U svijetu feminističke pornografije žene dolaze u svim oblicima, veličinama i s raznoraznim seksualnim orijentacijama. Glumice rijetko kada imaju velike grudi i uske strukove, nisu izbrijane i izgledaju više kao prosječna žena nego kao porno zvijezda. Najvažnije je što u feminističkoj pornografiji – one uživaju u seksu. Kada bi takav pristup promicala i mainstream pornografija, vjerujem da bi pristup seksualnosti, posebice mladih ljudi (koji kroz porniće najčešće sječu prva iskustva) bio zdraviji, i po žene i po muškarce.
Der Porno kommt erst
U sklopu feminističkog bloka Subversive festivala u kinu Tuškanac 6. svibnja 2012. prikazan je omnibus film s naslovom „Prljavi dnevnici“. Čini ga dvanaest kratkih filmova koje su režirale europske redateljice nudeći svoje „prijedloge za ponovno promišljanje pornografije“. Namjera im je bila ponuditi nekomercijalnu pornografiju na zasadama feminističkih ideala. Neki od filmića su estetski privlačniji, neki su više ili manje zanimljivi, ali svima im je zajedničko da seksualnosti pristupaju na ženski način, dakle ne tretiraju ženske likove isključivo kao objekt čije je zadovoljstvo u seksualnom činu marginalno, kako to uglavnom čini mainstream pornografija.
Ovaj filmski projekt izazvao je poprilično proturječja s obzirom da je financiran novcem iz švedskog proračuna, što govori da su i naoko liberalne zemlje još poprilično zakopčane kad se o seksukao društveno prihvatljivoj temi radi. Mene pak veseli činjenica da u toku dnevnih sati u srcu Zagrebu mogu gledati dokumentarni film koji se zapravo bavi ljudskom seksualnošću. Jer seksualnost zapravo ne bi trebala imati rodni pridjev.
Zanemaren značaj pornografije u seksualnoj socijalizaciji
Na „Prljave dnevnike“ otišla sam jer me već duže vrijeme kopka spoznaja da je pornografija često prvi i zasigurno najčešći izvor seksualne socijalizacije mladih, a da je to još uvijek znanstveno poprilično neistraženo područje. Tabu iz privatnog života očito opstaje i u znanosti. Roditelji bi doduše trebali biti agenti primarne seksualne socijalizacije svoje djece, barem im ne gadeći njihove spolne organe te iskreno i otvoreno, dječjim glavama razumljivim jezikom, pričajući o tome kako djeca nastaju i kako se rađaju. U našem, još pretežno tradicionalnom društvu, ne čini mi se da je to uobičajena roditeljska odgojna praksa.
U doba sveprisutnog interneta, inicijacija u seksualnu zrelost mladih događa se upravo putem pornografskih sadržaja kojih je internet prepun. U hrvatskoj školi, koja dosljedno šuti o spolnosti i spolnom odgoju, ta obrazovna institucija tvrdoglavo propušta preuzeti ulogu agenta sekundarne seksualne socijalizacije i biti najvažnije sredstvo podrške psihoseksualnog razvoja mladih. Ne čudi stoga da se o važnosti i posljedicama općeprisutne seksualne socijalizacije mladih pornografijom u našoj znanstvenoj literaturi (još) ne piše.
Naime, pretragom portala Hrvatske znanstvene bibliografije pronalazim tek nekoliko referenci znanstvenih radova koji su istražili utjecaj i posljedice konzumacije pornića. Na primjer, istraživanje Štulhofera (a koga drugog, kad se o sociologiji seksualnosti radi?) te Landripeta i Buško na temu „Pornografija, seksualna socijalizacija i seksualno zadovoljstvo mladih“ iz 2007. godine kada je internetskim istraživanjem ispitano 1900 mladića i djevojaka u dobi od 18 do 25 godina. I sami autori priznaju da, sveprisutnoj pornografije unatoč, o njezinim utjecajima na seksualno zadovoljstvo mladih ne znamo gotovo ništa. Autori studije ispitivali su posredne efekte pornografije na seksualno zadovoljstvo mladih, dokazavši kako konzumacija pornografije nema značajan utjecaj na njihovo seksualno zadovoljstvo. Istraživanje je pak otkrilo na značajne spolne razlike u konzumaciji pornografije i stavovima o pornografiji. Nadalje, dokazali su da su negativni utjecaji konzumacije pornografije primarno prisutni kod mladih muškaraca, a „iskazuju se kroz seksualno zasićenje, nerealistična očekivanja i deficit intimnosti“. Konačno, studija sugerira da konzumacija pornografije utječe na seksualnu socijalizaciju te može imati i pozitivan, edukacijski, efekt u oba spola.
