Nedavno me jedna novinarka kontaktirala i tražila da joj odgovorim na nekoliko njenih pitanja o tome kakva će biti sudbina nacionalnih manjina u Hrvatskoj kada uđemo u Europsku uniju. Već bijah zaboravila da sam na njenu molbu odgovorila, kad me prijateljica iz Rijeke, koja je čitala tekst Vladimira Arsenijevića u zadnjem broju tjednika Novosti nazvala da mi kaže kako se njeno i moje ime pojavljuju u istom broju novina. Kupih Novosti, i shvatih da u članku pod naslovom "Oštro tržište i zaštita od 'ludih careva'" ima nekoliko mojih ideja i tvrdnji koje mi nisu pripisane, nego ih autorica navodi kao svoje. Ne bi me to trebalo iznenađivati, zer ne? Novinarstvo (ne samo u ovim našim krajevima svijeta) odavno nije više profesija na doborm glasu. A ni elementarna pristojnost nije nešto što u današnje vrijeme čovjek može preptostavljati kao samorazumljivo. Novinarka se naime nije ni potrudila odgovoriti zahvalom na materijal koje sam joj dostavila (a koji joj je očito koristio).
Donosim tekst koji sam pripremila, najviše zbog toga što moj stav o sudbini manjinskoj u budućoj zemlji članici EU, poprilično udaljen od zabrinutog tona kojeg je gorespomenuta novinarka izabrala predstaviti u svome tekstu.
Što će nama Europska unija?
Pripadnicima naših nacionalnih manjinama koji su državljani Hrvatske će, vjerujem, biti bolje ukoliko doživljavaju članstvo kao dar, ali ne kao milodar. Ne zato što će im biti osigurana neka nova prava kao pripadnicima manjina, već zato što će kao europski građani imati određena prava koja prije članstva Hrvatske u Uniji nisu imali. Moći će slobodnije putovati zemljama Unije, moći će studirati i raditi u državama članicama, moći će plasirati svoje proizvode na tržište Unije, kao vlasnici poduzeća ili poljoprivrednici natjecati se za sredstva iz fondova i za poticaje. Manjinske udruge građana moći će se također natjecati za sredstva iz različitih programa. Na ovaj način doživljeno članstvo, prilika je i obogaćenje svih državljana Hrvatske. Nadalje, prava manjina ni u kojem slučaju neće su umanjiti. Svi zakoni, a kod nas ih je zaista mnogo, koji reguliraju prava manjina, ostaju na snazi i obvezuju hrvatske institucije. Pa nisu tzv. manjinski zakoni rezultat isključivo težnje hrvatskih političkih elita da zadovolje Europsku uniju. Oni donekle jesu bili kada su donošeni rezultat hrvatskog vanjsko-političkog pragmatizma, ali su također posljedica kompromisa između tadašnjih vodećih i manjinskih političkih stranaka. Velika većina političkih stranaka, pogotovo parlamentarnih, uvažava model uključivanja nacionalnih manjina u društvo i institucije. Zapravo mislim da bi mi kao društvo trebali s ponosom doživljavati svoj model suživota i manjinske integracije. Kao skora zemlja članica, čak ga možemo promovirati u Europskoj uniji, predstavljati ga zemljama kandidatkinjama kao poženjen i učinkovit. Ovo naravno pretpostavlja da i nakon ulaska u Uniju nastavimo dosljedno provoditi zakonske odredbe koje propisuju prava manjina, ali zahtjeva i stvaranje društvene klime u kojoj se priznaje i potiče činjenica etničkog pluralizma našeg društva.
Europska unija nema mnogo pravno-obvezujućih akata koji reguliraju prava nacionalnih manjina. Radi se tek o dvije direktive koje zabranjuju diskriminaciju, dakle i ovdje se zakon posredno bavi manjinama. No, Europski parlament često rezolucijama upozorava na probleme nacionalnih manjina, osuđuje neprihvatljivo tretiranje pripadnika pojedinih manjina od strane vlasti, osvješćuje potrebu očuvanja manjinskih jezika i kultura. Ipak, tradicionalna manjinska zaštita, doživljena kao tzv. kulturna autonomija, u nadležnosti je država članica. Stoga manjine trebaju prvenstveno inzistirati na provedbi domaćih pravnih propisa.
