04
nedjelja
rujan
2011
Slabost institucija + moć populizma = Hrvatska danas
Za mjesec dana dobit ću uplatnicu za troškove vrtića. Prema mojoj slobodnoj kalkulaciji (do koje sam došla podijelivši svoje prošlogodišnje prihode s 12, pa potom s 2) ispada da ču plaćati 800 kuna, plus 150 kuna (ako u međuvremenu nije poskupilo i to) za poludnevni engleski program.
U privatnom vrtiću prošle godine plaćala sam doduše dvostruko više (1.600 kuna), ali je cjelokupni program u tom vrtiću bio na njemačkom jeziku, a u grupi je bilo devetoro djece. U ovogodišnju Marcovu grupu upisano je 24 djece, trogodišnjaka i četverogodišnjaka.
Zašto je ovaj model plaćanja koji Milan Hood tako zagriženo brani loš? Jednostavno je: nije pravedan. Najprije, oni koji plaćaju veće poreze državi i prireze gradu ovakvom su mjerom demotivirani i kažnjeni za svoj trud i uspješnost. Ne tvrdim da ni u kom slučaju nije pravedno oporezivati ili naplaćivati progresivno, dakle u skladu s primanjima. Ipak, nepravedno je inzistirati na takvom modelu u nesređenoj državi i sustavu kakvi nas okružuju. I u Austriji, kad sam se raspitivala za vrtić, saznah da bi plaćala po progresivnoj stopi. S mojim tadašnjim primanjima vrtić bi bio 80 eura. No, i plaće su u Austriji veće, a i mogućnost utaje prihoda puno, puno, puno manje. Iako, ekonomisti sami kažu, da prema načelu pravednosti plaća ne može biti isključivi element određivanja imovinskog cenzusa. Umirovljenica s crkavicom od mirovine, koja živi u stančni u centru grada, nije siromašna. Podstanar ili otplatitelj kredita (još k tome u švicarskim francima), s dvoje djece, danas jest.
Očito je da je Milan Hood krenuo u predizbornu kampanju, ta jučer, a i neki dan je otvorio ili darovao nešto u – Bosanskoj Posavini (da, to je njegova tradicionalna i vjerna izborna baza, s dvostrukim državljanstvom i prebivalištima poglavito u Sasvetama, Sesvetskom kraljevcu, Dugom Selu i ko zna gdje još). Naplata troškova vrtića kakvom je on želi populistički ide u korist njegovim glasačima: „siromašnim“ obiteljima s puno djece, u kojima ili roditelj(i) rade na crno, ili primaju minimalac legalno, a dio prihoda stječu u fušu il na neki drugi način. Nagledah se vodoinstalatera, krovopokrivača, električara i majstora građevinskih raznih vrsta u zadnjih nekoliko godina dok smo mic-po-mic gradili po kući i oko kuće. U pravilu imaju po nekoliko djece, ženu na porodiljinima od pet ili više godina, čak i po nekoliko radnika. Naravno da su, u poduzetnicima ovako skupoj državi, na minimalcu, a raznoraznim creative accountingom peru pare. I žive puno kvalitetnije i raskošnije nego im njihova poreznim vlastima prikazana primanja trebaju omogućavati. E, njihova će djeca besplatno u vrtić. A ja, kao i mnogi moji znanci, koji rade u državnim firmama (tipa fakulteti, ministarstva, sudovi ili gradska poglavarstva itd.) plaćat ćemo točno onoliko koliko nam Milan Hood zahtjeva. Jer ni nismo u mogućnosti tim društveno ukorijenjenim creative accountingom prevariti državu.
