12
subota
studeni
2011
Interview u Novostima
U Novostima, samostalnom srpskom tjedniku, objavljen je 12. studenog intervju s naslovom "I većinu treba učiti o pravu manjine". Ispod donosim sve odgovore koje pripremih, jer su neki ispušteni:
-Kako bi se mogao ocijeniti položaj nacionalnih manjina u RH. Obično se kaže da je normativno sve riješeno na najvišem nivou ali da provedba nije dobra. Da li je stvarno tako i zašto?
To je isto kao da me pitate kakvo je stanje ljudskih prava u Hrvatskoj. Za nekoga ko je izvan područja, dakle njime se profesionalno ne bavi, ili pak ne pripada nekoj društveno ugroženoj skupini, stanje je uvijek bolje nego onima kojima dobre norme i provedbene politike trebaju da bi se ostvarila njihova ravnopravnost. Isto je i s pravima nacionalnih manjina: većinskom narodnu se ta prava mogu činiti kao povlastica, pripadnicima nacionalnih manjina ona su nužnost da bi ostvarili ono što već naglasih ranije: ravnopravnost. A što se ocjene rada institucija koje su dužne provoditi propisane zakone tiče, tu još uvijek postoji mnogog prostora za poboljšanje. Čini mi se da se neka od manjinskih prava neujednačeno ili nedostatno provode ne zato što ne postoji tzv. politička volja ili je u pitanju tolerirana šovinistička praksa, nego kao rezultat lošeg rada državne uprave, posebice na nivoima općina i gradova. Ostvarenje prava nacionalnih manjina vjerojatnija su u otvorenim i prilagodljivim demokracijama, u kojima je cilj vlasti dobro i demokratsko upravljanje koje će služiti potrebama i interesima cjelokupnog stanovništva. Čini li se Vama da hrvatska uprava odgovara ovoj definiciji?!
-Da li je uopće položaj-status nacionalnih manjina u RH dobro i zadovoljavajuće riješen?
Položaj manjina je barem postavljen na solidnim temeljnima. No hrvatski manjinski zakoni nisu naš ekskluzivni nomotehnički doseg. Oni su kvalitetna kopija onoga što je dogovoreno i utanačeno u međunarodnim izvorima prava. Ponekad čak i malo više od toga što međunarodni standardi zahtijevaju. Dakle, zakoni su temelj. Ali kao i bilo koji zakon, i manjinski svoju kvalitetu i uvjerljivost crpe iz rezultata primjene. A u Hrvatskoj ipak još postoje područja manjinske zaštite koje treba dodatno unaprjeđivati: npr. zastupljenost manjina u tijelima države uprave još je neadekvatna, unatoč višegodišnjoj osviještenosti ovog problema. No, mene više brine sporost usvajanja općeg uvjerenja u društvu da su manjine, bar u nekim dijelovima države, društveno neprivilegirane skupine, koje zbog toga imaju pravo na osobitu skrb države. Na manjine se još uvijek, zbog opterećenosti tematikom iz 1990-ih, gleda kao na trouble makere, a ne kao na punopravne hrvatske državljane. Dokle god klima u društvu bude kakva je sada, status manjina po meni neće biti adekvatno riješen.
-Postoji li možda bolje rješenje? Što bi moglo optimalno zadovoljiti i većinu i manjinu?
