadovoljstvo mladih, dokazavši kako konzumacija pornografije nema značajan utjecaj na njihovo seksualno zadovoljstvo. Istraživanje je pak otkrilo na značajne spolne razlike u konzumaciji pornografije i stavovima o pornografiji. Nadalje, dokazali su da su negativni utjecaji konzumacije pornografije primarno prisutni kod mladih muškaraca, a „iskazuju se kroz seksualno zasićenje, nerealistična očekivanja i deficit intimnosti“. Konačno, studija sugerira da konzumacija pornografije utječe na seksualnu socijalizaciju te može imati i pozitivan, edukacijski, efekt u oba spola.

Još su 2003. godine, Štulhofer, Matković, Mrakovčić, Elias, Little, i Diehl Elias objavili članak o istraživanju provedenom na korisnicima „seksualno eksplicitnog sadržaja“ u Kaliforniji. Ispalo je da je empirijsko testiranje pobilo neke duboko uvriježene predodžbi o konzumentima „seksualno eksplicitnih sadržaja“. Naime, pokazalo se da (čak i dugotrajno) gledanje pornića nije nužno svojstveno samo društvenom marginaliziranim skupinama. Osim toga, suprotno uvriježenim hipotezama u sociologiji seksualnosti, da su porno-ljubitelji skloniji mizoginiji, nasilju i češće siluju, ispalo je da dužina i intenzitet konzumacije pornića ne povećavaju sklonost seksističkim stavovima, a niti sklonost agresivnom seksualnom ponašanju. Naime, Štulhofer, Matković i Elias, tražeći vezu između pornografije i seksualnog zadovoljstva , utvrdili su da je rast broj konzumenata pornografije inicirao destigmatizaciju takvog oblika, hmmmm, svakidašnje zabave? Danas se konzumacija pornića „sve rjeđe smatra devijantnom ili pokazateljem određenih osobnih problema“ . Jedan/na autor/ica zaključuje da je upravo društveno-prihvaćen zaključak o tome da pornografija nije društveno opasna uzrokovao izostanak istraživačkih interesa za ovu temu.

Kad bi pornografija bila feministička –mladići bi poštovali djevojčine želje, a djevojke bi voljele svoje tijelo

I što sad, kad se iz istraživanja, a ne samo zdravog razuma i društvene prakse, može zaključiti da su ljudi koji gledaju pornografske sadržaje zapravo –normalni? Na primjer, možemo javno raspravljati o tome. Diskutirati na primjer bi li sustavna izloženost određenoj vrsti porno materijala zapravo mogla pozitivno i odgojno služiti u razvoju zrele seksualnosti mladih. Naime, iako je većina pornografije napravljena za muškarce, ne znači da je to jedini i jedino isplativi diskurs u kojem pornografija treba postojati.

Feministička pornografija je upravo žanr filmova o seksu namijenjenih ljudima koji se gnušaju mainstream porno industrije, a počela se razvijati u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Karakterizira ju to što akteri u takvim filmovima dolaze u mnogo više različitih oblika, veličina, seksualnih orijentacija, dobi, rasa u odnosu na mainstream pornografske filmovima, a posebnost je i to što izvođači uživaju u seksualnom ponašanju kojeg za potrebe snimanja izvode. Dok u mainstream pornu izvođači nemaju pravo glasa u stvaranju scenarija, redatelji/ce i producenti/ce feminističkih pornića pitaju često svoje glumce da predlože što bi željeli činiti na setu.

Feministička pornografska nagrada (Feminist Porn Awards), već se sedmu godinu za redom dodjeljuje u Torontu. Utemeljila ju je Carlyle Jansen, vlasnica lokalne trgovine igračaka za odrasle Good for Her koja je uspjela (bar na sjevernoameričkom kontinentu) okupiti redatelje/ce koji u svojim porno filmovima zastupaju feminističku „dogmu“.