Kako dakle nema pravne stečevine koja bi regulirala prava manjina, nemamo što mijenjati ili više prilagođavati. Zašto je nema zanimljiva je stvar. Među svim državama članicama naime ne postoji čak niti suglasnost oko priznavanja činjenice postojanja manjinskih etničkih zajednica na područjima pod njihovom jurisdikcijom. Takav primjer su Francuska I Grčka. Potom, Posljedično, zbog izostanka priznanja prava kao i njihova obima, nisu niti razvijeni zajednički standardi manjinske zaštite. Stoga se Unija, u procesu pristupanja Hrvatske, kao i država članica koje su pristupile 2004. i 2007. godine poslužila standardima manjinske zaštite razvijenim u okrilju druge međunarodne organizacije – Vijeća Europe. Isti standard, dakle primjena odredbi Okvirne konvencije o zaštiti prava nacionalnih manjina te Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, ostaju standardi kojima se osjenjuje ispunjavanje pretpristupnog kriterija iz Kopenhagena koji zahtjeva „stabilnost institucija koje osiguravaju poštivanje prava i zaštitu manjina”.
Stanje i položaj nacionalnih manjina u Evropi ovisi o kojoj nacionalnoj manjini te kojoj državi članici pričamo. Neke države na svom teritoriju ugošćuju brojne etničke zajednice kojima ne priznaju nikakva posebna prava. Sjetite se Turaka u Njemačkoj, Arapa u Španjolskoj ili u Italiji, ili pak Srba, Hrvata, Bosanaca u Austriji. Imigranti, ili tzv. nove manjine, ne uživaju prava poput autohtonih, tradicionalnih manjinskih zajednica. Na žalost, mislim da u dogledno vrijeme neće doći do unaprjeđenja prava imigranata po pitanju njihove kulturne autonomije. Politika uvjetovanja u pogledu zaštite manjina nije čak ni u slučaju ranija dva proširenja Unije bila dosljedno provođena. Naime, zahtjevnost pretpristupnog postupka nije riješila položaj Rusa i ostalih doseljenika iz sovjetskih republika u baltičkim državama. Mnogi od njih još uvijek nisu državljani niti jedne države. Derogacija manjinskih prava u Sloveniji i Mađarskoj posljedica su promijene političkih elita u tim zemljama. Istina je da trenutkom pristupanja prestaje snaga pretpristupnog uvjetovanja, ali zaštita manjina potpada među vrijednosti na kojima je Unija utemeljena. Gotovo sve države članice, osim Francuske, Grčke, Belgije i Luksemburga obvezne su primjenjivati standarde manjinske zaštite dogovorene u okviru Vijeća Europe, te se i na taj način manje-više ostvaruje ujednačenost manjinskih prava. No, zaštita nacionalnih manjina nije statičan fenomen. To je proces, čiji razvoj ovisi prvenstveno od manjina, njihovih udruga, političkih predstavnika, interesnih skupina. No, kako se u isto vrijeme ostvarivanje zaštite manjina smatra civilizacijskim dosegu europskog kontinenta, uvjerena sam da ne može doći do značajne i nepovratne derogacije manjinskih prava. Manjine mogu biti žrtve manjinski nenaklonjene vlasti, ali u većini zemalja uspostavljeni su mehanizmi za njihov opstanak i za sukreiranje politika koje taj opstanak omogućuju.
A šta bu s vijećima koje manjinski mediji vole nazivati "manjinskim samoupravama"?