Dobro je da pitate i ovo drugo. Naime, u provođenju kvalitetne i dugoročno održive manjinske politike iluzorno je bazirati je isključivo na propisivanju i ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Što djetetu u Vukovaru znači da se ono ima pravo obrazovati na svom jeziku i pismu, ako će ga takvo obrazovanje jednog dana obilježavati na tržištu rada? Ili što vrijedi mladom Talijanu što u gimnaziji može pohađati nastavu na talijanskom, kad će fakultet upisivati i završavati u tzv. matičnoj zemlji, ovom slučaju Italiji? Dugoročno će takva praksa dovesti do odljeva mozgova, koje u prvom redu pogađa manjinske zajednice, jer ostaju bez svojih funkcionalnih elita, ali i društvo u cjelini. Osim toga, pripadnici nacionalnih manjina mogu ravnopravno i kvalitetno živjeti u onoj državi koju nastanjuju samo ako se njihova prava ne doživljavaju kao povlastice u očima ostalih građana. Dakle, i većinu treba učiti o pravu manjine na pravo. Informirati stanovništvo kroz medije, obrazovni proces o tome da su neki dijelovi zemlje multietnični, da to jest bogatstvo od kojeg profitira cijela zajednica. Ako stanovništvu činjenica mulitietničnosti biva pozitivno predočeno, i ako se konkretni dobici toga bogatstva osjete jer se obrazovana mladež vraća živjeti i raditi u mjesta svojih predaka, ako postoje gospodarske veze sa susjednim državama kojima doprinose pripadnici manjinskih zajednica, tada nitko ne može sporiti da manjine jesu bogatstvo našeg društva.
-Kako je u okruženju, u zemljama bivše SFRJ, EU ili drugim evropskim zemljama? Koja bi država mogla poslužiti kao uzor u zaštiti i ostvarivanju prava nacionalnih manjina?
Suzdržala bi se od površnih usporedbi. Svaka država nadležna je sama oblikovati vlastitu politiku zaštite manjina. Kako je to pitanje tek od relativno nedavno u nadležnosti međunarodnog prava, ne postoji mnogo instrumenata koji bi osiguravali provedbu međunarodnih propisa u državama. No, sve zemlje regije podvrgle su se postojećim režimima nadgledanja provedbe i svojim nacionalnim manjinama jamče posebna, manjinska prava. Za razliku od nekih dugovječnih europskih demokracija koje ne priznaju postojanje nacionalnih manjina, naši političari nisu bili u stanju ne prihvatiti postojeće manjinske standarde jer su oni bili nametani kao preduvjeti za npr. priznanje samostalnosti, potpisivanje mirovnih sporazuma, napredak u procesu pristupanja Europskoj uniji. Zbog toga su manjinski standardi usvojeni u svim državama regije. Doduše, u Sloveniji mnogo restriktivnije, jer Slovenija je imala sreću izbjeći međuetnički sukob na svom teritoriju.
-Nacionalne manjine se žale da imaju brojne probleme. Koji su problemi najčešći i najveći te koje manjine u RH imaju najviše problema i zašto?
Interesi i problemi svake pojedine manjinske zajednice su različiti, to je posljedica različitih čimbenika: brojnosti, teritorijalne koncentriranosti, tradicije manjinskog organiziranja, sjedi li u Saboru i predstavlja li ih baš pripadnik njihove etničke zajednice, jesu li u ekonomski razvijenom ili manje razvijenom području zemlje, jesu li autohtoni ili su nedavno organizirani? Sigurna sam da je povratnicima iz srpske manjinske zajednice teško, kao što je teško svim povratnicima u poraću, posebice u onim krajevima zemlje u kojima nema gotovo nikakvih gospodarskih mogućnosti, prilike za rad i stjecanje za pristojan život. Romi su zaista od svih manjina u ukupno najnepovoljnijem položaju. I premda se u njihovo uključivanje u društvo, putem obrazovanja, zapošljavanja, kroz socijalne službe dosta radi, rezultati još nisu zadovoljavajući. Probleme za sporo rješavanje pronalazim i u neadekvatnom radu državne uprave, i u ekonomskoj situaciji, ali dio odgovornosti leži i na manjinama samima i njihovim predstavnicima u različitim sferama javnoga život. Toliko je novca i vremena uloženo u „opismenjivanje“ manjinskih udruga o tome kako zahtijevati ostvarenje postojećih prava da me čudi što je doseg njihovog interesa i rezultata još poprilično ograničen.
