Hrvatska provincija nadomak Zagreba: siromašna, zaboravljena i bezperspektivna

Tako blizu, a izgleda stoljeće daleko

Protekli sam vikend provela na Baniji, prostoru moje zemlje koji se danas nalazi u Sisačko-moslavačkoj županiji. Banijska regije je omeđena rijekama Savom, Kupom, Unom i Glinom. U Topuskom sam predavala, uz još četvoricu muških kolega. Svi su predavači redom, i predavačica k tome, bili iz Zagreba. Raznovrsnost sudionika i događaja osigurana je bila činjenicom da je radionicu organizirala splitska udruga za manjinske aktiviste/ice i političare/ke, mahom srpske nacionalnosti, uglavnom iz gradova i mjesta Banije i Korduna.



Već na putu za Topusko, općinu koja se nalazi na tek 100 km južno od Zagreba, suočih se sa polupraznim selima, oko kojih nema obrađenih oranica. Selo i kvaliteta života u njemu je odraz prosperitet neke zemlje. Još se sjećam kako je uređeno, dotjerano, za život ugodno austrijsko selo, s obrađenom zemljom koja ga okružuje. Nakon što na pojedinim dijelovima skromne lokalne ceste gubim pouzdanje u svoj sustav navigacije, ipak stižem pred hotel „Toplica“ .



Izvana ne djeluje obećavajuće, tipični soc-relistični betonski mastodont. Nakon što sam tri dana provela u hotelu i okolici, samohvala sa web stranice hotela koja spominje kako je Topusko onomade bilo “okupljalište velikaša i plemića, gdje su lordovi, generali, biskupi i ostali bogati gosti iz Francuske, Italije, Velike Britanije i Njemačke dolazili uživati u svježem zraku i ljekovitoj vodi”, djeluje ironično i nedostojno usporedbe s današnjom ponudom turistički zaostale, potpuno nekonkurentne ponude. U hotelskom restoranu možete birati između tri menija. Ne zvuči tako jadno dok ne saznate da se za jedna od ponuđena tri morate odlučiti tijekom ručka ili večere, za sljedeći obrok, te u listu upisati broj sobe i iksom označiti u tablici koji od menija birate. Vrijeme za obroke je striktno ograničeno, pa imate osjećaj ko da ste u nekom odmaralištu u vrijeme komunizma. Ko s večerom ne završi do osam bit će prezrenim pogledima prekoren jer radnice i radnici ne mogu na zasluženi odmor. Turistički kontinentalni (k)raj na zemlji.

Krdžani

Uslugu i otužne interijeru ću brzo zaboraviti, ali ono što neću i ne želim zaboraviti su ljudi koje sam upoznala tijekom seminara. Redom se radilo o manjinskim aktivistima ili političarima iz srpske manjinske zajednice. No, u našim razgovorima i druženjima doživjela sam ih ne kroz njihov etnički identitet ili profesionalnu aktivnost, nego kroz njihove ljudske naravi, priče iz svakodnevnice i kroz veličinu njihova duha. Naime, i u okolnostima ekonomske dekadencije i društvenog beznađa, oni su sposobni šaliti se i na vlastiti račun, ali i ne posustajati u borbi za bolje sutra sebe, svoje djece i svoga kraja. Od Marijana i Tamare saznala sam da sebe nazivaju Krdžanima, a Krdžane sam doživjela ko ljude koji su uporni, odlučni i vrijedni. Marijan mi je objasnio da naziv Krdžan potiče od jakog domaćeg duhana zvanog "krdža", sličnog hercegovačkoj škiji, koji su Banijci i Kordunaši pušili umotavajući ga, u nedostatku pravog cigaret-papira, često i u novinski ili neki drugi papir.

Prazni gradski centri: ogledala neuspjelog povratka izbjeglica

Trećeg dana radionice odlučih prokrstariti krajem na putu kući, i stadoh u Glini. Da nisam stala, na bi ni spoznala koliko toga ne znam o povijesti svoje zemlje. Naime, u tom je gradiću prvi put izvedena hrvatska himna, a tamo je službovao Josip Jelačić prije je imenovan banom.



Prostora Banije i Korduna pripadao je nekada Vojnoj krajini, dijelu teritorija današnje Hrvatske koji je od 17. stoljeća bio posebno vojno područje sa stalnom vojskom kao obranom od Turaka. Naime, nakon prodora Osmanilija u 16. stoljeću nestaje gotovo cjelokupno stanovništvo ovoga kraja te se planski nastanjuju Srbi s dužnošću obrane granice od Turaka, ali i ratovanja u carskoj vojsci diljem Europe. U18. stoljeću počinje urbani rast Gline, pa osim kao vojna utvrda, grad živi i kao obrtničko, trgovačko i sajmišno mjesto. Pojma dakle imala nisam da je Josip Jelačić živio i službovao u u Glini od 1841. do početka 1848. godine, širivši pri tome ideju hrvatskog narodnog preporoda zajedno sa Ivanom Trnskim, Petrom Preradovićem i Josipom (iliti Josifom) Runjaninom (Srbinom inače, koji je skladao glazbu zadanašnji hrvatsku himnu). U tom razdoblju Glina doživljava kulturni procvat i zasigurnoživot urbanog mjesta živi mnogo življe nego danas.