Feministička kritika pornografije napada ju tvrdeći da konzumacija eksplicitnih sadržaja konzumente puni negativnim emocijama prema ženama i inspirira ih na seksualno nasilje. Analiza rodnih stereotipa u medijima u Srbiji (a nemam razloga sumnjati da bi istovjetni rezultati bili i u nas) Ivane Kronje zaključuje da mizogini pornografski sadržaji potvrđuju ideološke vrijednosti i rodne identitete autoritarnog patrijarhata. Nije li tako, još uvijek, i u pornićima? Kada bi više pornografije bilo u skladu s feminističkim doživljajem svijeta uvjerena sam da bi ljepše bilo i muškarcima i ženama. I u virtualnom i u realnom svijetu seksa.

O Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji

Quod non est in web, non est in mundo

Razvoj medicinske tehnologije u posljednjih trideset, četrdeset godina omogućio je nadvladavanje biološke uvjetovanosti, ali i poljuljalo dugotrajne društvene institucije, tipa obitelji, koje su tisućljećima moralno i društveno prihvtljivo utemeljenje nalazile u zakonima biologije. Stoga je medicinski potpomognuta oplodnja moralno zasigurno sklisko područje. Konzervativci i dogmatski religiozni smatraju da je to čovjekovo uplitanje u božanske nadležnosti . Oni koji žude za iskustvom roditeljstva, u napretku znanosti vide izlaz iz neplodnosti. Ovim drugima je inspiracija britanka Louise Brown, prva tzv. beba iz epruvete. Koja danas ima 34 godine, roditeljica je i sama, bivajući ni po čemu posebna osim po činjenici da su liječnici i znanost doprinijeli njenom začetku.



Pravo sve normira. Ono što nije propisalo, nekad se smatralo da ni ne postoji, danas pak da ne obvezuje. No, u slučaju medicinski potpomognute oplodnje očito se radi o svojevrsnom oživotvorenju načela jednakosti svih građana i građanki pri ostvarivanju prava na zdravlje. Drugim riječima: na liječenje neplodnosti. Nema naime Ustavom garantiranog prava na obitelj, imanje djece, roditeljstvo….

Razmišljajući koja pitanja postaviti studenticama i studentima u esejskom zadatku za sljedeći tjedan a u vezi s prijedlogom Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, tražim na netu prijedlog u javnosti tog vrlo polarizirano očekivanog Zakona. Možda bi ga netko spretniji od mene i znao ekspresno naći, no meni to ne polazi za rukom. Nailazim na tekst sociologa Polšeka koji isto primjećuje u svom nekidanjem komentaru tvrdeći da prijedlozi zakona koji zanimaju javnost (a to su gotovo svi) trebaju biti sastavni dio Vladine (ili saborske) internetske stranice.

Razmišljam, Vlada Republike Hrvatske mi je facebook friend, pa ju preko njena profila molim da mi dostavit tekst prijedloga Zakona.

No, dok se pitam obraćam li se ovim upitom tek bespućima interneta, uspijevam pronaći prijedlog Zakona. Ne preko tražilice na stranici Vlade, nego šerlokholmsovskom rekonstrukcijom: na temelju datuma u kojem se počelo pisati o medijima o prijedlogu Zakona, shvatih na kojoj sjednici Vlade se moralo raspravljati o njemu. Evo ga među dokumentima sa 21. sjednice Vlade održane 19. travnja.

Osim toga, i moji pametni i snalažljivi facebook prijateljski izvori dostavljaju i link sa stranice Sabora gdje se nalazi prijedlog Zakona, poučavajući me da sve što je u zakonodavnoj proceduri je uvijek na stranicama Sabora. Dijelim s vama, možda nekoj dobro dođe.

Vlada na facebook profilu u međuvremenu odgovara: „Svjesni smo da web treba doraditi. :)“. Pa doradite. Što čekate?

