Ko se boji Europske unije još?

Nedavno me jedna novinarka kontaktirala i tražila da joj odgovorim na nekoliko njenih pitanja o tome kakva će biti sudbina nacionalnih manjina u Hrvatskoj kada uđemo u Europsku uniju. Već bijah zaboravila da sam na njenu molbu odgovorila, kad me prijateljica iz Rijeke, koja je čitala tekst Vladimira Arsenijevića u zadnjem broju tjednika Novosti nazvala da mi kaže kako se njeno i moje ime pojavljuju u istom broju novina. Kupih Novosti, i shvatih da u članku pod naslovom "Oštro tržište i zaštita od 'ludih careva'" ima nekoliko mojih ideja i tvrdnji koje mi nisu pripisane, nego ih autorica navodi kao svoje. Ne bi me to trebalo iznenađivati, zer ne? Novinarstvo (ne samo u ovim našim krajevima svijeta) odavno nije više profesija na doborm glasu. A ni elementarna pristojnost nije nešto što u današnje vrijeme čovjek može preptostavljati kao samorazumljivo. Novinarka se naime nije ni potrudila odgovoriti zahvalom na materijal koje sam joj dostavila (a koji joj je očito koristio).

Donosim tekst koji sam pripremila, najviše zbog toga što moj stav o sudbini manjinskoj u budućoj zemlji članici EU, poprilično udaljen od zabrinutog tona kojeg je gorespomenuta novinarka izabrala predstaviti u svome tekstu.


Što će nama Europska unija?

Pripadnicima naših nacionalnih manjinama koji su državljani Hrvatske će, vjerujem, biti bolje ukoliko doživljavaju članstvo kao dar, ali ne kao milodar. Ne zato što će im biti osigurana neka nova prava kao pripadnicima manjina, već zato što će kao europski građani imati određena prava koja prije članstva Hrvatske u Uniji nisu imali. Moći će slobodnije putovati zemljama Unije, moći će studirati i raditi u državama članicama, moći će plasirati svoje proizvode na tržište Unije, kao vlasnici poduzeća ili poljoprivrednici natjecati se za sredstva iz fondova i za poticaje. Manjinske udruge građana moći će se također natjecati za sredstva iz različitih programa. Na ovaj način doživljeno članstvo, prilika je i obogaćenje svih državljana Hrvatske. Nadalje, prava manjina ni u kojem slučaju neće su umanjiti. Svi zakoni, a kod nas ih je zaista mnogo, koji reguliraju prava manjina, ostaju na snazi i obvezuju hrvatske institucije. Pa nisu tzv. manjinski zakoni rezultat isključivo težnje hrvatskih političkih elita da zadovolje Europsku uniju. Oni donekle jesu bili kada su donošeni rezultat hrvatskog vanjsko-političkog pragmatizma, ali su također posljedica kompromisa između tadašnjih vodećih i manjinskih političkih stranaka. Velika većina političkih stranaka, pogotovo parlamentarnih, uvažava model uključivanja nacionalnih manjina u društvo i institucije. Zapravo mislim da bi mi kao društvo trebali s ponosom doživljavati svoj model suživota i manjinske integracije. Kao skora zemlja članica, čak ga možemo promovirati u Europskoj uniji, predstavljati ga zemljama kandidatkinjama kao poženjen i učinkovit. Ovo naravno pretpostavlja da i nakon ulaska u Uniju nastavimo dosljedno provoditi zakonske odredbe koje propisuju prava manjina, ali zahtjeva i stvaranje društvene klime u kojoj se priznaje i potiče činjenica etničkog pluralizma našeg društva.

Europska unija nema mnogo pravno-obvezujućih akata koji reguliraju prava nacionalnih manjina. Radi se tek o dvije direktive koje zabranjuju diskriminaciju, dakle i ovdje se zakon posredno bavi manjinama. No, Europski parlament često rezolucijama upozorava na probleme nacionalnih manjina, osuđuje neprihvatljivo tretiranje pripadnika pojedinih manjina od strane vlasti, osvješćuje potrebu očuvanja manjinskih jezika i kultura. Ipak, tradicionalna manjinska zaštita, doživljena kao tzv. kulturna autonomija, u nadležnosti je država članica. Stoga manjine trebaju prvenstveno inzistirati na provedbi domaćih pravnih propisa.