Novinarku je zanimalo i da li će i kolika će biti prava manjinske samouprave i kako će teći financiranje manjinskih vijeća i udruga?Odgovorih kako ne smatram institucija vijeća nacionalnih manjina predstavlja manjinsku samoupravu. To su, prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, tijela sa savjetodavnim ovlastima. Kako ona svoje postojanje i opstanak legitimiraju odredbama Ustavnog zakona, postoji zakonska obveza financiranja vijeća i pojedinačnih predstavnika nacionalnih manjina u gradovima i županijama. Vijećima su na raspolaganju pravna sredstva ukoliko ta sredstva jedinice lokalne uprave ne bi osiguravale. Ipak, moguće je da će se i rasprava o svrsishodnosti postojanja vijeća otvoriti jednoga dana, jer ni jedan institut manjinske zaštite ne mora biti vječan. Zbog slabog odaziva manjina na izbore za vijeća, njihova legitimnost je dovedena u pitanje već nakon prvih izbora. Ta nedavno su konstituirana treća po redu izabrana vijeća za koja je ukupno glasovalo tak 11% manjinskog stanovništva. Čini mi se da pripadnici manjina sami ne vide svrhu ove institucije. No, ni vijeća ni udruge činom ulaska Hrvatske u Uniju ne mogu izgubiti niti svoje nadležnosti, niti svoja prava. Udrugama će na raspolaganju biti svi programi i otvoreni svi pozivi za natječaje. Naravno da će i konkurencija biti veća nego do sada, ali mnogobrojne hrvatske manjinske udruge već godinama sudjeluju u europskom projektima, stekle su iskustvo i znaju da isključivo kvalitetom, predanošću i inovativnošću mogu uspjeti.
Institucije i instrumenti nadzora
Događa se da pripadnici nacionalnih manjina bivaju diskriminirani od tijela javnih vlasti na temelju svoje pripadnosti manjinskoj etničkoj zajednici. Ukoliko pojedinac smatra da je žrtva diskriminacije zbog svoje pripadnosti nacionalnoj manjini na raspolaganju mu je mnoštvo međunarodnopravnih instrumenata koji osiguravaju zaštitu u slučaju diskriminacije. No, jedno su mogućnosti propisane međunarodnim pravom (poput Konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda Vijeća Europe, ili UN-ove Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije), a drugo često praktična nemogućnost ili pak dugotrajnost ostvarenja prava koje konvencije propisuju. Ipak, nije problem dugotrajnosti sudskih postupaka samo hrvatski. I u zemljama s dugom demokratskom tradicijom ispravljanje i sankcioniranje diskriminacije izazov je za žrtvu. Mnoge ni ne pokušavaju boriti se protiv diskriminacije, jer ih pravosudno-institucionalni mehanizam obeshrabruje. Ili nisu dovoljno upoznate sa svojim pravima. Ipak, mehanizam koji je novost u odnosu na postojeće stanje, a biti će svima hrvatskim državljanima na raspolaganju nakon što postanemo zemlja članica je tužba Europskom sudu. Ne Europskom sudu za ljudska prava u Strasburgu, već Europskom sudu u Luksemburgu, koji je pravosudno tijelo Unije. Potom, kroz djelovanje predstavnika u Europskom parlamentu biti će moguće ukazivati na moguće neadekvatno riješene probleme manjina. Ipak, moje je mišljenje da je za ostvarenje ljudskih i manjinskih prava nužno osigurati domaće institucije, u našem slučaju radi se o pučkom pravobranitelju, kojem se manjine imaju pravo i mogućnost obratiti u slučaju diskriminacije.
Ne idemo u uniju manjina, već u zajednicu vriejdnosti koja je unija građana
Nisam se složila s tvrdnjom novinarke da će trenutkom pristupanja i današnje većinsko stanovništvo Hrvati postati jedna evropska manjina. Nitko u Europskoj uniji nije, bar formalno-pravno, manjina. To je zajednica ravnopravnih država i svih osoba koje su državljani zemalja članica. U ustavnim ili zakonskim kategorijama u većini država članica razlikuju se nacionalne manjine i konstitutivni narodi, ali pred zakonima Unije svi su dio europskog građanstva. Zaista sam uvjerena da članstvo neće imati niti jednu negativnu posljedicu na nacionalne manjine u Hrvatskoj. Članstvo je skup mogućnosti, obogaćenje, i nadam se iskreno da među pripadnicima nacionalnih manjina u Hrvatskoj nema eurofoba. Pa Europska unija i jest utemeljena da bi doprinijela održanju mira na europskom kontinentu. To uspješno radi posljednjih šezdesetak godina, samo što to ponekad zaboravljaju i njezini građani. A što mi s ovih prostora, poglavito manjine, priželjkujemo više od mira i izostanka krvavih sukoba kao dugoročni društveni prioritet?
Post je objavljen 23.01.2012. u 15:54 sati.