Okej, prijedlog Zakona imam, da vidimo što on predlaže u odnosu na ovaj koji je još uvijek na snazi. Sjećate se, bivša koalicijska vlada pod vodstvom HDZ- a donijela je 2009. godine Zakon o medicinskoj oplodnji. Konzervativna Vlada, konzervativan zakon. Prema njemu, brak je jedan od uvjeta za umjetnu oplodnju. Novina je bila što je predvidio mogućnost doniranja spolnih stanica i muškaraca i žena, ali pod uvjetom da dijete koje je začeto doniranim spolnim stanicama po punoljetnosti može saznati identitet svog biološkog roditelja. Kao posljedica ove odredbe, došlo je do smanjenja broja donora/ica spolnih stanica. Zakon je potom ograničio broj zametaka koji se usađuju u procesu umjetne oplodnje na tri te je zabranio zamrzavanje zametaka.

Osporavatelji tog Zakona (a jedna od njih bijaše i tadašnji Predsjednik Mesić) pozivali su se na to da je on u sukobu s ustavotvornom odredbom prema kojoj država štiti materinstvo (članka 62. Ustava) i suprotno načelu jednakosti građana/ki pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) jer ograničava pravo na medicinsku oplodnju onima koji žele ostvariti materinstvo, a da nisu u bračnoj, odnosno izvanbračnoj zajednici.

Mater est quam gestatio demonstrat

Sadašnja koalicijska vlada, predvođena SDP-om, u Sabor je prije nekoliko dana uputila novi prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Iako je Vlada namjeravala donijeti novi Zakon u hitnom postupku, vjerske zajednice, suglasne da je predloženi Zakon liberalan, u zajedničkoj su se izjavi usprotivili donošenju Zakona po hitnom postupku. Pa tako upravo traje javna rasprava.

U odnosu na važeći Zakon koji je potpomognutu oplodnju financirao ženama do 38. godine, prijedlog ženama do 43. godine osigurava pravo na umjetnu oplodnju. Također, prema sadašnjem Zakonu, HZZO je osiguravao tri pokušaja oplodnje, a novi bi šest. Prijedlog zakon, kao i važeći Zakon, ograničava broj zametaka koji se smiju unijeti u ženino tijelo na maksimalno tri. Ovakva sigurna hormonska stimulacija smanjuje mogućnost višeplodnih trudnoća koje ugrožavaju zdravlje žene i djeteta.

U slučaju heterologne oplodnje, dakle kada u postupku medicinski potpomognute oplodnje nije moguće koristiti spolne stanice ljudi koji žele dijete, izranjaju mnogobrojne dvojbe i prijepori. Naime, Konvencija o pravima djeteta, propisuje pravo djeteta da zna za svoje roditelje (članak 7.).
Zakon koji je trenutno na snazi predviđa mogućnost upoznavanja punoljetne osobe začete doniranim stanicama o identitetu svog biološkog roditelja. Također, prema prijedlogu Zakona dijete začeto iz doniranih stanica ima pravo „na uvid u upisnik podataka o začeću i svim podacima o svome biološkom podrijetlu, uključujući i podatak o identitetu darivatelja sjemene stanice, odnosno darivateljice jajne stanice, odnosno darivatelja zametka”. No, prijedlogom Zakona se propisuje nemogućnost stvaranja obiteljskopravnih i drugih pravnih veza između djeteta i biološkog roditelja čije su spolne stanice korištene u postupku heterologne oplodnje.