Kako dakle nema pravne stečevine koja bi regulirala prava manjina, nemamo što mijenjati ili više prilagođavati. Zašto je nema zanimljiva je stvar. Među svim državama članicama naime ne postoji čak niti suglasnost oko priznavanja činjenice postojanja manjinskih etničkih zajednica na područjima pod njihovom jurisdikcijom. Takav primjer su Francuska I Grčka. Potom, Posljedično, zbog izostanka priznanja prava kao i njihova obima, nisu niti razvijeni zajednički standardi manjinske zaštite. Stoga se Unija, u procesu pristupanja Hrvatske, kao i država članica koje su pristupile 2004. i 2007. godine poslužila standardima manjinske zaštite razvijenim u okrilju druge međunarodne organizacije – Vijeća Europe. Isti standard, dakle primjena odredbi Okvirne konvencije o zaštiti prava nacionalnih manjina te Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, ostaju standardi kojima se osjenjuje ispunjavanje pretpristupnog kriterija iz Kopenhagena koji zahtjeva „stabilnost institucija koje osiguravaju poštivanje prava i zaštitu manjina”.

Stanje i položaj nacionalnih manjina u Evropi ovisi o kojoj nacionalnoj manjini te kojoj državi članici pričamo. Neke države na svom teritoriju ugošćuju brojne etničke zajednice kojima ne priznaju nikakva posebna prava. Sjetite se Turaka u Njemačkoj, Arapa u Španjolskoj ili u Italiji, ili pak Srba, Hrvata, Bosanaca u Austriji. Imigranti, ili tzv. nove manjine, ne uživaju prava poput autohtonih, tradicionalnih manjinskih zajednica. Na žalost, mislim da u dogledno vrijeme neće doći do unaprjeđenja prava imigranata po pitanju njihove kulturne autonomije. Politika uvjetovanja u pogledu zaštite manjina nije čak ni u slučaju ranija dva proširenja Unije bila dosljedno provođena. Naime, zahtjevnost pretpristupnog postupka nije riješila položaj Rusa i ostalih doseljenika iz sovjetskih republika u baltičkim državama. Mnogi od njih još uvijek nisu državljani niti jedne države. Derogacija manjinskih prava u Sloveniji i Mađarskoj posljedica su promijene političkih elita u tim zemljama. Istina je da trenutkom pristupanja prestaje snaga pretpristupnog uvjetovanja, ali zaštita manjina potpada među vrijednosti na kojima je Unija utemeljena. Gotovo sve države članice, osim Francuske, Grčke, Belgije i Luksemburga obvezne su primjenjivati standarde manjinske zaštite dogovorene u okviru Vijeća Europe, te se i na taj način manje-više ostvaruje ujednačenost manjinskih prava. No, zaštita nacionalnih manjina nije statičan fenomen. To je proces, čiji razvoj ovisi prvenstveno od manjina, njihovih udruga, političkih predstavnika, interesnih skupina. No, kako se u isto vrijeme ostvarivanje zaštite manjina smatra civilizacijskim dosegu europskog kontinenta, uvjerena sam da ne može doći do značajne i nepovratne derogacije manjinskih prava. Manjine mogu biti žrtve manjinski nenaklonjene vlasti, ali u većini zemalja uspostavljeni su mehanizmi za njihov opstanak i za sukreiranje politika koje taj opstanak omogućuju.


A šta bu s vijećima koje manjinski mediji vole nazivati "manjinskim samoupravama"?

Novinarku je zanimalo i da li će i kolika će biti prava manjinske samouprave i kako će teći financiranje manjinskih vijeća i udruga?Odgovorih kako ne smatram institucija vijeća nacionalnih manjina predstavlja manjinsku samoupravu. To su, prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, tijela sa savjetodavnim ovlastima. Kako ona svoje postojanje i opstanak legitimiraju odredbama Ustavnog zakona, postoji zakonska obveza financiranja vijeća i pojedinačnih predstavnika nacionalnih manjina u gradovima i županijama. Vijećima su na raspolaganju pravna sredstva ukoliko ta sredstva jedinice lokalne uprave ne bi osiguravale. Ipak, moguće je da će se i rasprava o svrsishodnosti postojanja vijeća otvoriti jednoga dana, jer ni jedan institut manjinske zaštite ne mora biti vječan. Zbog slabog odaziva manjina na izbore za vijeća, njihova legitimnost je dovedena u pitanje već nakon prvih izbora. Ta nedavno su konstituirana treća po redu izabrana vijeća za koja je ukupno glasovalo tak 11% manjinskog stanovništva. Čini mi se da pripadnici manjina sami ne vide svrhu ove institucije. No, ni vijeća ni udruge činom ulaska Hrvatske u Uniju ne mogu izgubiti niti svoje nadležnosti, niti svoja prava. Udrugama će na raspolaganju biti svi programi i otvoreni svi pozivi za natječaje. Naravno da će i konkurencija biti veća nego do sada, ali mnogobrojne hrvatske manjinske udruge već godinama sudjeluju u europskom projektima, stekle su iskustvo i znaju da isključivo kvalitetom, predanošću i inovativnošću mogu uspjeti.