No, za mene ipak ima nade da smanjim cijenu vrtića. Jer odgajam samohrano djece, mene bi, kao samohranu majku, trebalo osloboditi polovice troškova vrtića. Da nisam ovako loša pravnica, kao što jesam, potvrdu o tome već bi davno imala. Samohranost se za vrtićku upravu može dokazati na dva načina: jedan je pravno-sigurno-dokazujući, putem rješenja Općinskog sud, koji mi dijete povjerava na skrb (i time praktički dokazuje moju samohranost), a drugi je rješenjem nadležnog centra za socijalnu skrb. Prvi sam postupak pokrenula već prije tri mjeseca, i rasprava je na Sudu već zakazana za 4. studeni. No, želeći imati dokaz i prije nego što vrtićka sezona započne, još u lipnju sam nazvala i Centar za socijalni skrb Črnomerac, gdje po adresi prebivališta Marco i ja pripadamo. Ipak, unatoč pravodobnosti i dobroj volji koju sam tada imala, pokazalo se da je ovaj drugi postupak konstatiranja činjenice samohranosti mission impossible. Zašto? Jer kad sam napokon, nakon dana zvanja, začula glas s druge strane i bila prespojena socijalnoj radnici, ista mi je odgovorila: „Znate, mi te potvrde baš i ne možemo često izdavati.“ „Gulp?!&##!?“ – s moje strane, „kako mislite da ih ne izdajete često? Mogu li ja ipak ući u tu kategoriju rijetkih kojima se izda?“. „Ah, gospođo“, reče mi predstavnica nadležne institucije, „znate, socijalna radnica mora izaći na izvid, vidjeti gdje Vi i dijete stanujete, opisati prilike u kojima živite i u tom rješenju konstatirati da Vi živite sami s djetetom.“ „A-ha“, rekoh ja. „A što ako imamo prebivalište u Zagrebu, a boravimo pretežito u Dugom Selu, gdje također imamo prijavljeno boravište?“ „Ah, gospođo, to sve komplicira, jer u tom slučaju bi trebali poslati zahtjev Centru za socijalni skrb tamo, pa da oni naprave izvid, pa nama dostave rješenje.“ „I koliko sve to može trajati?“ upitah je. „Pa, do šest mjeseci. Znate, niste žuran slučaj očito.“ Blago meni. Još jedanput se uvjerih kako je jadan i nemoćan svako onaj kome država da uredi bilo kakvo pravo. Odnosi se to čak i na izdavanje putne isprave, jer i to zna sate dragocjenog vremena ukrasti. Sram me je priznati da sam pokušala čak i preko privatnih veza dobiti tu potvrdu od socijalnih radnica s Črnomerca. Naime, doznah slučajno da mi je susjed šef takvog jednog ureda u Zagrebu. I rekao mi: nazovi ravnateljicu, ona ti to može za jedna dan srediti. Rekao mi je to krajem srpnja. Centar sam zvala sigurno dvadeset puta. Ni jedna jednini put kad sam uspjela dobiti nekoga s druge strane veze – ravnateljice nije bilo u uredu.
komentiraj (0) * ispiši * #
01
četvrtak
rujan
2011
Odgovori za Identitet, o Bolzanskim preprukama
Intrevju objavljen u listu "Identitet" od 1.9.2011.
Nedavno ste na međunarodnom znanstvenom skupu o nacionalnim manjinama „Dvadeset godina manjinske politike u Hrvatskoj u komprataivnoj perspektivi jugoistočne Europe„ koji je održan u Begovom Razdolju predstavili, u našoj javnosti relativno slabo poznat, dokument OESS-a tzv. Preporuke iz Bolzana . U čemu je značaj tog dokumenta za nacionalne manjine?
Ured visokog povjerenika o pravima nacionalnih manjina, tijelo OESS-a, još je krajem 2008. godine objavio skupinu preporuka o pravu nacionalnih manjina u međudržavnim odnosima i svečano ih predstavio u sjevernotalijanskom gradu Bolzanu/Bozenu gdje koegzistiraju njemačka govorna manjina, Talijani, te Ladini, mala skupina govornika retroromanskog jezika. Kao i ranije preporuke nastale na inicijativu ureda OESS-ova Visokog povjerenika, i Bolzanske preporuke služe prvenstveno kao poticaj državama članicama prilikom usvajanja određenih mjera usmjerenih na smanjenje napetosti vezanih za nacionalne manjine koje ih nastanjuju.
U čemu je potencijalno značenje tih Preporuka za Hrvatsku ?
Bolzanske preporuke zanimljive su zbog njihova potencijalnog značaja za Hrvatsku i susjedne joj zemlje, tj. državljane susjednih zemalja koji imaju i hrvatsko državljanstvo. Naime, Preporuke legitimiraju angažman države u pogledu unaprjeđenja statusa i opstanka vlastite nacionalne skupine koja u drugoj državi opstoji kao nacionalna manjina. Iako se radi tek o političkim, dakle ne pravo obvezujućim preporukama, ovaj instrument međunarodnog prava osnažuje kako prekogranični angažman, tako i položaj skupina koje su nacionalne manjine ili konstitutivni narodi u susjednim državama.
Što je utjecalo na nastanak Bolzanskih Preporuka ?
Namjera je Preporuka razjasniti na koji način države mogu pomagati pripadnicima vlastitog naroda koji je nacionalna manjina u nekoj drugoj državi ili državama, ali na način da ne ugroze međuetničke ili prekogranične odnose. U uvodnom dijelu Preporuka ističe se da gotovo sve države udomljuju nacionalne manjine, kao posljedica činjenica da se etno-kulturalne i državne granice rijetko jasno poklapaju. Nacionalne manjine često se (deklaratorno doduše) nazivaju mostovima među (susjednim) državama, a one bi trebale dodatno doprinositi uspostavljanju klime tolerancije i dijaloga između država. Kako bi se ova proklamirana načela mogla ostvarivati, nužno je dopustiti pripadnicima nacionalnih manjina uspostavljanje i održavanje kontakata s pripadnicima svoga naroda u drugim državama, te razvoj kulturnih i ekonomskih veza.