U još nekim stvarima ipak ostajemo dosljedni hrvatskom konzervativizmu. Kaže prijedlog Zakona da je majka samo ona žena koja je dijete rodila. Drugim riječima, i dalje je zabranjeno surogat majčinstvo i tako ostajemo iza onih zemalja koje tu mogućnost dopuštaju. Daleko od toga da ponekad pravna mogućnost surogat majčinstva ne biva financijski iskorištavana, posebice u ekonomski nerazvijenim zemljama (dokumentarac „Google baby“ plastično i potresno priča o siromašnim Indijkama koje višestruko jeftinije rađaju bijele bebe bogatim Zapadnjacima). No, znam za barem jedan zagrebački slučaj gdje bi prijateljica prijateljici iznijela dijete koje biološki ne bi bilo njeno. Osim toga, ministar zdravlja prvotno je bio najavio kako bi novi Zakon trebao svakoj ženi, neovisno njenom seksualnoj orijentaciji, osigurati pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, od čega je zakonodavac odustao. Prijedlogu Zakona definira da korisnici postupaka medicinski potpomognute oplodnje mogu biti bračni ili izvanbračni par te punoljetne poslovno sposobne žene koje ne žive u braku ili izvanbračnoj zajednici, pri čemu ta žena mora biti sposobna skrbiti o djetetu. Zakon dakle normira liječenje neplodnosti žena i parova. U odnosu na sadašnji Zakon, novi doduše više ne predviđa ponekad vrlo mučnu proceduru pravnog i psihološkog savjetovanja.

Sigurna sam da nas čeka ideološka bitka pri saborskoj raspravi. Zakon će vjerojatno biti usvojen u obliku u kojem je sada predložen. Hoće li to donijeti više beba i sretnih građanki i građana pokazat će vrijeme. Meni se ipak čini da smo i s budućim zakonom još daleko od ostvarivanja potpune jednakosti svih građanki i građana na roditeljstvo.

Da nam živi, živi čisto sudjedstvo!

Dvije romske obitelji, Ivanišević i Đanija, kupile su prije dva mjeseca za cca. 5000 eura, 5000 četvornih metara zemljišta u Škabrnji. Na zemljištu u svome vlasništvu privremeno su odlagali otpad kojeg su kasnije odvozili na reciklažu. Prvog svibnja mještani Škabrnje su organizirali prosvjed na kojem su, netolerantnim i uvredljivim riječima, izrazili nevoljkost da im Romi budu susjedi tvrdeći da će im krasti iz kuća i da će na zemljištu na kojem žive, a koje nije GUP-om predviđeno kao odlagalište otpada, gomilati otpad i staro željezo. Stoga su usložnoj radnoj akciji ogradili zemljište romskih obitelji, ostavivši im tek dva metra zakonom zagarantiranog prolaza.



Unatoč činjenici da je u Hrvatskoj diskriminacija zabranjena Ustavom, međunarodnim ugovorima, Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Ustavnim zakonu o pravu nacionalnih manjina te brojnim drugim zakonima, nedavni slučaj protjerivanja romskih obitelji iz Škabrnje govori u prilog da jedan dio hrvatskih rađana nije uvjeren u sadržaj pravnih normi koji jamče da nitko ne smije biti diskriminiran radi svoje rase, etničke pripadnosti, boje kože, jezika, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, ili pak imovnog stanja.

Što de dogodilo? Jesu li institucije radile svoj posao? Jesu, ukoliko zaštituživota članova romske obitelji smatramo dovoljnim činom štićenja njihovih ljudskih prava. No, prava članova obitelji Đanija su mnogo šira od toga: imaju pravo vlasništva, pravo ne biti diskriminirani na temelju svoje etničke i nacionalne pripadnosti, pravo na zaštitu svog kulturnog identiteta i očuvanja specifičnosti svakodnevnog života, koaj čak uključuje skupljanje otpada oko kuće.



Romi na području Republike Hrvatske obitavaju od 14. stoljeća, danas ih prema popisu staovništva iz 2001. godine ima oko 9000 tisuća.Ipak, pretpostavlja se da u našoj zemlji živi jos četiri puta toliko, dakle oko 30.000 do 40.000 Roma i Romkinja. Činejnica da ih se tek četvrtina izjašnjava takvim također potvrđuje intenzitet stereotipa prisutan u društvu.

Lošem položaju Roma svakako doprinosi i činejnica da oni nemaju svoju matičnu državu.Da se ovakav rasistički ispad dogodio prema Židovima ili Srbima, e osjetili bi svi mi kako boli kad instrumenti međunarodnog prava i diplomacije opale svoje plotune.