-Rat je ostavio ogroman negativan utjecaj između manjina i većina, u RH i zemljama bivše SFRJ. Što se u praksi događa, jesu li nacionalne tenzije s vremenom splasnule i kada će stvari u cijelosti sjesti na svoje mjesto? Ima li šanse da sutra bude bolje i što je potrebno za to?
Vrijeme doista liječi sve rane, ali u ovom području ono nije dovoljno. Naime, nacionalistički argumenti i huškanje protiv susjeda ili brojčano značajnih manjinskih grupa u zemlji i dalje su u zemljama regije dominantan politički diskurs desnih političkih stranaka pred svake izbore. Društva su još uvijek preduboko nacionalno podijeljena, i to zapravo dogovara političkim elitama koje na tom ključu mobiliziraju svoje biračko tijelo pred izbore. Političke elite, i većinske i manjinske, odgovorne su za proces pomirenja među susjednim narodima, kao i među etničkim zajednicama koje nastanjuju pojedine zemlje. U javnosti, u obrazovnom sustavu, kroz medije, kroz djelovanje udruga civilnog društva, poput REKOM-a, treba inzistirati da se prihvate činjenice da ratne zločine nisu činili isključivo pripadnici drugih naroda. Osuda bilo kakvog nacionalističkog ispada, u javnosti ili u medijima; objektivno poučavnje povijesti, kako nedavne, tako i one ranije; objektivno i integrativno, ne getoizirajuće izvještavanje o manjinskim zahtjevima i događajima u medijima; sve to doprinosi sprečavanju sukoba kakvima smo prije desetljeće i pol svjedočili u našoj zemlji.
-Manjine nisu zadovoljne načinom na koji je riješeno njihovo informiranje u RH, od nivoa općine do države bez obzira o kojoj se vrsti medija radi. Koja su Vaša saznanja o informiranju manjina i problemima i kako bi se taj segment najlakše i na najbolji način riješio?
Držane institucije, političari, uglednici; ukratko - društvene elite trebaju svojim djelovanjem zagovarati duh snošljivosti te promicati poštovanje i razumijevanje građana svih etničkih, kulturnih, jezičnih ili vjerskih pripadnosti. To je nužno posebice ostvarivati na području obrazovanja, kulture i medija. No, meni se čini da se mediji oglušuju na činjenicu multietničnosti i multikulturnosti našeg društva. Nije dovoljno imati Prizmu i Agoru, dakle specijalizirane emisije o manjinama na javnom medijskom servisu. O manjinama treba pričati i pisati inkluzivno u svim medijima, ne ih „prodavati“ isključivo kao političku vijest, ili doprinositi njihovoj stereotipizaicji etiketiranjem u crnoj kronici. Kako riješiti problem?!? Obrazovanjem novinara, sankcioniranjem i osudom uvredljivog pisanja i izvješćivanja. Taj problem neadekvatno položaja manjina u medijima je zaista začarani krug, kojeg je teško prekinuti. Vjerujem da bi ga poboljšanje tolerantnosti u društvu trebalo krenuti od medija. Ne vidim jednostavnijeg puta prema tome.
-RH je ustavno-pravno definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i ....Ne bi li za državu i većinski narod pa i nac.manjine možda bolje bilo da je RH definirana kao građanska država pa manjina kao svojevrsnog problema ne bi ni bilo?