Institucije i instrumenti nadzora

Događa se da pripadnici nacionalnih manjina bivaju diskriminirani od tijela javnih vlasti na temelju svoje pripadnosti manjinskoj etničkoj zajednici. Ukoliko pojedinac smatra da je žrtva diskriminacije zbog svoje pripadnosti nacionalnoj manjini na raspolaganju mu je mnoštvo međunarodnopravnih instrumenata koji osiguravaju zaštitu u slučaju diskriminacije. No, jedno su mogućnosti propisane međunarodnim pravom (poput Konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda Vijeća Europe, ili UN-ove Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije), a drugo često praktična nemogućnost ili pak dugotrajnost ostvarenja prava koje konvencije propisuju. Ipak, nije problem dugotrajnosti sudskih postupaka samo hrvatski. I u zemljama s dugom demokratskom tradicijom ispravljanje i sankcioniranje diskriminacije izazov je za žrtvu. Mnoge ni ne pokušavaju boriti se protiv diskriminacije, jer ih pravosudno-institucionalni mehanizam obeshrabruje. Ili nisu dovoljno upoznate sa svojim pravima. Ipak, mehanizam koji je novost u odnosu na postojeće stanje, a biti će svima hrvatskim državljanima na raspolaganju nakon što postanemo zemlja članica je tužba Europskom sudu. Ne Europskom sudu za ljudska prava u Strasburgu, već Europskom sudu u Luksemburgu, koji je pravosudno tijelo Unije. Potom, kroz djelovanje predstavnika u Europskom parlamentu biti će moguće ukazivati na moguće neadekvatno riješene probleme manjina. Ipak, moje je mišljenje da je za ostvarenje ljudskih i manjinskih prava nužno osigurati domaće institucije, u našem slučaju radi se o pučkom pravobranitelju, kojem se manjine imaju pravo i mogućnost obratiti u slučaju diskriminacije.

Ne idemo u uniju manjina, već u zajednicu vriejdnosti koja je unija građana

Nisam se složila s tvrdnjom novinarke da će trenutkom pristupanja i današnje većinsko stanovništvo Hrvati postati jedna evropska manjina. Nitko u Europskoj uniji nije, bar formalno-pravno, manjina. To je zajednica ravnopravnih država i svih osoba koje su državljani zemalja članica. U ustavnim ili zakonskim kategorijama u većini država članica razlikuju se nacionalne manjine i konstitutivni narodi, ali pred zakonima Unije svi su dio europskog građanstva. Zaista sam uvjerena da članstvo neće imati niti jednu negativnu posljedicu na nacionalne manjine u Hrvatskoj. Članstvo je skup mogućnosti, obogaćenje, i nadam se iskreno da među pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj nema eurofoba. Pa Europska unija i jest utemeljena da bi doprinijela održanju mira na europskom kontinentu. To uspješno radi posljednjih šezdesetak godina, samo što to ponekad zaboravljaju i njezini građani. A što mi s ovih prostora, poglavito manjine, priželjkujemo više od mira i izostanka krvavih sukoba kao dugoročni društveni prioritet?

Kako smo pokušali javno ne yebati maycu i kako su nas pingpongirali pritom

Devijantnost je bila jedna od prvih ovogodišnjih tema seminarskih izlaganja na seminaru sociologije koji vodim na Studiju socijalnog rada. Budući su u izlaganju o devijantnosti studentice same spomenule grafite kao oblik maloljetničkog devijantnog ponašanja, iskoristih priliku da im svrnem pozornost na jedan grafit na zidu u Branimirovoj ulici koji mi već godinama bode oči na putu za posao. Često sam mislila sama napisati pismo protesta, ali uvijek je bilo nekih važnijih stvari. Upitah ih što oni misle o grafitu na kojem je velikim slovima napisano "yebomaycu". Zvuči li im uvredljivo kada se pročita? Začudo, neki od njih, iako su prolazili pored grafita, nisu ni shvatili što na njemu piše. Jedan mi je student rekao da je on bio uvjeren da piše: „jebo majicu“.