Šetajući gradskim centrom primjećujem mnogo devastiranih zgrada i obiteljskih kuća. Nekad su u njima živjele manje ili više sretne gradske obitelji, u njima je brujao život. Danas su u mnogima od njih prazni poslovni prostori porazbijanih stakala. Na nekim čak piše da su za iznajmljivanje, ali teško da će njihovi vlasnici dobiti priliku zaraditi na njima. Naime, čak i na korzu ima obnovljenih, ali zatvorenih poslovnih prostora.





Glinjani nemaju novca za novi namještaj, odjeću, hobije. Rade uglavnom kafići, frizeraji i kladionice. I nezaobilazne stanice za otkup zlata. Obiteljske uspomene, koje u ovim čudnim vremenima rasta zlata na svjetskom tržištu, mogu kratkoročno zakrpati kućni proračun. Konzumova se trgovina, novouređena i blještava, kočeperi u prizemlju zgrade koja pripada kulturnom nasljeđu grada, u sklopu kompleksa hotela „Casina“. To se, nekada centralno društveno mjesto grada, sastoji od dvije zgrade iz 19. st. U jednoj je nekada bio, a i danas je hotel, a u drugoj je bio javni prostor s kavanom u prizemlju i reprezentativnom dvoranom na katu. U prizemlju te druge zgrade danas je Konzum. Kao očita negacija zaštite kulturne baštine. Povijesna, arhitektonska i urbanistička vrijednost ustupile su pred vrijednostima liberalnog kapitalizma koji siluje nametanjem potrošačkog mentaliteta.



Simbolička pristranost javnih prostora

Povijest pišu pobjednici. Odvajkada je i svugdje tako. Stoga se 6. kolovoza slavi kao Dan Grada Gline jer su na taj datum 1995. godine postrojbe Hrvatske vojske i Policije oslobodile Glinu. Primijetila sam još u Topuskom da su spomen obilježja podignuta poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu. Ne zamjeram dakako obilježavanje hrvatskih žrtava, ali zamjeram izostanak javnog pijeteta prema srpskim žrtvama. Barem na nekakvoj simboličkoj, kolektivnoj razini i obliku. Smatram naime da nije dobro da se srpske žrtve se u javnim prostorima prešućuju, jer će takva praksa i politika sjećanja neumitno rezultirati obiteljskom mitologijom unutar srpske zajednice. A takve generacijama njegovane priče cementiraju međuetničke podjele. I savršeno su sredstvo manipulacije nacionalističkim političarima iz bilo koje etničke zajednice.



Osim toga, imena ulica i trgova promijenjeni su da naglase hrvatski identitet javnih prostora. I u Topuskom, i u Glini, a pretpostavljam da je to obrazac koji se ponavlja i u drugim mjestima ovog kraja, središnji gradski trgovi nose ime Bana Josipa Jelačića.







U svim razgovorima koje sam vodila s lokalnim stanovništvom vrlo brzo na površinu izbija frustracija zbog nezaposlenosti i izostanka ikakve perspektive gospodarskog rasta ovog područja. Na vlasti je HDZ koji po stranačkom ključu kadrovira u lokalnim službama. Industrija je propala, malo je proizvodnih potencijala. Oni Srbi koji su se vratili uglavnom su starije dobi, pa žive od penzija ili socijalne pomoći. Nekadašnje gradsko stanovništvo potražilo je sreću i dom nerijetko u dalekim zemljama Europe ili Sjeverne Amerike. Svoje nekretnine, i da žele, nemaju kome prodati. Demografska slika gradova i naselja na Baniji i Kordunu nije se promijenila isključivo odlaskom domicilnog srpskog stanovništva. Iz bliske Bosne i Hercegovine došle su izbjeglice iz Republike Srpske, kojima je u ovim mjestima Vlada RH nudila organizirani smještaj u poratnim godinama. Radilo se o pretežitom seoskom stanovništvu, pa i je zbog te razdjelnice, uz etničku, prožimanje svakodnevnog (su)života novonaseljenih Hrvata i starosjedioca Srba otežano.

Bojim se da su depopulacija, starenje i daljnji ekonomski pad ovog kraja neizbježni. Ne osjećam vjetar neke dugoročne razvojne politike koja bi legitimirala Zagreb kao brižan centar, koji ne skrbi patronizirajuće o provinciji, nego koji čini sve da povrati život u krajeve naše zemlje koja zapravo posjeduju razvojni potencijal. Regija bogata šumom, nezagađenom prirodom, blizinom glavnog grada i u susjedstvu strane države ne bi smjela naočigled propadati. A to se posljednjih petnaestak i više godina sustavno dopušta. I ne-povratak srpskih izbjeglica je doprinjeo tome, ali i besmisao pljačkaške privatizacije, kao i neprocesuiranje i neosuđivanje pljačkaških pohoda hrvatskih vojnika na srpske kuće u poraću oslobodilačkih akcija. Boraveći na Baniji i Kordunu, među dragim i ipak optimističnim Krdžanima, shvatih da kvalitetnu manjinsku politiku naše zemlje ne smiju činiti tek garancije političke predstavljenosti manjina u Saboru ili lokalnim predstavničkim tijelima. Manjinska politika koja financira kulturno-umjetnička društva je premalo i nedostatno priznanje prava na očuvanje manjinskog identiteta. Ispravna i kvalitetna manjinska politika koja će omogućiti opstanak stanovništva ovog kraja je zapravo dobra i kvalitetna razvojna i ekonomska politika. Nju Krdžani čekaju. Nadam se da će ju i dočekati.