Tog jednog popodneva u ovom djeliću Liburnije nisam bio, silom prilika, posvećen samo foto-safariju, ma kako da je motiva bilo napretek. Od snimaka mi je preostalo samo nekoliko nevezanih 'mrvica' kojima ću zatvoriti ovaj 'serijal'... i za koji se dan 'vratiti u Bergaz'.
Koliko god razne građevinsko-arhitektonske intervencije mogu inače nagrditi krajobraz, pogled odavde prema Krku i njegovom mostu baš sam osjetio skladnim i umirujućim.
Šteta što tamo, na sâmom mostu, projektanti / financijeri nisu zamislili neko parkiralište i razglednu platformu - e, to bi bio pravi užitak!
U svježem betonu nakon prekapanja lungomara, osim već spomenutih pasa, mnogi su ostavljali svoj razigran trag dlanovima...
Sâm nogostup šetnice je i usporkos naknadnim prekopavanjima ugodan za hodanje, ne zapinje se niti popikava, a katkada me u ovom nemarnom 'bašmebriga' svijetu može oduševiti trivijalna sitnica - majstor koji si je dao truda dilataciju betona oredno zaokružiti prema bočnom podzidu.
U vrtu lovranske Orto-klinike, s one strane zida, prostire se zamašan park, sada valjda zbog Corone potpuno pust, ali u neka bolja vremena bilo je, očito, i pokušaja umjetničkih intervencija i njegovog 'oplemenjivanja'... ma šta to nekome značilo.
Ne mogu se oteti dojmu da su svi likovi na navijačkim "in-memoriam"-ima, bez obzira radi li se o 'Armadi', 'BBB'-ovcima ili 'Torcidašima', klonirani iz jednog te istog obrasca. Kao i slogan - "Jedan od nas", "Uno di noi" ili sl... Pitanje smisla života.
Ne bijah u Rijeci prečesto, ali sam ondje bio svjestan kako Učka, stoljećima čak, u neko doba popodneva počinje zastirati Grad svojom sjenom. Do tada Ona blista ispod Grobničkih Alpa, Platka i Snježnjika u pozadini.
U Opatiji pak, svega čuda ima.
S poklonom Zagreba, nakrivljenim Krležom, nisu neki 'baš načistu'. Turisti pogotovo, jer smo se mi, domaći, valjda naviknuli.
Opatijska staza slavnih naći će se, vidim, zbog koncepta uklesavanja ('nekih'?) godina u mramorne generalije slavnih, u problemima kad 'oni živući' to više ne budu. Za Matu mi je logika u redu, ali što će, primjerice, za Blanku u nekoj budućnosti značiti navedena, tvrdo uklesana 2008. godina?
Od sve opatijske pompe možda najviše volim baš taj njen rub prema moru, gdjegdje akcentiran balustradama. I simpatičnom, nedestruktivnom vizualnom intervencijom Sreće i Zajedništva.
Čak i jedna prostrana šljunčana rundela dobila je svoj 13-dijelni 'smisao'.
Nema straha - video traje samo 25 sekundi... i njime završavam serijal.
Ima tome ohoho godina kako sam prošao opatijski neprekidan lungomare od Voloskog sve do Ičića. Ne bijah tada svjestan da postoji i još jedan komadić, preko Ike do Lovrana, ako je tada, prije 25 godina, uopće postojao?
Kada sam sada prošao taj dio, ponovno me oduševio sâm koncept nenarušenog kontinuiteta pješačke staze, ali i njenog solidnog ograđivanja prema moru pouzdanim lijevanim elementima ograde.
Ipak, zapazio sam da su u posljednjim stotinama metara prema Lovranu stupovi ograde postali nježnjiji, manje robusni... Valjda je, ipak, Općini ponestalo novaca...
"Solidna" varijanta imala je masivnije 'kapitelčiće' stupova, a nije se bilo štedilo ni na ograđivanju stuba mjestimičnih prilaza moru.
Dodatno me oduševio pravi, suvisli izbor materijala ograde, neke bakrene slitine, koja je gotovo jednoliko 'obojala' cijelu dužinu ograde lungomara svojom plemenitom patinom.