Spomenuh im da je Europski sud za ljudska prava u mnogobrojnim slučajevima branio slobodu umjetničkog izražavanja. Isti je taj Sud, doduše, presudio da zabrana nekih filmova i novina, čiji bi sadržaj bio uvređujuć vjerničkim osjećajima, ne predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima koji jamči slobodu izražavanja. Takav nejedinstven stan Europskog suda za ljudska prava u tumačenju prava na slobodu izražavanja govori baš u prilog osjetljivosti ovog područja ljudskih prava. Sjećam se priče koju mi je neki od predavača ispričao tijekom mog studija prava, o faktički teško izmjerljivosti opsega prava na slobodu izražavanja. U slučaju Jacobellis v. Ohio, gdje su suci trebali odlučiti o opravdanosti prikazivanja filma u jednoj američkoj državi koje su vlasti držali opscenim, sudac američkog Vrhovnog suda Potter Stewart je o pornografiji izjavio: "I know it when I see it", zastupajući tezu da je u nekim područjima i temama nemoguće zakonski propisati prag neukusa ili neprihvatjivosti koji opravdava branjenje slobode izražavanja.

Dodijelih potom studentima i studenticama zadatak da napišu kratak esej smatraju li je li grafit „yabomaycu“ umjetnost ili ne. Stavovi u esejima su bili disonantni, nekima je bio svejedno što piše na grafitu, rijetku su tvrdili da se radi o umjetnikovoj slobodi izražavanja, ali je ipak većina zauzela stav da je grafit uvredljiv i nepriličan. Vrijedna seminaristica Marija samoinicijativno je izradila mali dokumentarac na temu kojom smo se odlučili baviti.



Potom sam ih pozvala da oni među nama koji grafit naleze uvredljivim napišu pismo gradskim ocima i tražimo od njih da se pobrinu da sadržaj grafita koji smatramo uvredljivim bude izbrisan. Moj glavni motiv ovoga seminarskog zadatka bio je osvijestiti studentice i studente o njihovom pravi i mogućnosti utjecanja na lokalnu zajednicu. Nadala sam se da će nakon što iskuse ovaj svoj mali angažman u zajednici shvatiti da, koliko se god sami nemoćnima i nevažnima osjećali, imaju određenu količinu moći. Moć se u političkoj sociologiji ionako definira između ostalog kao mogućnosti postavljanja dnevnog reda. Dakle, trebali su pojmiti da, kad se o temi njihovog interesa raspravlja u institucijama koje donese političke odluke, potvrđije da i građani ili interesne skupine iskazuju moć i utjecaj. Uostalom, radi se o seminaru sociologije, gdje se uče teme poput političke participacije, političke kulture, socijalnog kapitala. Iako studentice i studenti socijalnog rada (na žalost) ne obrađuju ove teme, smatram da im je ovakav zadatak kao građankama i građanima moga isključivo koristiti i, nadam se, djelovati poticajno za neke njihove buduće akcije.

Jedna je seminaristica dobila zadatak uobličiti pismo, koristeći argumente koje su njezine kolegice i kolege navodile/i u esejima. Ovo su neki od njihovih razmišljanja koja smo naveli u zajedničkom pismu:

Pismo smo uputili gradonačelniku Milanu Bandiću i njegovoj zamjenici Jeleni Pavičić Vukičević, tadašnjem predsjedniku gradske skupštine Borisu Špremu i njegovim zamjenicama i zamjeniku Morani Paliković Gruden, Tatjani Holjevac, Daniri Bilić i Josipu Kregaru, pročelniku Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Ivici Lovriću, te pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Davoru Jelaviću. Smatrajući grafit "yebomaycu" pogrdnim, uvredljivim i diskriminatornim, tražili smo od sviju njih da se založe kako bi se uvredljivi grafit uklonio s javne površine.

Pismo je ipak na petnaest minuta uspjelo zavrtiti klatno povijesti u našem smjeru. Naime, od šefa (koji je zastupnik u Gradskoj skupštini) saznah da je na jednom od zasjedanja Skupštine Danira Bilić tražila od gradonačelnika da se izjasni o pismu studenata Studija socijalnog rada kojim traže uklanjanje grafita u Branimirovoj ulici. Navodno su zastupnici i zastupnice Gradske skupštine većinom osudili takav sadržaj grafita.

Raspravi radskoskupštinskoj unatoč, zastupnice i zastupnici su zaključili da je uklanjanje grafita pitanje u nadležnosti Ureda gradonačelnika, te su njega zadužili da poduzme nužne korake.

Čini se da je gradonačelnik očitovanje o sadržaju pisma delegirao pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje jer od silne plejade likova kojima smo pisali jedini se on javio povratnim pismenom. Krajem prosinca iz ureda Davora Jelavića pisali su nam kako bi poručili da je to pitanje iz nadležnosti komunalonog redarstva, ali da je zid u vlasništu HŽ-a, kojem su oni prosliejdili našu predstavku.