Još su 2003. godine, Štulhofer, Matković, Mrakovčić, Elias, Little, i Diehl Elias objavili članak o istraživanju provedenom na korisnicima „seksualno eksplicitnog sadržaja“ u Kaliforniji. Ispalo je da je empirijsko testiranje pobilo neke duboko uvriježene predodžbi o konzumentima „seksualno eksplicitnih sadržaja“. Naime, pokazalo se da (čak i dugotrajno) gledanje pornića nije nužno svojstveno samo društvenom marginaliziranim skupinama. Osim toga, suprotno uvriježenim hipotezama u sociologiji seksualnosti, da su porno-ljubitelji skloniji mizoginiji, nasilju i češće siluju, ispalo je da dužina i intenzitet konzumacije pornića ne povećavaju sklonost seksističkim stavovima, a niti sklonost agresivnom seksualnom ponašanju. Naime, Štulhofer, Matković i Elias, tražeći vezu između pornografije i seksualnog zadovoljstva , utvrdili su da je rast broj konzumenata pornografije inicirao destigmatizaciju takvog oblika, hmmmm, svakidašnje zabave? Danas se konzumacija pornića „sve rjeđe smatra devijantnom ili pokazateljem određenih osobnih problema“ . Jedan/na autor/ica zaključuje da je upravo društveno-prihvaćen zaključak o tome da pornografija nije društveno opasna uzrokovao izostanak istraživačkih interesa za ovu temu.
Kad bi pornografija bila feministička –mladići bi poštovali djevojčine želje, a djevojke bi voljele svoje tijelo
I što sad, kad se iz istraživanja, a ne samo zdravog razuma i društvene prakse, može zaključiti da su ljudi koji gledaju pornografske sadržaje zapravo –normalni? Na primjer, možemo javno raspravljati o tome. Diskutirati na primjer bi li sustavna izloženost određenoj vrsti porno materijala zapravo mogla pozitivno i odgojno služiti u razvoju zrele seksualnosti mladih. Naime, iako je većina pornografije napravljena za muškarce, ne znači da je to jedini i jedino isplativi diskurs u kojem pornografija treba postojati.
Feministička pornografija je upravo žanr filmova o seksu namijenjenih ljudima koji se gnušaju mainstream porno industrije, a počela se razvijati u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Karakterizira ju to što akteri u takvim filmovima dolaze u mnogo više različitih oblika, veličina, seksualnih orijentacija, dobi, rasa u odnosu na mainstream pornografske filmovima, a posebnost je i to što izvođači uživaju u seksualnom ponašanju kojeg za potrebe snimanja izvode. Dok u mainstream pornu izvođači nemaju pravo glasa u stvaranju scenarija, redatelji/ce i producenti/ce feminističkih pornića pitaju često svoje glumce da predlože što bi željeli činiti na setu.
Feministička pornografska nagrada (Feminist Porn Awards), već se sedmu godinu za redom dodjeljuje u Torontu. Utemeljila ju je Carlyle Jansen, vlasnica lokalne trgovine igračaka za odrasle Good for Her koja je uspjela (bar na sjevernoameričkom kontinentu) okupiti redatelje/ce koji u svojim porno filmovima zastupaju feminističku „dogmu“.
Feministička kritika pornografije napada ju tvrdeći da konzumacija eksplicitnih sadržaja konzumente puni negativnim emocijama prema ženama i inspirira ih na seksualno nasilje. Analiza rodnih stereotipa u medijima u Srbiji (a nemam razloga sumnjati da bi istovjetni rezultati bili i u nas) Ivane Kronje zaključuje da mizogini pornografski sadržaji potvrđuju ideološke vrijednosti i rodne identitete autoritarnog patrijarhata. Nije li tako, još uvijek, i u pornićima? Kada bi više pornografije bilo u skladu s feminističkim doživljajem svijeta uvjerena sam da bi ljepše bilo i muškarcima i ženama. I u virtualnom i u realnom svijetu seksa.
Post je objavljen 07.05.2012. u 22:33 sati.