Marketing
Kako smo pokušali javno ne yebati maycu i kako su nas pingpongirali pritom
Devijantnost je bila jedna od prvih ovogodišnjih tema seminarskih izlaganja na seminaru sociologije koji vodim na Studiju socijalnog rada. Budući su u izlaganju o devijantnosti studentice same spomenule grafite kao oblik maloljetničkog devijantnog ponašanja, iskoristih priliku da im svrnem pozornost na jedan grafit na zidu u Branimirovoj ulici koji mi već godinama bode oči na putu za posao. Često sam mislila sama napisati pismo protesta, ali uvijek je bilo nekih važnijih stvari. Upitah ih što oni misle o grafitu na kojem je velikim slovima napisano "yebomaycu". Zvuči li im uvredljivo kada se pročita? Začudo, neki od njih, iako su prolazili pored grafita, nisu ni shvatili što na njemu piše. Jedan mi je student rekao da je on bio uvjeren da piše: „jebo majicu“.
Spomenuh im da je Europski sud za ljudska prava u mnogobrojnim slučajevima branio slobodu umjetničkog izražavanja. Isti je taj Sud, doduše, presudio da zabrana nekih filmova i novina, čiji bi sadržaj bio uvređujuć vjerničkim osjećajima, ne predstavlja kršenje članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima koji jamči slobodu izražavanja. Takav nejedinstven stan Europskog suda za ljudska prava u tumačenju prava na slobodu izražavanja govori baš u prilog osjetljivosti ovog područja ljudskih prava. Sjećam se priče koju mi je neki od predavača ispričao tijekom mog studija prava, o faktički teško izmjerljivosti opsega prava na slobodu izražavanja. U slučaju Jacobellis v. Ohio, gdje su suci trebali odlučiti o opravdanosti prikazivanja filma u jednoj američkoj državi koje su vlasti držali opscenim, sudac američkog Vrhovnog suda Potter Stewart je o pornografiji izjavio: "I know it when I see it", zastupajući tezu da je u nekim područjima i temama nemoguće zakonski propisati prag neukusa ili neprihvatjivosti koji opravdava branjenje slobode izražavanja.
Dodijelih potom studentima i studenticama zadatak da napišu kratak esej smatraju li je li grafit „yabomaycu“ umjetnost ili ne. Stavovi u esejima su bili disonantni, nekima je bio svejedno što piše na grafitu, rijetku su tvrdili da se radi o umjetnikovoj slobodi izražavanja, ali je ipak većina zauzela stav da je grafit uvredljiv i nepriličan. Vrijedna seminaristica Marija samoinicijativno je izradila mali dokumentarac na temu kojom smo se odlučili baviti.
Potom sam ih pozvala da oni među nama koji grafit naleze uvredljivim napišu pismo gradskim ocima i tražimo od njih da se pobrinu da sadržaj grafita koji smatramo uvredljivim bude izbrisan. Moj glavni motiv ovoga seminarskog zadatka bio je osvijestiti studentice i studente o njihovom pravi i mogućnosti utjecanja na lokalnu zajednicu. Nadala sam se da će nakon što iskuse ovaj svoj mali angažman u zajednici shvatiti da, koliko se god sami nemoćnima i nevažnima osjećali, imaju određenu količinu moći. Moć se u političkoj sociologiji ionako definira između ostalog kao mogućnosti postavljanja dnevnog reda. Dakle, trebali su pojmiti da, kad se o temi njihovog interesa raspravlja u institucijama koje donese političke odluke, potvrđije da i građani ili interesne skupine iskazuju moć i utjecaj. Uostalom, radi se o seminaru sociologije, gdje se uče teme poput političke participacije, političke kulture, socijalnog kapitala. Iako studentice i studenti socijalnog rada (na žalost) ne obrađuju ove teme, smatram da im je ovakav zadatak kao građankama i građanima moga isključivo koristiti i, nadam se, djelovati poticajno za neke njihove buduće akcije.
Jedna je seminaristica dobila zadatak uobličiti pismo, koristeći argumente koje su njezine kolegice i kolege navodile/i u esejima. Ovo su neki od njihovih razmišljanja koja smo naveli u zajedničkom pismu:
Pismo smo uputili gradonačelniku Milanu Bandiću i njegovoj zamjenici Jeleni Pavičić Vukičević, tadašnjem predsjedniku gradske skupštine Borisu Špremu i njegovim zamjenicama i zamjeniku Morani Paliković Gruden, Tatjani Holjevac, Daniri Bilić i Josipu Kregaru, pročelniku Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Ivici Lovriću, te pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet Davoru Jelaviću. Smatrajući grafit "yebomaycu" pogrdnim, uvredljivim i diskriminatornim, tražili smo od sviju njih da se založe kako bi se uvredljivi grafit uklonio s javne površine.
Pismo je ipak na petnaest minuta uspjelo zavrtiti klatno povijesti u našem smjeru. Naime, od šefa (koji je zastupnik u Gradskoj skupštini) saznah da je na jednom od zasjedanja Skupštine Danira Bilić tražila od gradonačelnika da se izjasni o pismu studenata Studija socijalnog rada kojim traže uklanjanje grafita u Branimirovoj ulici. Navodno su zastupnici i zastupnice Gradske skupštine većinom osudili takav sadržaj grafita.
Raspravi radskoskupštinskoj unatoč, zastupnice i zastupnici su zaključili da je uklanjanje grafita pitanje u nadležnosti Ureda gradonačelnika, te su njega zadužili da poduzme nužne korake.
Čini se da je gradonačelnik očitovanje o sadržaju pisma delegirao pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje jer od silne plejade likova kojima smo pisali jedini se on javio povratnim pismenom. Krajem prosinca iz ureda Davora Jelavića pisali su nam kako bi poručili da je to pitanje iz nadležnosti komunalonog redarstva, ali da je zid u vlasništu HŽ-a, kojem su oni prosliejdili našu predstavku.
Dakle, niš. Ping-pong metoda, drugog nivoa. No, ne odustajem još. Slijedi pismo Hrvatskim želježnicma, jer one su vlasnik zida na kojem se grafit nalazi. I ne zavaravamo se da je naš mali poduhvat bio pionirski, jer nismo mi prvi koji su se pobunili zbog poruke grafita. No, unatoč višebrojnim pritužbama HŽ-u te komunalnom redarstvu diskriminirajući, pogrdan grafit i dalje (op)stoji.
Post je objavljen 13.01.2012. u 21:33 sati.