Dakle, niš. Ping-pong metoda, drugog nivoa. No, ne odustajem još. Slijedi pismo Hrvatskim želježnicma, jer one su vlasnik zida na kojem se grafit nalazi. I ne zavaravamo se da je naš mali poduhvat bio pionirski, jer nismo mi prvi koji su se pobunili zbog poruke grafita. No, unatoč višebrojnim pritužbama HŽ-u te komunalnom redarstvu diskriminirajući, pogrdan grafit i dalje (op)stoji.

Belgium and Herzegovina

Today my article that compared Bosnia and Herzegovina and Belgium appaeared at the Strasbourger website. It has been edited, therefore I am below copying the version I sent originally to the site editors.

Bosnia and Herzegovina - Belgium of South-east Europe

No, no, there is not vast chocolate production in Bosnia and Herzegovina neither an image of its citizens living on waffles and French fries that you have not yet heard about. What made Bosnia and Herzegovina (BiH) comparable to Belgium until recently was an inability to form the government. Fourteen months following the general elections held in October 2010, following a series of futile talks the main political parties in BiH finally reached an agreement on the formation of a new state-level government on December 28, 2011. What actually convinced them was a threat that after January 1, 2012 there would be no budgetary income in the country, which previously was made operational due to the High Representative Valentin Inzko's decree. The later is the chief of a civilian peace implementation agency in Bosnia and Herzegovina created by the 1995 Dayton Peace Agreement that brought to an end a bloody ethnic-conflict that lasted from 1992 to 1995.

The new leadership will finally be able to adopt a state budget that will ensure the full functioning of the state-level institutions and the fulfilment of BiH’s international obligations. Fourteen-month long political deadlock had negatively influenced the economy of this already poor country. BiH has lost a substantive number of its functional elites in early 1990s when more than a million persons (out of 4,4 million total population of that time) fled to other countries. This as well constitutes a serious societal loss, since often those who decided not to return to the country of their origin and requested citizenship of other countries gained university education and high professional achievements. Although BiH, that used to be one of the least developed former Yugoslav republics, has nowadays little to offer to such outstanding people quite a number of them decides to return and try to improve their country of origin investing their energy, time and knowledge, at the same time using the international networks they developed abroad. This enduring tie with the country of origin the case of the Oscar winning Danis Tanovic portrays very well. Tanovic, resident of Paris, dedicated his 2001 Oscar prize for the best foreign movie to his country, Bosnia and Herzegovina.

The similarity between the two countries does not end yet. Both apply consociational model of democracy. In both countries various power-sharing mechanisms are at stake, assuring co-existence of several constituent peoples. However, such a model might result in discriminatory practices towards some parts of population. In the case of BiH, only citizens that belong to Croat, Bosniak or Serb ethnicity are entitled to positions in the tripartite presidency of the country and can be elected to the House of Peoples, the upper parliamentary house. Although the European Court of Human Rights rulled in 2009 that the BiH constitution violates the right to free elections and is discriminating ethnic minorities in running for major state posts, no amendments have been done yet in order to rectify the discriminatory treatment of ethnic minorities.

Being multi-ethnic states, both BiH and Belgium are on the verge of the split. Republika Srpska, an entity created by the Dayton Peace Agreement that is dominated by the Serbs, is over and over calling for a secession. Perhaps the solution of BiH survival as a state would be to place in the capital Sarajevo a seat of an institution that would have a broader integrative effect, as it was the case with Brussels? Indeed, the seat of the Regional Cooperation Council /), a regional cooperative initiative that in 2008 succeeded the very first internationally brokered conflict-prevention initiative for the region– the Stability Pact for South Eastern Europe. BiH progress towards EU integration does not appear promising, and this country is the only Western Balkans country apart internationally (still fully) not recognized Kosovo, who has not submitted a membership application. Conditions that would ensure progress towards EU integration with a current over-complicated organizational structure of the country and the repetitive secessionist threats of the Republika Srpska seems quite unlikely to be met. BiH is required to undertake constitutional reform. A number of proposals for the new constitutional are being thrown to the table, often authored in conjunction with prominent international experts. It is yet the politicians who need to find a compromise in order to make those proposals feasible. The recent agreement on the formation of a new state-level government offers a glimpse of hope since this is the very first functioning agreement the local politicians came to entirely on their own, without the international community’s assistance.