Osim unificirano uređenog lungomara, što mi je hvalevrijedno, pojedini vlasnici parcela snalazili su se kojekako, zidajući za pristupanje moru prave stube Trnoružičinog dvora, "lijevim zavojem", kako i dolikuje 'fortifikacijskoj' klasici...
... ili su pak naručili ogradu kod lokalnog bravara koji ju je napravio skoro kao provizorij. Pa dok traje - traje!
Općenito, zanimljivo mi je bilo usput pronalaziti kojekakva mikro-rješenja za prilaz moru, razne mini-lučice i vezove za brodice... pa i zidane 'kućice na plaži' iz nekih drugih, navodno pompoznijih vremena.
Danas se, očito, zbog širenja turističke ponude proširio trend projektiranja malenih kupališnih oaza prema kružnom modelu, dostatnih za veće obitelji ili posjetitelje omanjeg pansiona.
I sad dolazi obećanje iz prošlog posta - da ću se ovdje 'osvrnuti' na bogate vode s Učke...
Postoji jedan preduvjet - da pokrenete ovaj video u trajanju od samo 19 sekundi. Niti dvadeset! Možete vi to!
Jer, prema tehničkim statistikama, jedva koji gledatelj, za ne vjerovati, 'zamara' se gledanjem filmića koje neki od nas s razlogom ugrađujemo u postove.
Tako je i blogerica Mayday neki dan, u kontekstu svog posta, umoljavala općinstvo da jednostavnim klikom pokrene tamo postavljen video s riječima (parafraziram): "Inače, uzalud vam trud svirači!"
Dakle... jedan od fenomena, za kojeg nisam znao da postoji u akvatoriju Ike, ova je prostrana vrulja obilne vode s Učke, možda čak i ona 'iz prošlog broja', a koja 'vrije' u središnjem dijelu ikarske lučice.
Dimenziju joj možda možete naslutiti prema okolnim čamcima koji joj se, tako divljoj, ni ne približavaju...
Oni nekoć zadojeni teorijama Ericha von Dänikena pričekali su minutu-dvije uz ogradu, ne bi li dočekali da ta beštija od NLO-a ipak izroni!!!
S lungomara kod Ike skoknuo sam načas dvjestotinjak metara u klančić Učke jer mi je 'u oči upao' cigleni tvornički dimnjak koji se, sasvim atipično za ovakvo turističko mjestašce, iza palmi i usred crnogorice nazirao u 'zaleđu'.
Ondje me dočekala ikarska industrija (!), točnije industrijska povijest Ike jer su tamošnje masivne zgrade zgurane u klančiću odavale potpuno odsustvo aktualne funkcije.
Nešto što je izgledalo kao upravna zgrada nečega što je bilo s vjerojatnom pompom i još vidljivim viticama osnovano 1905. godine doimalo se pred skorim raspadom.
Tvornički dimnjaci toga doba obično su odvodili dim iz peći parnih kotlova kojima su se ta nekakva postrojenja napajala parom, toplom vodom ili mehaničkom energijom iz vlastitog parnog stroja.
A sada - nigdje traga života, ni pasa, ni mačaka...
Ni taj pozamašan dimnjak nije dima pustio već godinama pa se ovo stabalce, vjerojatno breze (hoće to ona, hoće), već dobrano udomaćilo.
Jedino se, ipak, u razini ceste pokazalo nekoliko
mogućih znakova funkcije cijelog objekta. Blindirana vrata
poput onih na 'atomskim skloništima' iz 1950-ih, dala su naslutiti
da se ondje još 'vrti' nečije skladište... točnije - hladnjača s pakirnicom.
Iako sve insinuiram (ima možda ljudi koji bi znali istinu), mišljenja sam da je to te 1905. godine bilo osnovano kao tvornica za preradu ili pakiranje riba. Industrije tog tipa trebaju obilje vode pa se grade pokraj bogatih vodotokova, a Učka je bila (i još uvijek je...) u tom pogledu prilično darežljiva.