Mnoge su se strategije, zakoni, programi i projekti i na razini Europske unije, Vijeća Europe, regije i država već usvojene kako bi se uvjeti života Roma poboljšali, a oni integrirali u društvo. No, sve to ostaju tek mrtva slova na papiru ako ne radimo na tome da mijenjamo stavove i vrijendosti ljudi koji s Romima žive. A to smo svi mi.

Seks kao vanjskopolitička varijabla

Na posljednjoj naslovnici uglednog američkog vanjskopolitičkog magazina Foreign Policy , diskretno, na desnoj margini stoji otisnuto “Sex Issue”, a sredinu naslovnice krasi pitanja: „Zašto nas mrze? Rat protiv žena na Bliskom istoku“. Naslovnice visokotiražnih mjesečnika često ukrasi magična riječ “seks”, teško da u povijesti Cosmopolitana postoji zapravo i jedna bez nje, no ovaj broj Foreign Policyja posvećen je istraživanju o tome kako i zašto seks - u svim različitim značenjima te riječi – oblikuje svjetsku politiku. Mi, naravno, moramo riječ „seks“ čitati i razumjeti prvenstveno kao spol i rod.

Kako uvodničar ovog broja navodi, spol prečesto izostaje u jednadžbi vanjske politike. O njemu političari i novinari razgovaraju jedni s drugima, ali o njemu ne govore svojoj publici. To rezultira time da su žene još uvijek podzastupljene u mirovnim pregovorima i parlamentima, time da su seksualno zlostavljanje i iskorištavanje još uvijek institucionalizirani i legitimni u mnogim dijelovima svijeta, kao i činjenicom da američka politika, namjeravano ili ne, osnažuje zlostavljače, produžujući agoniju i marginalizaciju polovice čovječanstva. Ženska su tijela bojišta, osporavane površine na kojima se odvijaju politički procesi. Iako to svjetska politika uglavnom ignorira, posljednji broj Foreign Policyja odlučio se ovom temom pozabaviti.



Komentator/ica američkog feminističkog časopisa Bust primjećuju da je ova naizgled plemenita namjera razgovora o ženama i njihovoj ulozi u međunarodnoj politici zasjenjena već naslovnicom magazina koja prikazuje iznimno seksualiziranu ženu s crnim nikabom kroz koji zavodljivo gleda i poziva čitatelja da je spasi. Prema njoj, naslovnica stereotipizira ulogu žene u islamskom svijetu, pozivajući na djelovanje bijelog spasitelja.

Članaka najavljen na naslovnici iz pera američko-egipatske kolumnistice Mone Eltahawy “Why Do They Hate Us? The real war on women is in the Middle East” (Zašto nas mrze? Stvarni rat protiv žena na Bliskom istoku) portretira arapske žene kao potlačene žrtve. U njemu autorica vapi da arapski muškarci trebaju prihvatiti kako su žene“ više od naših marama i naših himena. Slušajte nas koje se borimo. Pojačajte glasove regije i gurnite mržnji prst u oko. Nekad je biti islamistom bila najranjivija politička meta u Egiptu i Tunisu. Prihvatite da sada tu metu preuzima žena. Kao što je oduvijek i bilo.“ Upravo ovaj članak je izazvao mnoštvo kritika i osuda. I to žena, arapskog podrijetla. Novinarka Mona Eltahawy, koju je egipatska policija uhitila u studenom 2011slomivši joj pri tom lijevu ruku i desnu šaku, a u pritvoru je seksualno zlostavljala, u svom članku tvrdi da je za katastrofalan položaj žena u arapskom svijetu kriva mržnja muškaraca prema njima. Gore spomenuti/a komentator/ica časopusa Bust kritizira da se radi o prepojednostavljenom objašnjenju kompliciranog problema. Naime, prema njemu ili njoj, Eltahawy iznosi doduše činjenične podatke o zločinima počinjenim nad ženama u arapskim zemljama, ali ignorira dublje korijene rodne nejednakosti koji izviru iz kolonijalnog i post-kolonijalnog vremena. Eltahawy se, navodi komentator, previše fokusira na mržnju arapskih muškaraca prema arapskim ženama, ne uzimajući u obzir socioekonomske i političke uzroke rodne nejednakosti u arapskim zemljama.
.