No, kad god ostvarivanje prekograničnih veza preuzme politički kontekst, i kada država jednostrano sebi uzima pravo braniti, štititi ili podržavati pripadnike svoje nacije izvan područja svoje političke nadležnosti, javlja se rizik političkih tenzija, pa čak i erupcije nasilja. Iz nedavnih primjera iz regije, ovakvi su slučajevi zabilježeni u brojnim slučajevima intervencije Mađarske prema pripadnicima svoga naroda u susjednim zemljama. Također, nerijetki su slučajevi „uplitanja“ Srbije i Hrvatske u odnosu na pripadnike njihova naroda u Bosni i Hercegovini.
Zbog ovih, ali i mnogih drugih slučajeva s kojima se Visoki povjerenik susreo u svojoj praksi na cijelom području OESS-a, Ured visoko povjerenika odlučio je izraditi političke smjernice koje će jasno uputiti na to kako države mogu ostvarivati svoje interese u odnosu na nacionalne manjine iz inozemstva, a da pri tome ne ugroze mir i dobrosusjedske odnose. Ukratko, cilj je Preporuka pojasniti na koji način države mogu podržavati i osigurati povlastice osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama, a prebivaju na teritoriju druge države, ali na način da takvi ustupci ne ugroze međuetničke ili međudržavne odnose.
Preporuke se u značajno oslanjaju na Izvješće poznate Venecijanske komisije o tretmanu nacionalnih manjina od strane njihovih matičnih država?
Izvješće Venecijanske komisije, nastalo prvenstveno na zahtjev mađarske Vlade još 2001. godine, ispitalo je praksu povlastica prema pripadnicima vlastitog naroda nekoliko europskih zemalja: Austrije, Slovačke, Rumunjske, Bugarske, Italije, Mađarske, Slovenije i Grčke. Venecijanska je komisija ocijenila da je pojavljivanje preferencijalnih zakona ove vrste pozitivan fenomen, ali je naglasila da oni još ne čine dio običajnog međunarodnog prava jer su na snazi tek kratko vrijeme. Venecijanska komisija je dakle zauzela stav da su unilateralni preferencijalni zakoni matičnih država prihvatljivi i legitimni, ali pod uvjetom da su u skladu s četiri načela: poštivanja teritorijalne suverenosti država, pacta sunt servanda tj. poštivanja potpisanih ugovora, poštivanja prijateljskih odnosa među državama, te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, posebice zabrane diskriminacije. Stav je Venecijanske komisije u to doba bio da sustav bilateralnih i multilateralnih ugovora treba ostati osnovno sredstvo zaštite prava nacionalnih manjina.
Koji su osnovni principi međunarodnog prava na kojima se temelje Preporuke iz Bolzana ?
Osnovna doktrina iz Preporuka je da je, prema odredbama međunarodnog prava, zaštita i priznanje manjinskih prava, dužnost države u kojoj nacionalna manjina prebiva. Kada država iskazuje interes i namjeru zaštite manjinskih skupina u inozemstvu, posebice onih s kojima dijeli etnički, kulturalni, jezični ili religijski identitet, ili zajedničko kulturalno nasljeđe, tada njena postupanja prema nacionalnim manjinama u inozemstvu ne impliciraju nadležnost nad pripadnicima nacionalnih manjina u drugim zemljama. Konačno, države pri dodjeli povlastica pripadnicima nacionalnih manjina druge države trebaju konzultirati državu njihova prebivališta, uzimajući u obzir načela teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, države koje dodjeljuju povlastice moraju se ponašati na način da one ne otežavaju integraciju manjina u državi u kojoj prebivaju kao i da ne potpaljuju separatističke tendencije.
Jedan od ključnih sadržaja Bolzanskih preporuka je i pitanje dvostrukog državljanstva. Kakav je tu pristup ?