A New Optimism instead of the New Deal

The Light at the End of the Tunnel

On December 9, 2011 Croatian president Ivo Josipovic and former Prime Minister Jadranka Kosor, signed the Accession Treaty with the European Union. This act marked the end of a long Croatian journey towards the European Union. Croatian negotiation process was remarkably more requiring that the Eastern European ones, with new criteria emerging on the way in the negotiations that initiated back in October 2005. The European Union first experienced the enlargement fatigue and then accepted two latest Member States that proved not to solve all accession conditions properly. Croatian citizens will take part in a referendum on the EU accession on January 22, 2012. It is expected that the majority of them will vote in favour of the membership. The informative campaign under slogan “We do belong here” put forward by the Government, which started in May 2011, has been vague and unconvincing. The campaign named “It’s worth considering it” financed by the EC Delegation in Croatia that started in December has attracted much more public attention and credibility.

What is following the Croatian referendum is a set of ratifications in the Member States and it is anticipated that Croatia is becoming the 28th Member State in July 2013. The Eastern euphoria over the return to Europe that was felt in May 2004 is definitely lacking this time. Both on the side of the EU, which is stuck in the euro crisis, and in Croatia, whose citizens perceive the long and demanding accession path as unjust and well aware that the membership brings negative consequences on their everyday lives too. However, the Croatian accession serves as the only palpable motivator to the other Western Balkans (potential) candidates to keep on pursuing their necessary reforms, whose European destiny will not hopefully kept far-off for too long.

Give Hope a Chance

Just some days prior to the accession treaty signing, on December 4, 2011 the country voted in the parliamentary elections and gave support to a leftist-liberal party coalition led by the Social Democratic Party (SDP). The accession treaty signing was one of the last acts done in a prime minister role of Jandranka Kosor. The party she is leading, the Croatian Democratic Union (HDZ), has been ruling the country in the previous two consecutive mandates. Although Jadranka Kosor, upon assuming Prime Minister position in June 2009, is held responsible for instigating anti-corruption climate in the country, a little credibility and legitimacy is left for the HDZ. This political option, that has been dominating Croatian political scene since 1990, needs a reform and a new leadership. Firstly, the former party's former leader, Ivo Sanader, suddenly resigned and left politics, is being faced with charges for several corruptive acts and prior to being released from custody in late December 2011 spent more than a year in Austrian and Croatian prisons. Secondly, the party still calls for democratisation of its internal electoral procedures. The subsequent party president elections will prove if the HDZ is willing to modernize and allow for a true participation of its membership in decision making. Finally, the country is in a deep economic stalemate, with rising costs of life as well as the unemployment rate (at the time being of 17,4 %), with high foreign debt (approximately 60 billion), and rare foreign investments.

The recent change of government gives a reason for hope. And Croatian citizens indeed need it. Spring Eurobarometer opinion poll reveals that 96% of respondents sees economic situation in the country as a catastrophic, whereas approximately half of them sees the personal financial situation as a very bad one. When it comes to forecast for the proximate year, optimism is shared by merely 20% of respondents. The remaining number of them sees the financial and professional situation as non changing or derogating. When asked about the prospect of ending the economic crisis, Croats are in comparison more sceptical and cautious then the EU citizens (52% compared to 47%). 91% of the Croatian respondents hold the government accountable for improper management of the economic crisis. When asked about the perception of the EU and about their feelings towards it, the EU citizens appear much more Europhilic than Croats. For 40% of them the EU conjure up a very positive feeling, whereas for merely 31% of Croats invokes positive emotions.

New Prime minister Zoran Milanovic offers a glimpse of hope that a change in the Croato-pesimistic frame of mind might be reworked. First of all, he announced in its inaugural speech that no drastic changes will be implemented by his government that will have impact on the economic position of citizens. Secondly, in his recent interview he keeps saying that the government he assembled has a mission to make Croatia a better place and that his ministers and politically appointed staff are not chosen on political grounds but because of their competences. Indeed, a recent public opinion poll indicates the positive direction since the late December result show that 33% of the citizens believe that the country is heading in the good direction. Prior to the December parliamentary elections only 10% of respondents shared that impression. When asked in another interview if his government is preparing the New Deal for Croatia, Milanovic responded the times have changed so much in comparison to the economy of 1930s and that Croatian economy is nowadays in incomparably better situation than American of that time, but that his team is planning to instigate a new optimism in the Croatian society, that will result in better economic climate.

The new Croatian government has however not time to waste in order to tackle numerous societal, economic and organizational challenges. However, if it fails to address them, lack of optimism is the last thing to worry about.

Publiswhed at the Stasbourger website.

Hoće li Bakugan i Winxica ikada poželjeti imati djecu?