Naviknutoga na naše relativno nedužne sljemenske potoke, iznenadila me količina i silina vode koja je šumjela u tom ikarskom. Deset sekundi ovog filmića može to vjerno oslikati.
I onda krenem malo unaokolo tražiti cjelovit rakurs snimanja kadli u otvorenom dvorištu neke naoko zapuštene radionice... 'suvenirnice' (?!) nabašem na umjetničku "instalaciju" izvedenu u tehnici 'rezbarenja drva'.
Pogled s druge strane, sada pri mojoj punoj pažnji skrenutoj s 'industrije' prema 'umjetnosti', dao je naslutiti djelce lokalne 'naive'.
Na tabli napisan naslov 'umjetničke instalacije' rekao je gotovo sve - preveli mi to kako god želimo, radi se o "Umjetnosti pišanja".
Dodatna tablica, "Ikarski pišadori; Veja i Goge; curaju va potok; by Kuzmičin", dala je šlag na cijelu 'tortu' i naučila me štošta:
- Istr(ij)ani (ili, možda, da budem korektniji - Liburni? /Hvala na primjedbi prijatelja Bruna/) one koji pišaju nazivaju pišadorima
- glavni likovi su Veja i Goge (neki lokalni junaci?)
- 'šorati' se po domaći kaže 'curati'
- cijelu umjetnost je izveo izvjestan Kuzmičin... čija je, uostalom, vjerojatno i ta 'suvenirnica' boguizanogu
A i naučilo me koji je posvojni pridjev od (mjestašca) Ike - mišljah da je 'ikanski', a eto, veli, 'ikarski'!
[O 'predlošku' i umjetničkom dojmu ne želim se, he he, izjašnjavati]
Postao sam i svjestan da neki 'stvari moraju uzimati u obje ruke'!
E da, ostao sam dužan podijeliti s pučanstvom moju dilemu - kako se u sve to uklapa i čučeća dama.
Ili je ona naknadno dodana da hinjeno akcentira svoje zgražanje viđenim. Jer njena pozicija vjerojatno nije 'curanje', a kamoli u potok!
Ika [10/2020.]
Meni iznanađujući nastavak priče o bogatim vodama Učke opisujem u sljedećem postu!
Nekidan prođoh kraćim dijelom lungomara opatijskog kraja te bez izrazite nakane snimah neke nasumične detalje. Bez predumišljaja ili plana. Tek naknadno vidjeh da su psi ondje uspjeli obilježiti i svoje prisustvo. Nažalost nisam se dovoljno rano sjetio poslikati i njihovo, zabranama decidirano, neprisustvo.
Opće "komunalno" pravilo tamo je - "Pse na uzicu". Vrlo malo voditelja pasa to poštuje, ali neki, valjda zbog "nervoznijih pasa" čak i da.
Iznenadili su me suvislo zamišljeni "toaleti za pse", točnije odlagališta za njihove kakice, vickasto nazvani "Toilekan". Kao da su za fotku psića iskoristili portret NF-ovog Jina!
Jedino zapravo ne shvaćam nesuvislu škvadru, među ostalima i potpisanu kao "Armada" s parolom: "Siamo soli contro tutti", što oni pak imaju "contro i cani" (protiv pasâ) te čemu potreba unakaziti im 'zahode'?
Poslije nekoliko (nažalost nesnimljenih) tabli stroge zabrane kupanja psima, napokon me drmnula iz letargije tabla živahne dozvole njihovog kupanja (čak i na univerzalno razumljivom engleskom!), ali slično okićena ljudskim mentalnim preseravanjem.
Lungomare je svojevremeno trpio neka prekopavanja kamenog popločenja (slutim za kablove rasvjete) te je još svjež beton, kojeg su 'jednostavno' izlili umjesto urednog ponovnog popločavanja, između ostalog dobio i otisak 'prolaznika'. Bly je malo čudno ime za peseka - mora da je bio stranac.
Jesu li i nižepotpisane "Maca i Mica" sa znakovitim 'i' između također nekog pasjeg roda - pekinezerke npr.... ili ipak mačke... ili frendice, neću nikad doznati...?