Stručnjaci okupljeni u izradi Bolzanskih preporuka smatrali su kako matične države ne bi trebale dijeliti državljanstva pripadnicima iste etničke skupine koji čine dio naroda ili nacionalnih manjina susjednih ili drugih država. Matične države su u pravno-politološkom rječniku one koje prepoznaju, a često i štite pripadnike svoje etničke skupine u drugim, najčešće susjednim državama. Te štićene skupine zovu se matičnim narodom. Prevedeno na jezik dnevne politike, ova međunarodna organizacija, dakle OESS, smatra da dodjela dvostrukog državljanstva državljanima susjednih zemalja narušava međususjedsku stabilnost, jer potkopava lojalnost državi u kojoj nacionalna manjina prebiva, radi, plaća poreze, glasa na izborima, itd. Preporuke promiču prekogranično pomaganje pripadnicima vlastitog naroda, ali tek ukoliko se ono odnosi na očuvanje kulturnog identiteta, dakle odobravaju financijsku pomoć matične države radi promicanja jezika, uporabe manjinskog jezika u medijima, školstvu itd. No kao pravno neobvezujući izvor međunarodnog prava Bolzanske preporuke će teško doprinijeti nekoj krucijalnoj promjeni u politici RH prema hrvatskom narodu u BiH. Naime, stečena prava nemoguće je oduzeti, pa tako Hrvati iz BiH koji već imaju i hrvatsko državljanstvo ne trebaju strepiti za njega jer hrvatski Ustav propisuje zabranu oduzimanja hrvatskog državljanstva, a Zakon o hrvatskom državljanstvu ne poznaje institut oduzimanja državljanstva.
Što je s bilateralnom i prekograničnom suradnjom ?
Bolzanske preporuke savjetuju da države omoguće nacionalnim manjinama ustanovljavati i održavati neometane i miroljubive prekogranične kontakte s osobama koje zakonito prebivaju u drugoj državi, posebice s omima s kojima dijele iste nacionalni, etnički, kulturni, jezični ili religijski identitet, ili zajedničko kulturno nasljeđe. Osim toga, Preporuke sadrže niz prijedloga na koji način ostvarivati bilateralnu suradnju s ciljem poboljšanja razine zaštite osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama.
Radi uređivanja pitanja prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj moguće je s drugim državama sklapati međunarodne ugovore. Takvim međunarodnim ugovorima se stvaraju i unaprjeđuju uvjeti potrebni za održavanje i razvijanje kulture pripadnika nacionalnih manjina, te očuvanje bitnih sastojnica njihove samobitnosti, odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine. U Hrvatskoj je pripadnicima nacionalnih manjina, manjinskim udrugama i vijećima nacionalnih manjina omogućeno slobodno održavati veze s narodom s kojim dijele ista etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja, te s pravnim osobama sa sjedištem na području države tog naroda koje obavljaju djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, nakladničke (izdavačke) i humanitarne djelatnosti.
S obzirom na Strategija o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske koja je moguća korist Bolzanskih preporuka za hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu ?
Bolzanske preporuke su svakako jedna od mogućnosti koja institucijama stoje na raspolaganju za poboljšanje položaja pripadnika iste etničke skupine koji su nacionalna manjina u drugoj državi, te je njihov sadržaj moguće primjenjivati prilikom ostvarenje ustavno utemeljene obveze - skrbljenja i zaštite dijelova hrvatskog naroda u drugim državama. Bolzanske preporuke ne predviđaju miješanje i medijaciju u političke procese u drugom državama, čak i kada su pripadnici nacionalnih manjina tih država akteri političkih procesa. To je stoga što se pitanje političke participacije nacionalnih manjina može implicitno smatrati dijelom isključive suverenosti država koje one obitavaju. Još jednom ističem da Preporuke jasno navode da bi se povlastice koje matična država dodjeljuje pripadnicima svoje etničke skupine koja prebiva u inozemstvu trebale odnositi na kulturne i obrazovne mogućnosti, olakšavanje kretanja i putovanja, izdavanje radnih dozvola i pojednostavljivanje postupka izdavanja viza.
Čemu bi poglavito trebali doprinijeti Preporuke iz Bolzana u zemljama naše regije?
Standardi usuglašeni u Bolzanskim preporukama trebali bi doprinijeti unapređenju statusa nacionalnih manjina u zemljama regije, približiti susjedne zemlje te doprinositi stabilnosti regije. No, treba uvijek imati na umu da pitanje obostrano prihvatljivog tretiranja nacionalnih manjina za susjedne zemlje nije isključivo sigurnosno pitanje koje, adekvatno riješeno, pridonosi uspostavi trajnog mira i stabilnosti. Integriranije nacionalnih manjina u društvo i osiguranje njihovih prava doprinosi prvenstveno društvenoj koheziji i omogućava ostvarenje jednakosti svim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Isključivo potonje će rezultirati mirom u jugoistočnoj Europi, a Bolzanske preporuke samo su još jedna u nizu mnogobrojnih međunarodnih standarda koje bi trebale pripomoći konsensualnom cilju svih zemalja regije.
komentiraj (0) * ispiši * #