Da, i to nacionalna država hrvatskoga naroda, ali i država pripadnika nacionalnih manjina. To je odluka ustavotvorca iz 1990. godine. Ustav je doduše mijenjan nekoliko puta, ali sadržaj preambule u kojoj je Republika Hrvatska definirana kao nacionalna država nikad nije diran. No, mislim da hrvatska demokracija još uvijek nije sazrela da se o tom sadržajnom dijelu Ustava javno raspravlja i ozbiljno razmatra uvođenje koncepta građanske države. Iako se radi o simboličnoj razini, ona građanima hrvatske nacionalnosti , u trenutku ne tako dalekom od sukoba iz 1990-tih, još uvijek mnogo znači. U kolektivnom sjećanju ali i u historiografiji, ipak je božićni ustav prvi dokument u kojem je utemeljena samostalna i suverena država hrvatskog naroda. Neće to biti tako lako mijenjati. Konačno, nacionalne manjine su hrvatska društvena datost i neće nestati ako i koncept definicije države bude promijenjen. Uostalom, koncept građanske države među državama našeg susjedstva prihvatili su Crna Gora i Makedonija, opet ne kao odraz demokratske zrelosti, nego kao rezultat političkog pragmatizma. Crnogorski Ustav iz 2007. godine uvodi građanski koncept države zato jer nijedan narod u Crnoj Gori nema većinu. Makedonski je Ustav iz 2001. godine, za razliku od prethodnog koji je ustanovljivao Makedoniji kao nacionalnu državu Makedonaca i nacionalnih manjina, iz političko-pragmatičnih razloga ustanovio Makedoniju kao građansku političku zajednicu, te izbjegao spominjanje nacionalnih manjina. Ni Kosovski Ustav ne spominje nacionalne manjine, već normira posebnu skupinu Ustavom jamčenih prava zajednica. Zajednice pak čine građani koji pripadaju istoj nacionalnoj ili etničkoj, jezičnoj ili vjerskoj grupi koja je tradicionalno prisutna na Kosovu.
-Na koji način manjine trebaju sudjelovati u političkom životu RH, da li kroz svoje nacionalne političke stranke ili kroz tzv. hrvatske građanske stranke i zašto?
I kroz jedne i kroz druge. Postojanje manjinskih političkih stranaka ne zaključava vrata pripadnicima nacionalnih manjina da se politički angažiraju u političkim strankama ne-manjinskog predznaka. Pri tome ne moraju niti osvješćivati svoju nacionalnost, mogu biti motivirani politički djelovati tek kao građani zainteresirani za dobrobit šire zajednice: općine, grada, županije. Jedno zaista ne isključuje drugo. Male manjinske zajednice ipak nemaju mogućnosti sudjelovati u politici osim kroz nemanjinske političke stranke. Ne nužno čak i građanskog političkog predznaka. No, ono na što ste Vi zasigurno smjerali je stajalište da politički pragmatizam zapravo nalaže nacionalnim manjinama u Hrvatskoj da budu uz vlast i služe joj kao većinski uteg, u protivnom su politički gubitnici. Kako u Saboru, tako i na lokalnoj razini. Takvo rješenje zasigurno škodi dugoročno legitimnosti manjinske političke elite, prvenstveno u očima većinskih glasača, ali svjedoci smo da ih takva praksa diskreditira i pred pripadnicima vlastite nacionalne zajednice.
-Vaš komentar ljetošnje odluke Ustavnog suda vezano uz položaj manjina i uvjete sudjelovanja na izborima?
Odluke Ustavnog suda iz srpnja ove godine izazvale su veliko nezadovoljstvo manjinskih zastupnika u Hrvatskom Saboru. Čini mi se da su neki od njih spomenute amandmane smatrali krunom uspjeha koaliranja u posljednja dva mandata Vlade. Osobno smatram da je Ustavni Sud ispravno odlučio. Izostanak ovakve odluke bio bi slučaj očito vrijeđanja ustavnog načela jednakosti. Naime, amandmanima iz 2010. godine usvojeno rješenje o dva modela biranja manjinskih zastupnika je dovodilo u nejednak položaj srpske manjinske izborne liste u odnosu na izborne liste ostalih političkih stranaka, ali i narušavalo pravilo jednake težine glasa manjina. Načelno nisam protivnik dvostrukog prava glasa, ali tada to pravo trebaju imati mogućnost konzumirati pripadnici svih manjinskih zajednica. Osim toga, uvođenje ovog korektiva mora biti sveukupnoj javnosti predstavljeno na način da afirmira položaj nacionalnih manjina u društvu, a ne da ih se doživljava kao koalicijske profitere i političke klijente.