Morokansko-američka spisateljica Samia Errazzouki kritizirala je isti članak odgovorom „Dear Mona Eltahawy, You Do Not Represent 'Us'“ (Draga Mona Eltahawy, nas ne predstavljaš), ustvrdivši da monolitno predstavljanje žena iz regije, ilustrirano naglašeno seksualiziranim fotografijama u crnu obojanog nagog tijela, ništa ne čini na poboljšanju položaja žena u bilo kojem društvu. Ne slažem se s ovom kritikom, jer mi se čini da je uredništvo Foreign Policyja najprije korištenjem senzualiziranih fotografija svrnulo pozornost čitatelja na nedovoljno osviještene probleme žena u arapskom svijetu, upregnuvši njihove nagone, ali i stereotipan doživljaj arapskih žena u zapadnoj kulturi.



Melanne Verveer, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država za globalna ženska pitanja, u jednom od članaka ovog broja “Seriously, Guys: Why Women Are a Foreign Policy Issue” (Dajte dečki: zašto su žene tema Foreign Policyja) govori o svom iskustvu suradnje afganistanskih aktivistica koje su je zamolile da ih ne doživljava kao žrtve, već kao žene liderice, budući se one same takvim osjećaju. Veleposlanica Verveer izlaže povijest recentne promjene u američkoj vanjskoj politici, koje je tek za Clintonova predsjednikovanja, počela pridavati veću pozornost ženskim pitanjima, koja su do tada bila tek na marginama američke vanjske politike, zasjenjena „strateškijim“ pitanjima rata, mira i ekonomske stabilnosti. Veleposlanica zagovara ono što se već odavno zna, da bi nadilaženje neravnopravnosti muškaraca i žena u poslovnom svijetu bio snažan poticaj globalnom rastu te da promicanje unaprijeđenija statusa žena u arapskim zemljama mora biti američki vanjskopolitički zahtjev prema vođama tih država.



Analitičar iz Zaklade Carnegie Karim Sadjadpour u članku “The Aytollah Under the Bedsheets” (Ajatolah ispod plahti) tvrdi da sva politika u Islamskoj Republici Iranu nije seksualizirana, ali je sav seks jest politiziran. Autor primjećuje da je prosječna dob u arapskim zemljama 22 godine, u Iranu 27, dok je u zapadnoj Europi blizu 40 godina. Mladenačkoj demografiji Bliskog istoka gode internet i satelitske televizije prožeti pornografijom. U isto vrijeme, zabranjeno je prikazivanje nepokrivenih žena na državnoj televiziji i u kinima. Kakvo se razvija zdrava seksualnost u takvom proturječju tabua i službene politike? Pristup iranskog režima seksu, baš kao i filozofiji upravljanja državom, zaključuje Sadjadpour, koristi se svrsishodno, ponekad kao sredstvo suzbijanja, ponekad pobune, a ponekad poticanja. Stoga on zagovara da američka politika inzistira na promjeni ponašanja Irana (prema ženama, seksualnim slobodama, općenito liberalnijim društvenim vrijednostima), a ne na promjeni iranskog režima. Promjena režima ionako će doći kao posljedica promijenjenih vrijednosti.



U istom broju FP-a moguće je pronaći sjajno grafički prikazane rezultate istraživanja o Položaju žena u politici. Anketirali su vrhunske svjetske političarke, predsjednice i potpredsjednice, državne tajnice i parlamentarke, koje su podijelile svoja iskustva seksizma u politici i izrazile svoja mišljenja o tome koji je najboljih način uključivanja više žena u politiku.