Američki psiholozi još su prije pedesetak godina ustanovili su da učenje pojedinca ne proizlazi isključivo iz njegovih nesvjesnih unutrašnjih nagona, već da je rezultat njegova promatranja i oponašanja okoline te potpore koju pojedinac dobiva za naučeno. Oni su zapravo spoznali da
učimo putem modela koji su nam na raspolaganju. Osim toga su zaključili da promatranje agresivnih modela ima dvostruke posljedice: najprije ima modelirajući učinak, a potom i inhibitorni (ili suprotni okidački) učinak. Ipak, neka su i ranija i kasnija istraživanja izloženosti djece agresivnim i neagresivnim crtićima, kao i potpuna odsutnost prikazivanja crtića na primjeru drugašića pokazala kako nema značajnih odstupanja u međusobnim iskazima agresije.

Ono što me pak nagnalo da se prihvatim ove teme je činjenica da unatoč popularizaciji psihologije, medijski široko zastupljenoj feminističke misli, i u 21. stoljeću prevladaju čvrsti rodni stereotipi u dječjim programima. Pretragom googla, evo što dobivam za pojam „igre za devojčice”: igre kuhanja, oblačenje, moda, šminkanje, Jagodica Bobica, Barbika, Winx. "Igre za dječake” izbacuju pak ovo: igrice vožnje za dječake, igre pucanja, ulična pucačina, rokaj s pištoljem, kamion na ledu, motocross odmetnik. Radi se o ranom cementiranju rodnih stereotipa, djevojčice trebaju biti dotjerane, zgodne, zainteresirane za modu, kuhanje, kuću, odgajanje bebica, a dječaci trebaju biti smjeli ratnici, koji su skloni brzoj i opasnoj vožnji jer to hrani njihov muški adrenalin. Ovome valjda teže kad narastu:



Onima koji ovih dana nisu roditelji predškolske ili rano-osnovnoškolske djece, imenice poput gormita, bakugana, megatrona, transformera, nindža kornjača, winxice, Jagodice Bobice, Fifi, Dore, Spužve Boba, minis konjića, zuzu miševa i šta-ja-znam-čega-sve-još-ne ništa ne znače. Ništa ne propuštate, ne brinite, ali ako ste kojim slučajem u preokreativnoj dobi, prije ili kasnije slijedi vam sučeljavanje s istima. Ili njihovim naprednijim (čitaj: strašnijima, stereotipnijima, nerealističnijim) klonovima koji tek trebaju zavladati crtićkom scenom bliske nam budućnosti.

Da sam u protekle dvije godine naučila onoliko riječi nekog stranog jezika koliko imena likova iz crtića znam, pa neskromno mislim da bi mogla pisati u životopisu da poznajem osnove toga jezika. Naime znam za Munjevitog Jurića, Šlepa, Šerifa, Satnika, Sanju, Helenu Hotroštift, Doca Hudsona, Francesca Belosa, Bumbu, prasicu Peppu, vlakića Tomicu i njegove prijatelje od kojih se neki zovu Jurica, Hrvoje, Gordan i Ema, Vilija, Bornu i Koko koji stanuju na kolodvoru Chugginton, traktora Toma, Matta, Fi, i ostatak društva s proljetne farme, Boba graditelja, bagera, kopavka, mješalicu, valjka, dugog, Vendi i ostalo društvo iz Doline suncokreta, vatrogasca Vijeku i njegovu ekipu, poštara Peta i stanovnike Zelengaja, Roryja, Mašu, majstora Niku, gazdu Karburatija, Pluera, Maxa, Mini i Facu (priznajem, za ove posljednje morah zamoliti svoga četverogodišnjaka za pomoć u prisjećanju plejade likova). E baš sve sam ih susrela na tv ekranu i pače produživala njihovo postojanje u pričama pred spavanje u kojima su se oni bili akteri sa svrhom uspavljivanja. Iako sam se trudila ne činiti ih bitnim dijelom Marcova djetinjstva, oni vrište odasvud: s polica trgovina, sa žvakća i čokoladica, iskaču iz slikovnica, s kapa i majica, s besplatnog DVD-a kojeg dobivam u supermarketu, u svim su rođendanskim dekoracijama, na tortama, vrećicama. Oni zapravo pomažu odgajati malodobnog potrošača.

Uspjela sam doduše odgajati svoga sina prve dvije godine i četiri mjeseca bez televizora i DVD-a. Za drugi rođendan bio je dobio prvi DVD s traktorom Tomom, koji sam mu nekoliko puta pustila na laptopu, ali kako je laptop bio traktoraste vrste, to mi je bio prevelik tramak da se prepustim lakoći roditeljskog postojanja koje tv-dadilja priušćuje. A onda sam u jednom trenutku popustila, otišla u trgovinu, kupila DVD, smjestila ga dovoljno visoko da ga ne pokvari kako je već uspio srediti jednu liniju i pustila traktora Toma na njemu. U mom iscrpljenom roditeljskom životu zavladao je polusatni zen. Povratak u dosljednost odgoja bez crtića bio je nemoguć, i meni i njemu.