-Kako vidite položaj srpske zajednice u RH? Prigovara im se da previše traže, a znatan dio zajednice prigovara da se nije dosta učinilo? Je li ovakav politički angažman SDSS-a dobar za srpsku zajednicu i kakva su svjetska iskustva u sličnim situacijama?
Pluralizam političkih opcija unutar iste etničke zajednice nije isključivo pojava kod hrvatskih Srba. Na pamet mi pada da su Albanci u Makedoniji također organizirani u nekoliko stranaka, kao i Srbi na Kosovu. Bošnjaci u Srbiji također. Problem može biti što se u tom slučaju snaga političkih predstavnika zajednice rasipa, ali smatram da je to dobar proces demokratizacije manjinske političke scene. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj na različite načine doprinose poboljšanju položaja pripadnika svoje zajednice, neki parlamentarnim putem i sudjelovanjem u izvršnoj vlasti, neki izvanparlamentarnim, kroz udruge, vijeća nacionalnih manjina, organizacijom različitih aktivnosti. Većina Srba u Hrvatskoj živi časnim građanskim životom, živeći, radeći, doprinoseći u mjestima iz kojih potječu ili u kojima žive. Hrvatski Srbi su ionako dio našeg društva već stoljećima i sigurna sam da integralnim dijelom hrvatskog društva ostaju i u budućnosti.
-Je li RH društvo uistinu spremno za EU, da li je doseglo taj nivo uljuđenog ponašanja, poštivanja prava, da li je RH pravna država, da li je zaslužila da bude u tom uvaženom društvu?
Hrvatsko je pristupanje Uniji već toliko daleko odmaklo da sa sigurnošću mogu odgovoriti da Europska komisija smatra da Hrvatska jest spremna za EU. Članstvo se nudi tek onoj državi kandidatkinji koja je ispunila uvjete za njega. Dio pretpristupnih uvjeta koji se odnosi na uvažavanje činjenice etničke heterogenosti je dodatno postrožen za zemlje tzv. Zapadnog Balkana: Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru, Kosovo i Albaniju. Pa tako osim potrebe ispunjenja pretpristupnog kriterija koji zahtjeva ostvarivanje stabilnosti institucija koje osiguravaju između ostalog poštivanje ljudskih prava i manjinskih prava; zemlje Zapadnog Balkana u prosesu pristupanja moraju dokazati da se trude završiti proces povratka izbjeglog stanovništva, da surađuju s Haškim sudom i procesuiraju počinitelje ratnih zločina pred domaćim sudovima, te da su se otvorile i posvetile procesu pomirenja, rekoncilijacije. Osim toga, u hrvatskim pregovorima izronilo je, među ostalim, i nekoliko mjerila koja su se bavila ostvarenjem prava manjina, a bila su nužna za zatvaranje pregovora u poglavlju o pravosuđu i temeljnim pravima. Za očekivati je da će Europska Komisija i u budućnosti inzistirati na ispunjavaju ovog postroženog manjinskog pretpristupnog kriterija. Iako europski političari rado ponavljaju da sve države Zapadnog Balkana pripadaju europskoj zajednici naroda, činjenica je da će put našeg susjedstva prema članstvu biti trnovitiji i zahtjevniji od našega. To su države koje imaju statusne probleme, poput Bosne i Hercegovine i Kosova. Tu je Makedonija, najveći gubitnik europeizacijske pustolovine, koja biva taocem grčkog interpretiranja makedonskog naziva države, i za koju je teško pretpostaviti da će se uskoro pomaknuti iz gliba u kojem stoji već šest godina. Nadam se da će hrvatski birokrati u Briselu biti najgorljiviji zagovornici daljnjeg širenja EU prema regiji, jer samo stabilno, mirno i ekonomski prosperitetno susjedstvo koristi Hrvatskoj. A sigurna sam da će i manjinci u našem Saboru biti energični u jasnom zastupanju vanjske politike koja ide u tom smjeru.
komentiraj (0) * ispiši * #
01
utorak
studeni
2011
A mrtvima svjedno...
