Za mjesec dana dobit ću uplatnicu za troškove vrtića. Prema mojoj slobodnoj kalkulaciji (do koje sam došla podijelivši svoje prošlogodišnje prihode s 12, pa potom s 2) ispada da ču plaćati 800 kuna, plus 150 kuna (ako u međuvremenu nije poskupilo i to) za poludnevni engleski program.
U privatnom vrtiću prošle godine plaćala sam doduše dvostruko više (1.600 kuna), ali je cjelokupni program u tom vrtiću bio na njemačkom jeziku, a u grupi je bilo devetoro djece. U ovogodišnju Marcovu grupu upisano je 24 djece, trogodišnjaka i četverogodišnjaka.
Zašto je ovaj model plaćanja koji Milan Hood tako zagriženo brani loš? Jednostavno je: nije pravedan. Najprije, oni koji plaćaju veće poreze državi i prireze gradu ovakvom su mjerom demotivirani i kažnjeni za svoj trud i uspješnost. Ne tvrdim da ni u kom slučaju nije pravedno oporezivati ili naplaćivati progresivno, dakle u skladu s primanjima. Ipak, nepravedno je inzistirati na takvom modelu u nesređenoj državi i sustavu kakvi nas okružuju. I u Austriji, kad sam se raspitivala za vrtić, saznah da bi plaćala po progresivnoj stopi. S mojim tadašnjim primanjima vrtić bi bio 80 eura. No, i plaće su u Austriji veće, a i mogućnost utaje prihoda puno, puno, puno manje. Iako, ekonomisti sami kažu, da prema načelu pravednosti plaća ne može biti isključivi element određivanja imovinskog cenzusa. Umirovljenica s crkavicom od mirovine, koja živi u stančni u centru grada, nije siromašna. Podstanar ili otplatitelj kredita (još k tome u švicarskim francima), s dvoje djece, danas jest.
Očito je da je Milan Hood krenuo u predizbornu kampanju, ta jučer, a i neki dan je otvorio ili darovao nešto u – Bosanskoj Posavini (da, to je njegova tradicionalna i vjerna izborna baza, s dvostrukim državljanstvom i prebivalištima poglavito u Sasvetama, Sesvetskom kraljevcu, Dugom Selu i ko zna gdje još). Naplata troškova vrtića kakvom je on želi populistički ide u korist njegovim glasačima: „siromašnim“ obiteljima s puno djece, u kojima ili roditelj(i) rade na crno, ili primaju minimalac legalno, a dio prihoda stječu u fušu il na neki drugi način. Nagledah se vodoinstalatera, krovopokrivača, električara i majstora građevinskih raznih vrsta u zadnjih nekoliko godina dok smo mic-po-mic gradili po kući i oko kuće. U pravilu imaju po nekoliko djece, ženu na porodiljinima od pet ili više godina, čak i po nekoliko radnika. Naravno da su, u poduzetnicima ovako skupoj državi, na minimalcu, a raznoraznim creative accountingom peru pare. I žive puno kvalitetnije i raskošnije nego im njihova poreznim vlastima prikazana primanja trebaju omogućavati. E, njihova će djeca besplatno u vrtić. A ja, kao i mnogi moji znanci, koji rade u državnim firmama (tipa fakulteti, ministarstva, sudovi ili gradska poglavarstva itd.) plaćat ćemo točno onoliko koliko nam Milan Hood zahtjeva. Jer ni nismo u mogućnosti tim društveno ukorijenjenim creative accountingom prevariti državu.
No, za mene ipak ima nade da smanjim cijenu vrtića. Jer odgajam samohrano djece, mene bi, kao samohranu majku, trebalo osloboditi polovice troškova vrtića. Da nisam ovako loša pravnica, kao što jesam, potvrdu o tome već bi davno imala. Samohranost se za vrtićku upravu može dokazati na dva načina: jedan je pravno-sigurno-dokazujući, putem rješenja Općinskog sud, koji mi dijete povjerava na skrb (i time praktički dokazuje moju samohranost), a drugi je rješenjem nadležnog centra za socijalnu skrb. Prvi sam postupak pokrenula već prije tri mjeseca, i rasprava je na Sudu već zakazana za 4. studeni. No, želeći imati dokaz i prije nego što vrtićka sezona započne, još u lipnju sam nazvala i Centar za socijalni skrb Črnomerac, gdje po adresi prebivališta Marco i ja pripadamo. Ipak, unatoč pravodobnosti i dobroj volji koju sam tada imala, pokazalo se da je ovaj drugi postupak konstatiranja činjenice samohranosti mission impossible. Zašto? Jer kad sam napokon, nakon dana zvanja, začula glas s druge strane i bila prespojena socijalnoj radnici, ista mi je odgovorila: „Znate, mi te potvrde baš i ne možemo često izdavati.“ „Gulp?!&##!?“ – s moje strane, „kako mislite da ih ne izdajete često? Mogu li ja ipak ući u tu kategoriju rijetkih kojima se izda?“. „Ah, gospođo“, reče mi predstavnica nadležne institucije, „znate, socijalna radnica mora izaći na izvid, vidjeti gdje Vi i dijete stanujete, opisati prilike u kojima živite i u tom rješenju konstatirati da Vi živite sami s djetetom.“ „A-ha“, rekoh ja. „A što ako imamo prebivalište u Zagrebu, a boravimo pretežito u Dugom Selu, gdje također imamo prijavljeno boravište?“ „Ah, gospođo, to sve komplicira, jer u tom slučaju bi trebali poslati zahtjev Centru za socijalni skrb tamo, pa da oni naprave izvid, pa nama dostave rješenje.“ „I koliko sve to može trajati?“ upitah je. „Pa, do šest mjeseci. Znate, niste žuran slučaj očito.“ Blago meni. Još jedanput se uvjerih kako je jadan i nemoćan svako onaj kome država da uredi bilo kakvo pravo. Odnosi se to čak i na izdavanje putne isprave, jer i to zna sate dragocjenog vremena ukrasti. Sram me je priznati da sam pokušala čak i preko privatnih veza dobiti tu potvrdu od socijalnih radnica s Črnomerca. Naime, doznah slučajno da mi je susjed šef takvog jednog ureda u Zagrebu. I rekao mi: nazovi ravnateljicu, ona ti to može za jedna dan srediti. Rekao mi je to krajem srpnja. Centar sam zvala sigurno dvadeset puta. Ni jedna jednini put kad sam uspjela dobiti nekoga s druge strane veze – ravnateljice nije bilo u uredu.
Post je objavljen 04.09.2011. u 11:39 sati.