Do nedavno se nisam osjećala prestrašeno krivom jer koristim usluge tv-dadilje, ali nakon što u posljednjih nekoliko tjedana svjedočim psihičkoj transformaciji svog djeteta, pitam se koliki udio u tome imaju transformeri i gormiti, a koliki linija manjeg otpora s moje strane. Sigurna sam čak i da moje dopuštanje gledanja nasilnih crtića nije isključivo doprinijelo činjenici da se on baš u ovom trenutku baca po trosjedu pri tome ispuštajući neartikulirane zvukova, i govori: Mi smo transfomeri, moramo se transformirati. Gormite i transformere vole i dječaci iz njegova vrtića, i zapravo je od njih i čuo za njih. Ranije kad bi vidio bakuganski crtić nije bio zainteresiran gledati ga jer se scene izmjenjuju iznimno brzo,kontinuirano se pojavljuju munje i glasni zvukovi, likovi se bore i tuku. Prihvaćanje gormitske paradigme očito jedio je uklapanja u vršnjačku okolinu te dobi.



Winxice su pak totalno druga priča, barem iz onih nekoliko minuta što sam ih (do sada) jednom prilikom imala doživjeti. One su extra-feminizirane djevojčice-djevojke, duge njegovane kose, tankih strukova, golih trbuha, pripijene odjeće i bore se protiv nekoga. Čini mi se da se ne druže s dječacima-muškarcima, ali se svejedno imaju potrebu šminkati, biti zgodne i zavodljive. Možda furaju filozofiju girlpowera, ali premalo sam se posvetila istraživanju da bi to mogla potvrditi.



I zavodljive winxice i mužjačko-gojeći bakugani i gormiti prikazuju se na programima naših nacionalnih televizija. Tako dostupni dječacima i djevojčicama postaju odgojni modeli. Danas je malo djece koji uspijevaju ne biti izloženi takvim stereotipizirajućim, i agresivnonametajućim ranim ponašanjima. Marxsistička kritika suvremenog potrošačkog društva će naravno (ispravno) zaključiti da se i tv-programi namijenjeni djeci proizvode kako bi ih odgajali kao potrošače mnogobrojnih lutkica koje im se serviraju u dućanima, kioscima, pa čak i poštanskim uredima (da, danas sam prve Marcove gormite kupila baš u pošti).

Što li donosi odrasla dob djeci odgojenoj na modelu da žene trebaju biti utegnute i seksi? Taj im se obrazac usađuje kroz sve tv sadržaje, ne samo crtiće. Stereotipizirajući uzor žene ljepotice, koja je jedino poželjna u medijima, ima implikacije čak i na žensku zastupljenost u politici čak i onih zemalja s iznimno dugom demokratskom predstavničkom tradicijom (što je nedavno izvrsno obradio dokumentarac Missrepresentation). Agresivnost je model koji se nameće i u crtićima za djevojčice kao i za dječake. Konačno, izmjena scena u crtićima (i filmovima, na kraju krajeva) je toliko silovita i brza da vjerojatno ni ne dopušta ispravno procesuiranje informacija koje djeca primaju crtićima. Kakve to posljedice stvara na njihovu psihu mogu reći tek znanstvenici. Pada mi na pamet jedan odličan animirani govor o tome kako pod utjecajem razvoja tehnologije i izloženosti igricama, filmovima i crtića djeca generacijama gube mogućnost koncentracije u školskom sustavu koji je još uvijek zaostao na obrascu kreiranom u industrijskom društvu te da je stoga potrebno mijenjati obrazovnu paradigmu sadašnjosti). Ipak, meni je nemoguće ne zamijetit kao roditeljici kako mi se dijete u samo nekoliko tjedana počelo agresivnije ponašati jer odnedavno gleda agresivne crtane filmove. Naravno, reći će neki da nisu crtići isključivi modeli i obrasci ponašanja i vrijednosti kojima bi djeca trebala i jesu izložena. Nisu, dosta, no pitam se kako će kroz koje desetljeće rezonirati velika Winxica i veliki Gormit? Ne samo kao posljedica gledanja crtića koji im se serviraju, nego i kao posljedica adoracijskog odgoja u kojem većina današnje djece (u)živi(a)? Hoće li biti altruistični? Hoće li biti voljni na žrtvu roditeljstva koja isključivo nastavlja vrstu?