Krizatneme, božuri, lale, tratinčice, ruže, orhideje, i šta li još sve stavljau u te svisvetske bukete, da bi njima ukrasili grobove i time, navodno, odali počast mrtvima? Godinama mi se glavom vrti, dok sate i kune ostavljam unepovrat, kako racionalno opravdati hrpu novca koji iz godine u godinu ostavljamo na grobljima? Mrtvima je zasiguno svejedno. Grobovi ioanko nešto znače samo živima. Na njima zasigurno ne caruje život vječni (ako ga i ima).
Danas izubih četiri sata na to što sma u razgovoru s Mirnom nazvala silovanjem tradicije. Gužva u prometu prema gradu. Red za autobus s Kaptola prema Mirogoju koji počinje pored sata na Trgu. Srećom, ja sam bezobrazna i bezobzirna, pa pazeći kako Marco gura svoj biciklić i "trčeći" za njim ignoriram poduži red strpljivih ljudi, i stižemo ekspresno vrlo blizu autobusa. No, autobusi nisu organizirani učinkovito i dugo se čeka na ukrcaj. Ali, što bi narod htio, ta ove su godine besplati. Nastranu činjenica i šamar zdravoj pameti, da su još prije tri dana mediji obavještavali da će se prijevoz do groblja specijalnim linijama autobusnim naplaćivati 8 kuna. Gradonačelnik saborskih aspiracija odlučio je populistično ukinuti naplatu, ne bi da nam je gradski proračun u suficitu. Taksi s Kaptola do groblja košta 30 kuna. Taksiji su dakako krcati. Ljudima nije žao platiti, jer je cijena primjerena. Ne bi ljudi zapravo odbijali plaćati i cijenu od 8 kuna, ali ta porpuštena zarada našim gradskim ocima nije važna.
Na Mirogoju, kojeg inače doživljavam veličanstveno starinski lijepim, sve vrvi od naroda. Graja, buka, gužva. Svijeće, cvijeće, mnogo cvijeća, vjerska literatura na pokojem štandu i nezaobilazne kokice i kesteni. Prema trendu profaniziranja ponude na štandovima, imam solidne osnove pretpostavljati da će za koju godinu organizirati paralelno proštenjski kič: svjetleće igračke, religiozne rezbarije u drvetu, licitarska srca, staklena vata i, zašto ne, ćevapi! Pa ipak su Svi sveti obiteljski blagdan. prilika za zajednički izlazak. Poklonimo djetetu kakvu platičnu kinesku džidžu, pa nije mu dosta da nosi svijeću. A onda obiteljski, na ćevape i pljeskavicu, odmah tu, pored groblja, prikladno. A i mater familias se može odmoriti toga dana od društveno joj namijenjene uloge kuharice obiteljske.
U svom tom žamoru živih ljudskih duša, u užurbanosti obilaženja robova rodbine i prijatelja, u konzumerističkom pretjerivanju (jer zaboga, pokojnik koji ima veći aranžman i više zapaljenih lampiona, zasigurno je više obljubljen bio i njegova obitelj žarkije čuva spomena na nj), u svem tom šušuru i buci ja naprosto ne vidim pijeteta prema pokojnicima. I tumačim si da živi uspomenu na mrtve koriste kao poligone za iskazivanje svoje brige za pokojnike, za pokazivanje drugima da brinu za grobove. Hodočašćenje grobovima i kićenje istih nije ništa drugo nego naučeno ponašanje, društvena činjenica koja od živih čini robove navike i društveno očekivanog ponašanja. Mrtvima je, sigurna sam, sve svejedno.
komentiraj (0) * ispiši * #
