A mrtvima svjedno...

Krizatneme, božuri, lale, tratinčice, ruže, orhideje, i šta li još sve stavljau u te svisvetske bukete, da bi njima ukrasili grobove i time, navodno, odali počast mrtvima? Godinama mi se glavom vrti, dok sate i kune ostavljam unepovrat, kako racionalno opravdati hrpu novca koji iz godine u godinu ostavljamo na grobljima? Mrtvima je zasiguno svejedno. Grobovi ioanko nešto znače samo živima. Na njima zasigurno ne caruje život vječni (ako ga i ima).

Danas izubih četiri sata na to što sma u razgovoru s Mirnom nazvala silovanjem tradicije. Gužva u prometu prema gradu. Red za autobus s Kaptola prema Mirogoju koji počinje pored sata na Trgu. Srećom, ja sam bezobrazna i bezobzirna, pa pazeći kako Marco gura svoj biciklić i "trčeći" za njim ignoriram poduži red strpljivih ljudi, i stižemo ekspresno vrlo blizu autobusa. No, autobusi nisu organizirani učinkovito i dugo se čeka na ukrcaj. Ali, što bi narod htio, ta ove su godine besplati. Nastranu činjenica i šamar zdravoj pameti, da su još prije tri dana mediji obavještavali da će se prijevoz do groblja specijalnim linijama autobusnim naplaćivati 8 kuna. Gradonačelnik saborskih aspiracija odlučio je populistično ukinuti naplatu, ne bi da nam je gradski proračun u suficitu. Taksi s Kaptola do groblja košta 30 kuna. Taksiji su dakako krcati. Ljudima nije žao platiti, jer je cijena primjerena. Ne bi ljudi zapravo odbijali plaćati i cijenu od 8 kuna, ali ta porpuštena zarada našim gradskim ocima nije važna.

Na Mirogoju, kojeg inače doživljavam veličanstveno starinski lijepim, sve vrvi od naroda. Graja, buka, gužva. Svijeće, cvijeće, mnogo cvijeća, vjerska literatura na pokojem štandu i nezaobilazne kokice i kesteni. Prema trendu profaniziranja ponude na štandovima, imam solidne osnove pretpostavljati da će za koju godinu organizirati paralelno proštenjski kič: svjetleće igračke, religiozne rezbarije u drvetu, licitarska srca, staklena vata i, zašto ne, ćevapi! Pa ipak su Svi sveti obiteljski blagdan. prilika za zajednički izlazak. Poklonimo djetetu kakvu platičnu kinesku džidžu, pa nije mu dosta da nosi svijeću. A onda obiteljski, na ćevape i pljeskavicu, odmah tu, pored groblja, prikladno. A i mater familias se može odmoriti toga dana od društveno joj namijenjene uloge kuharice obiteljske.

U svom tom žamoru živih ljudskih duša, u užurbanosti obilaženja robova rodbine i prijatelja, u konzumerističkom pretjerivanju (jer zaboga, pokojnik koji ima veći aranžman i više zapaljenih lampiona, zasigurno je više obljubljen bio i njegova obitelj žarkije čuva spomena na nj), u svem tom šušuru i buci ja naprosto ne vidim pijeteta prema pokojnicima. I tumačim si da živi uspomenu na mrtve koriste kao poligone za iskazivanje svoje brige za pokojnike, za pokazivanje drugima da brinu za grobove. Hodočašćenje grobovima i kićenje istih nije ništa drugo nego naučeno ponašanje, društvena činjenica koja od živih čini robove navike i društveno očekivanog ponašanja. Mrtvima je, sigurna sam, sve svejedno.